Jure Vujić: Hibridno ratovanje i upravljanje kaosom
U suvremenom globalnom okružju permanentne nestabilnosti i nesigurnosti ne postoji nijedna država koja ne primjenjuje neki oblik hibridnog ratovanja, u obliku obavještajnih, medijsko-informacijskih ili odgojno-obrazovnih djelovanja.
Ruski vojni krugovi umjesto pojma hibridno ratovanje rabe sintagmu nelinearna vojna strategija. Koncept hibridnog rata prvi se put pojavljuje 2000. u SAD-u, u studiji koju je provela Naval Postgraduate School u Montereyu, gdje se opisuje rat Čečena protiv ruskih snaga. Od tada je koncept evoluirao i danas hibridno ratovanje obilježava rat u kojem je izbrisana razlika između civila i vojnika. Zaraćene strane, vladine i nevladine, mogu ratovati na raznim područjima: gospodarskom, diplomatskom i kibernetskom, nerijetko posežu za terorizmom i organiziranim kriminalom. Ključni je element takve strategije kontrola i utjecaj na javno mnijenje plasiranjem lažnih informacija (tzv. fake news) i propagande na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom planu. Ratovi u Iraku i Libiji kao i tzv. arapske revolucije utjecali su na ruske vojne krugove i njihovu izradu koncepta nelinearnoga ratovanja. General-major Vladimir Slipčenko, priznati vojni strateg, objavljuje djelo Rat budućnosti, u kojem opisuje ratove šeste generacije, gdje se, bez uporabe nuklearnog oružja, nastoji s distance uništiti neprijateljev gospodarski potencijal. Godine 2013., s objavljivanjem Gerasimovljeve doktrine (riječ je o čelniku ruskog vojnog stožera), ruska vojna strategija mutira u nov pristup u kojem su u uporabi nove nevojne metode kako bi se postigli strateški i politički ciljevi.
„Crno lice“ globalizacije
Američki vojni krugovi često kombiniraju pojmove poput „inteligentne moći“ (smart power), nekonvencionalnog rata i/ili rata četvrte generacije. Poznati politolog Joseph Nye govori o konceptu „blage moći“ (soft power), misleći na sposobnost „privlačenja na našu stranu, bez prisile“. Postoje razne definicije hibridnog ratovanja koje su rezultirale konceptima kao što su: nelinearni rat, asimetrični rat, nestandardni rat, nekonvencionalni rat. Ključno je obilježje tog modela ratovanja istodobna primjena i kombinacija raspoloživih vojnih tehnika, primjena „tvrde“ i „meke“ sile u obavještajnim i kontraobavještajnim aktivnostima, propagandni rat, cyber-rat; široka uporaba specijalnih postrojbi i uključenost nevladinih aktera (poslovni ljudi, nevladine i vjerske organizacije, kriminalne mreže) te različitih subverzivnih aktivnosti. Važna je karakteristika hibridnoga rata nestanak prepoznatljivih i vidljivih fronti, kao i razvodnjavanje vojnih aktivnosti sve do potpunog iščezavanja vojnih ili političkih graničnih crta.
Informacijski rat kao jedan od oblika hibridnog rata, zvan u specijalističkom žargonu warfare, infowar i slično, primjenjuje razna sredstva mentalne manipulacije: širenje dezinformacija, privid, tajnovitost, društvo zabave, i u postmodernom je društvu oblik psihološkog ratovanja primjenom meke sile koja nastoji iznuditi pasivni pristanak javnog mnijenja. Naprotiv, tvrda sila (hard power) u nadležnosti je svake države u obliku primjene poznata Weberova monopola legitimne prisile. U tom pogledu Jean-François Gayraud u svojoj zadnjoj knjizi Teorija hibrida objašnjava da je aktualni džihadizam savršen primjer hibridizacije ratovanja i terorizma. Naime, zbog odsutnosti jasno vidljiva i stabilna međunarodnog poretka, svijet se suočava s kaosom, kojem se suprotstavlja nomos (državno-pravni poredak). Kaos kao proces, ponekad vidljiv, a ponekad latentan i teško razumljiv fenomen, utječe na teritorij, na pučanstvo, ali i na duhovni i intelektualni život zajednicâ. Na području nasilja, fenomenologija kaosa ne odnosi se na kvantitativni poremećaj ni porast svjetskih nereda. Ne izgleda da svijet trpi od više ratova ili društvenih i političkih nasilja te da ima više terorista ili kriminalaca u odnosu na prošlost, ali sama priroda kolektivnog i pojedinačnog nasilja doživjela je epistemološku i statusnu promjenu.
Hibridnost je postala svojstvena samoj globalizaciji, središnja figura globalizacije i njezino „crno lice“. Sama figura borca mutirala je od kraja hladnoga rata te danas poprima složenije lice aktera kao hibridnih političkih militanata i gangstera. Gayraud smatra da je nastanak kolumbijskog narkoterorizma 80-ih godina prošloga stoljeća bio utemeljiteljski fenomen za nastanak hibridnog ratovanja. Islamisti koji su počinili atentate u Francuskoj i Belgiji 2015. imaju mentalni sklop znatno bliži pripadniku bande iz Los Angelesa koji se hrani rap-glazbenom i holivudskom kulturom i drogom negoli visokom religijskom kulturom erudita imama iz sveučilišta Al-Azhar u Kairu. Jučer kao i danas, akteri i „neprijatelji“ oduvijek kombiniraju konvencionalna i nekonvencionalna regularna i neregularna sredstva ratovanja, a takve kreativne metodologije i ako čine hibridni karakter zapravo su kontinuitet strategije i taktike koje kombiniraju regularna i neregularna sredstva. Uporaba koncepta hibridnog rata iskazuje se kao problem onda kada sistematsko i repetitivno korištenje takva pojma pretpostavlja da moderni rat čini novi oblik ratovanja, što nije uvijek slučaj. Treba k tome podsjetiti da unutar NATO-a ne postoji još konsenzus o definiciji hibridnog ratovanja, a takva činjenica govori i o slabosti strateškog razmišljanja, koje još ne donosi odgovore na sve složenije geopolitičko sigurnosno okružje.
Hibridno djelovanje u Hrvatskoj
Na domaćem planu, s obzirom na to da u Hrvatskoj nije provedena prikladna lustracija te da nikada nisu službeno raspuštene strukture UDBA-e i KOS-a, od 1990-ih bez nadzora i sankcija prosperiraju i javno djeluju razne medijske, „kulturnjačke“ paraobavještajne ispostave istih struktura koje su provodile specijalni rat protiv hrvatskih vlasti i države tijekom i poslije Domovinskoga rata, sve do danas. Hrvatski je prostor postao poligon za slobodno vođenje psihološko-propagandnih akcija, ponajprije kontrolom i manipulacijom informacija te plasiranjem fake newsa, a na osobit smo način svjedočili međunarodnom diskreditiranju Hrvatske i njezinu kriminaliziranju u slučaju BiH i presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. Naime, Haško sudsko vijeće u presudi navodi i u obzir uzima dokaze koji su izravni plod istog hibridnog ratovanja na domaćem planu i na temelju kojih je donijelo zaključak o postojanju udruženoga zločinačkog pothvata. Riječ je o transkriptima dostavljenim haškom tužiteljstvu za mandata tadašnjega predsjednika Stjepana Mesića (transkript razgovora u uredu predsjednika RH od 27. prosinca 1991).
Nevladine udruge koje služe stranim interesima igraju važnu ulogu u poticanju scenarija hibridnog ratovanja ili unutarnjeg društvenog sukoba. Takvi sukobi često poprimaju oblike identitetskih etničko-vjerskih sukoba iskonstruiranih i poticanih na temelju strategije poremećaja, kontrole i manipulacije. Ključna strategija hibridnog ratovanja jest delegitimiziranje vladajućeg političkog režima ili provođenje „promjene režima“ (reboot regime – R-TCR), koja se provodi postupno: manipulacija režima, tranzicija režima (mirna ili nasilna) te promjena režima. Naravno, u takovrsnoj strategiji manipulacije postoji niz nevladinih aktera i radikalnih političkih pokreta, od ljevice do desnice, instrumentaliziranih ideološki i usmjerenih prema postizanju ciljeva takve hibridne strategije, pri čemu su ti aktivisti iskorišteni kao „korisni idioti“. Velike korporacije također financiraju i provode određeni oblik hibridnoga ratovanja protiv tzv. „neprijatelja korporacijskih interesa“ ili pak vrše pritisak nad vladom određene države. Na drugoj strani postoje određene „filantropske“ ili „pseudohumanitarne“ zaklade ili organizacije tipa Sorosove mreže ili saudijskih prinčeva (često pod plaštem karitativnih organizacija) koji ulažu u određene segmente društva radi vršenja utjecaja na vlade ili države u svrhu partikularnih interesa.
Hibridi i avatari
Društveni inženjering jedna je od sofisticiranih metodologija hibridnog djelovanja. Njome se upravlja kaosom na unutarnjem i vanjskom planu. Naomi Klein opisala je upravljanje kaosom kao pridavanje pozitivne i kreativne uloge destrukciji. Naime, kao što postoji pozitivna diskriminacija koja putem kvota privilegira status raznih spolnih, etničkih i vjerskih manjina, tako postoji i pozitivna destrukcija koja je u središtu suvremenog kapitalizma i koja se temelji na nizu induciranih, generiranih i prevladanih gospodarskih i političkih kriza. Riječ je o teoriji „konstruktivnog kaosa“ koja proizlazi iz inkubatora neokonzervativnog laboratorija bivše Bushove administracije. Metodologija društvenog inženjeringa i upravljanja može se poistovjetiti s planiranom modifikacijom ljudskog ponašanja s određenim strategijama mentalne manipulacije, širenjem entropije, to jest društvenoga nereda i neuravnoteženosti u raznim društvenim segmentima, kako bi ih se podijelilo te u konačnici atomiziralo i kontroliralo neutralizirajući njihove kapacitete za samoorganizaciju. Da nije riječ o teoriji urote, govori niz ozbiljnih znanstvenih radova o toj temi, a posebice na području nelinearnih dinamičnih sustava (znanstvenici kao Vasile Marinca, Nicolae Herianu, Stephen Ray Wiggins, Oscar Calvo, Bernard Cazelles i drugi). Cilj je postići porast bipolarizacije i entropije društva poticanjem sukoba između raznih društvenih zajednica i manjina, igranjem na kartu svi protiv svih. Primjerice međuvjerski i civilizacijski rat – Huntingtonova pogrešna teza neizbježnoga sukoba civilizacija, islamofobija itd. Bellum omnium contra omnes, rat svih protiv svih, poznata je krilatica Thomasa Hobbesa, koji je na taj način označio ljudsku egzistenciju, danas služi kao glavna paradigma razornoga društvenog inženjeringa, kako bi oligarhija bolje i učinkovitije vladala.
U suvremenom globalnom okružju permanentne nestabilnosti i nesigurnosti ne postoji nijedna država koja ne primjenjuje neki oblik hibridnog ratovanja protiv vlastitih građana, u obliku obavještajnih, medijsko-informacijskih ili odgojno-obrazovnih djelovanja. Naime, imajući na umu da je većina država danas desuverenizirana i vazalizirana, podređena oligarhijskim bankarsko-financijskim i korporacijskim interesima, često su državni aparati sami po sebi privatizirane poluge društvenoga hibridnog upravljanja. Ipak ne treba sve generalizirati ni poistovjetiti s hibridnim djelovanjem, kao da postoje dvije manihejske vrste: hibridi mutanti i čista dobronamjerna vrsta „humanoida“. Nismo daleko od distopije filma Avatar, u kojem su se ljudi, da bi iskorištavali izvore vrijednih minerala zemlje Pandore, približili njezinim domorocima zvanima Na’vi. Skupina znanstvenika genetičkim inženjerstvom stvorila je tzv. „avatare“, tijelom nalik Na’vijima, kojima čovjek daljinski upravlja služeći se svojim umom. Slično tomu, u hibridnome ratovanju ljude su napravili umjetnim bićima, hibridima, kako bi iskorištavali domoroce i njima vladali.
Izvor: Jure Vujić/matica.hr
