DON MARINKO MLAKIĆ: Ako hoćeš, možeš biti čist
(6. nkg-b; 2018.)
U biblijskom svijetu gubavci su predstavljali najmučniji primjer ljudske bijede i poniženosti. Oboljeti od gube značilo je trpjeti najodvratniju bolest i potpuno društveno izopćenje.
Guba je kronična zarazna bakterijska bolest koja napada ruke, noge i lice. Koža na tim dijelovima tijela postaje bezbojna i stvrdnuta s potkožnim kvrgama koje nastaju zadebljanjem oko zahvaćenih živaca. Dolazi do paralize mišića kojima upravljaju oboljeli živci. Bolesniku slabe osjeti za hladnoću, toplinu i bol, obamiru mu šake i stopala tako da se prsti ruku i nogu lako mogu ozlijediti ili otpasti a da to bolesnik i ne osjeti. Rane se mogu zagnojiti i inficirati. Guba može uzrokovati sljepoću i oduzeti sposobnost pomicanja ruku i očnih kapaka. Na kraju dovodi do teškog izobličenja bolešću pogođenih dijelova tijela. U staro doba bila je neizlječiva i zbog svoje izrazite zaraznosti vrlo opasna za okolinu.
Međutim, pored fizičke patnje koju su oboljeli od gube trpjeli, jednako teške, a možda i teže, bile su duševne patnje. Zbog velike opasnosti od zaraze, ali još više zbog duboko ukorijenjenog uvjerenja da je ta bolest kazna Božja za grijehe, gubavci su bili doslovno izopćeni iz društva. Živjeli su izvan naselja, potpuno odijeljeni, sami ili u posebnim kolonijama. Nisu mogli sudjelovati ni u kakvom javnom životu. Jasno, niti u bogoslužju. Bili su odbačeni i obezvrijeđeni. Ničiji.
Morali su, po starim propisima, nositi poderanu odjeću, imati raščupanu kosu te vikati: „Nečist! Nečist!“, kako bi upozorili druge na opasnost od samih sebe. Kada bi ih netko dotaknuo, sam je postajao nečist.
Zbog svega toga, ozdraviti od gube značilo je daleko više od tjelesnog ozdravljenja. Značilo je ponovno zadobiti ljudsko dostojanstvo, moći kao čovjek živjeti i ravnopravno svima sudjelovati u društvenom životu.
Radosna vijest (evanđelje) naviješta da Bog može svakoga očistiti i podići u njegovoj najdubljoj bijedi te ponovno učiniti njegovim najčistijim stvorenjem. Po Isusu Kristu Bog to i čini. Za njega nitko nije odbačen, nitko nije neozdravljiv. Jedino onaj koji to sam ne želi.
Gubavac u današnjem evanđelju, usprkos zabrani, pristupa Isusu, pada na koljena i ponizno moli: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Njegova vjera u Isusa morala je biti iznimno snažna. On čini što nikako ne bi smio. Ugrožava drugog.
Samoga Isusa stavlja u iznimno kompromitirajući položaj. Budući da je guba bila neizlječiva, odnosno samo Bogu izlječiva, on time priznaje Isusu božanski autoritet.
Gubavac, kako vidimo, ne moli Isusa da ga Isus ozdravi, već da ga očisti. Sam je svjestan da je bolestan, ali još više da je pred Bogom nečist, da je grješnik. Radi gube izgubio je zdravlje, obitelj, prijatelje, društveni život, dostojanstvo… Međutim, njega više od svega toga pogađa što je pred Bogom nečist. Što ne može stupiti pred Boga i slaviti ga. Ovaj gubavac priznaje svoju nedostojnost. Ne jada se na druge niti na nesretnu sudbinu. Ne umanjuje svoju grješnost. On, sasvim uvjeren u Isusovo svemoguće milosrđe, pada pred njim na koljena i ponizno vapi za smilovanje. To je stav poniznog klanjanja pred Bogom, najprirodniji i najspasonosniji čin koji čovjek može učiniti i koji ga čisti od svih njegovih nečistoća.
Gubavčeva poniznost u Isusu izaziva smilovanje i on udovoljava njegovoj molbi. Svojom riječju: „Hoću, budi čist!“ čisti ga od njegove nečistoće. Isusova riječ je božanska. Ima stvaralačku moć. Ona postiže ono što izriče: podiže što je palo, čisti što je nečisto, liječi što je bolesno, opravdava što je zbog grijeha osuđeno.
Jednako tako Isusovo smilovanje nije obično ljudsko sažalijevanje, već ima božansku moć da vrati život onomu koji života više nema i moli smilovanje. S naše strane traži se da najsnažnije povjerujemo u njegovu božansku moć i milosrđe, da mu priznamo mu svoju nečistoću, da ponizno padamo pred njim na koljena i molimo ga.
U procesu očišćenja Isus gubavca dotiče rukom. Time krši zakon i po istome sam postaje nečist. Zašto to čini? On je imao moć da gubavca samom svojom riječju ozdravi. Činio je to više puta. Nije bilo potrebe da ga dotiče. Međutim, on ga dotiče upravo zato jer je to bilo zabranjeno. A zabranjeno je bilo zato da se čisti ne bi onečistio.
Prvo što Isus želi poručiti ovim činom jest da nam pokaže svoju božansku moć. On je božanski Spasitelj koji je jači od svakog zla, od svake bolesti i nečistoće. I čovjek, bez obzira koliko grješan i nečist bio, ne samo da njega ne može onečistiti već sam može od njega zadobiti svako očišćenje. Isusovo smilovanje nije obično ljudsko sažalijevanje, već ima božansku moć da vrati život onomu koji života više nema i moli smilovanje. S naše strane traži se da najsnažnije povjerujemo u njegovu božansku moć i milosrđe, da mu priznamo mu svoju nečistoću, da ponizno padamo pred njim na koljena i molimo ga. Klanjati se Isusu, kajati se i moliti oproštenje – to je vjernički stav koji nas čisti od svih naših nečistoća.
Druga poruka je da je čovjekovo dobro najveći zakon i smisao svih zakona.
Nikakvo nas pravilo ne može amnestirati od ljubavi koju smo pozvani bezuvjetno pružati svima u potrebi. Onog trenutka kada nam bilo koje pravilo postane izgovor za izbjegavanje učiniti djelo milosrđa, mi ozbiljno griješimo. Na izvana možda i možemo ostati ”čisti”, ali pred Bogom tek onda postajemo ”nečisti” i sami sasvim daleko od njegova smilovanja, koje je i nama potrebno.
Nakon duboko potresnog prizora u kojem na djelu gledamo beskrajno Božje milosrđe, nastupa neobična promjena. Isus kao da naglo mijenja svoje raspoloženje. Otresa se na ovoga gubavca i otpravlja ga uz zabranu da događaj razglašuje i šalje ga svećenicima da prinese što je propisano za očišćenje, i to, kako reče, njima za svjedočanstvo. Zašto to Isus čini? O kakvom se svjedočanstvu radi?
Razglašavati događaj Isus zabranjuje radi toga da ljudi ne bi krivo razumjeli njegov mesijanizam. Narod je bio sklon očekivati mesiju pobjednika, kralja koji slavodobitno pobjeđuje, vlada i zapovijeda. To nisu bila očekivanja koja je on u njima želio podržavati. On hoće da ga kao Mesiju prepoznaju na križu, kao pobjednika nad grijehom i smrću. Svećenicima ih šalje jer su oni dobro znali da ozdravljenje od gube može biti samo po izravnom Božjem zahvatu. Nikako drugačije. Oni su, ako su htjeli, mogli jako dobro razumjeti da izlječenje od gube znački kako je u Isusu Kristu prisutna božanska snaga. Bog po njemu ispunja starozavjetna proroštva, pohađa svoj narod. Time ih poziva da sruše zidove besmislenih i neljudskih zakona i propisa kojim su oni ogradili Božje milosrđe prema čovjeku.
Zbog toga što je ozdravljeni gubavac razglasio svoje čudesno ozdravljenje, Isus više nije mogao javno ući u grad te se zadržavao na samotnim mjestima. Sada je on preuzeo ulogu gubavaca koji nisu smjeli javno ulaziti u grad. U ovom činu možemo također jasno nazrijeti Isusovu otkupiteljsku žrtvu na križu. On, najčistiji od svih, sam postaje nečist da bi nas od svake naše nečistoće očistio. Njega, koji grijeha nije okusio, Bog za nas grijehom učini da mi po njemu zadobijemo pravednost Božju (v. 2 Kor 5,21).
Gubavac je u evanđelju bezimen. Time se naglašava da je on ovdje predstavljajući lik. Guba u biblijskom govoru simbolizira ljudsku nečistoću zbog grijeha i svih njegovih posljedica na čovjekovu dušu. Prema tome, u ovom gubavcu prepoznajemo svaku ljudsku bijedu i odbačenost koja je za čovjeka konačna, potpuno nepopravljiva. Svi smo mi u tom smislu gubavi, ružni, jadni i nesretni onoliko koliko smo u vlasti grijeha. I od toga nas nikakva ljudska sila ne može očistiti. Treba nam Bog da nas ozdravi, da nam vrati izvorno dostojanstvo.
Treba nam njegovo čudo. Susret s Isusom pokazuje nam vrlo detaljno kako i mi u svojoj bijedi trebamo pristupati k njemu i doživjeti očišćenje. Svakomu koji mu se na koljenima ponizno klanja on vraća izvorno ljudsko dostojanstvo, nevinost i čistoću za koju nas je Bog stvorio.
Don Marinko Mlakić