Josip Jović: Između segregacije i integracije
Na valu trijumfalizma kojim je obilježen jedan, s hrvatske točke gledišta, promašeni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj, Velika skupština SNV-a završila je posebnom izjavom, koja zapravo predstavlja račun koji bi trebala platiti Vlada RH.
U njoj se traži suđenje za ratne zločine nad Srbima, zaustavljanje govora mržnje protiv Srba, pronalaženje nestalih, postavljanje spomenika stradanju Srba u ovom i u onim ratu, pravo na pismo i jezik, posebne škole, osiguranje biračkih prava, posebni program HRT-a i radioservis za Srbe, obnova infrastrukture u „prognaničkim mjestima“, mirovine i stanovi za izbjeglice, te lokalna samouprava za „srpske općine“.
Ni riječi o onome što je Hrvatska do sada napravila (zastupljenost u državnim i lokalnim organima vlasti, povrat imovine, mirovine, povratak izbjeglica…) U izjavi se spominje podatak o još 19 tisuća preostalih izbjeglica koji čekaju povratak.
Znači li to da ih se vratilo barem dvjesto od dvjesto i nešto tisuća „protjeranih“ koliki se broj do sada u istim izvorima spominjao, ili je ovo posredno priznanje već poslovičnog manipuliranja brojkama. Nema, naravno, ništa ni o vlastitoj odgovornosti za neke od problema koji se u izjavi spominju, primjerice o masovnom sudjelovanju u srpskoj agresiji na Hrvatsku.
Izjava je zapravo neskrivena optužnica, Srbi su po njoj jedine i apsolutne žrtve hrvatske genocidne politike kako četrdesetih tako i devedesetih. O položaju Hrvata u Srbiji izjava ništa ne govori, ali zato Vučić domeće kako će dobiti ono što Srbi u Hrvatskoj traže kad se ispuni to što oni traže. Dakle, nikada.
Jer, na ovako maksimalističke zahtjeve, a to se vidi već iz prvih reagiranja ljudi iz Vlade, nemoguće je pozitivno odgovoriti. U krajnjoj liniji cijela izjava podsjeća na Plan Z4 i sasvim sigurno je u dosluhu s deklaracijom o zaštiti Srba izvan Srbije (tzv Memorandum 2) koju već dulje vrijeme priprema Vlada RS i koja bi trebala biti ovih dana predstavljena javnosti.
Duh svih ovih zahtijevanja SNV-a punih sumnji, poricanja i nerijetko klevete, nije pomirenje, nije suživot, nije integracija jedne manjinske zajednice u društvo, već izazivanje novih napetosti i sukoba i put segregaciji, što svakako ne može biti ni u čijem interesu.
Ti zahtjevi koji podsjećaju na neka prošla i tragična vremena izazivaju nepovjerenje, animozitete i odbojnost s hrvatske strane. Kao da ljudi iz SNV-a još nisu shvatili da su oni dio hrvatske države i domovine sa svim svojim manjinskim pravima koja imaju i druge manjine koje u ovim okvirima žive, osjećajući se dobro i prihvaćeno.
Novosti, organ SNV-a, koji se uopće ne bavi kulturom Srba u Hrvatskoj, čemu je inače namijenjen i koji uporno detektira ustaše, najbolja je ilustracija jedne posve pogrešne politike kako političkih predstavnika srpskog naroda u Hrvatskoj tako i same države Hrvatske, koja neprestanim popuštanjem podupire nelegitimne ciljeve i nerealne ambicije.
