Josip Jović: Satira ili šovinistička farsa
Zamislimo za početak jednu kazališnu predstavu. Glumci igraju likove koji se zovu Milorad Pupovac, Željko Jovanović, Vesna Pusić, Stjepan Mesić, Nenad Stazić, Čedo Prodanović i Duško Ljuština. Redatelj je Božidar Alić.
Svi spomenuti likovi nose na glavi maske, ne jarca kao u grčkoj tragediji, nego obične domaće svinje. Cijelo se vrijeme valjaju u razvratu i kokainu, nose transparente „mrzim Hrvatsku“, na koncu redatelj ih odluči ustrijeliti i svi padaju kao pokošeni jedan preko drugoga.
Tu je predstavu teško zamisliti, jer se ne bi mogla postaviti ni u jednom kazalištu, a ako bi se kojim slučajem negdje postavila, mjesecima bi se tresla zemlja od zastupničkih stanki i pitanja, od zahtjeva za smjenama i ostavkama i od žestokih komentara, kao što se sada trese zbog jedne nedorečene izjave Ladislava Ilčića. I svemu tome se ne bi moglo ništa prigovoriti.
Ali jednu istovjetnu predstavu ne trebamo zamišljati, jer se ona upravo igra u kazalištu „Kerempuh“ u režiji nenadmašnog Olivera Frljića. Samo što su tamo “svinje“ političar i povjesničar Zlatko Hasanbegović, branitelj Josip Klemm, aktivistica i liječnica Željka Markić, novinar Velimir Bujanec i biskup Mile Bogović, koji uzvikuju „za dom spremni“ i svi na kraju predstave zasluže metak u čelo. Osim neutralnih izvješća, ponekog panegirika i gnjeva „desnih“ portala, ovaj put nije bilo reakcija; ni stanki ni pitanja ni osuda ni kritike.
Ova šovinistička farsa (u Hrvatskoj je od svih fobija i svih šovinizama najstrastveniji i najokrjeliji upravo ovaj protuhrvatski) ništa ne govori o stanju u društvu, ali puno govori o mentalnom stanju autora, koji je posudio jedan Pirandellov naslov i zlouporabio poznatog pisca, od kojega nije ostalo ništa.
I što je posebno zabrinjavajuće, ova blasfemija kako ju je nazvao nadbiskup Želimir Puljić, dosta govori o stanju politike i vlasti u Hrvatskoj, koja, tobože se zauzimajući protiv govora mržnja, upravo na bezprizoran način podupire, ne samo u slučaju ove predstave, nego i u slučaju nekih filmova i listova, nešto što je, kako se kaže u priopćenju Hrvatskog kulturnog vijeća, više od govora mržnje, narodnim novcima podupire šovinističko iživljavanje nad tim narodom, državom i pojedincima.
Kroz tobožnju satiru, ali i sasvim eksplicitno, slušamo upravo taj famozni govor mržnje, koji se primjećuje samo u anonimnim izljevima po raznim forumima, ali ne i u institucijama. Satira je samo jedan od književnih oblika, mržnja je opće stanje duha koje se iskazuje u svim oblicima pa i u satiri.
I ne može se, naravno, sve ono što se događa u kazalištu nazivati i pravdati kao kazališna umjetnost, kao što se ne može sve ono što je ukoričeno u knjigama ili novinama nazivati i pravdati kao književnost, odnosno novinarstvo. Može bit da bismo i atentat na Abrahama Lincolna, koji se dogodio u teatru, mogli smatrati satiričnom umjetnošću.
