Kršćani na raskrižju – Pariška povelja protiv lažne Europe
„Pokrovitelji lažne Europe očarani su ispraznim vjerovanjem u nezaustavljiv napredak. Oni vjeruju da je povijest na njihovoj strani, a to vjerovanje čini ih oholim i prezirnim… Oni ignoriraju kršćanske korijene Europe, štoviše odbacuju ih“ – tako u svojem dramatičnom obraćanju, poznatom kao Pariška povelja, pišu desetorica vrhunskih intelektualaca iz osam europskih zemalja.
Oštrim zapaženjem spomenuti intelektualci među kojima su i ugledni filozofi Roger Scruton, Rémi Brague i Robert Spaemann, razobličuju laž i podvale protagonista lažne Europe: „Ogrezli u predrasudama, praznovjerju i ignoranciji, zaslijepljeni ispraznim, nametljivim vizijama utopijske budućnosti, oni refleksno guše svako drukčije mišljenje – naravno u ime slobode i tolerancije“.
„Najveća opasnost za budućnost Europe – ističu autori Povelje – nije ni u nekakvoj ruskoj pustolovini ni u useljavanju muslimana. Prava Europa je u opasnosti zbog željezne pandže kojom lažna Europa zarobljava naše predodžbe“. Stoga pozivaju i ohrabruju na „aktivno sudjelovanje u zajedničkom projektu političkog i kulturalnog života“.
Nasuprot lažnoj, prava Europa ističe da je „duh napretka rođen iz ljubavi i vjernosti prema našim zavičajnim zemljama“, a „nacionalna država postala je prepoznatljivim znakom Europe.“
Prava je Europa obilježena kršćanstvom: „Naše vrline bez sumnje su kršćanska baština: pravednost, suosjećajnost, milost, oprost, mirotvorstvo, dobročinstvo. Kršćanstvo je revolucioniralo odnose između muškarca i žene, prihvaćajući u dotada nepoznatoj mjeri ljubav i međusobnu vjernost kao trajne vrijednosti.“
Pod krinkom zauzimanja za ljudsku slobodu lažna Europa promiče „oslobođenje od svih ograničenja“, čiji su promotori ideolozi šezdesetosmaške pobune. Autori Povelje upozoravaju: „Liberalni hedonizam često vodi u dosadu i osjećaj besmislenosti. Bračni savez je oslabio. Na nemirnom moru seksualne slobode često se razočaraju želje mladih ljudi za brakom i obitelji. Sloboda koja frustrira najdublje želje našega srca postaje prokletstvom. Čini se da se naša društva rasplinjuju u individualizmu, izolaciji i besciljnosti. Umjesto prave slobode osuđeni smo na prazni konformizam kulture kojom upravljaju potrošnja i mediji.“
Unatoč hvalospjevima o „dosad neviđenoj slobodi (…) vladajuće klase u Europi žele ograničiti političku slobodu govora. Političari, koji se osvrnu na neugodne istine o moralnim vrijednostima, o islamu ili migraciji, završit će pred sucem… Lažna Europa ne ohrabruje kulturu slobode: ona potiče homogenu kulturu kojom upravlja tržište i politički nametnut konformizam.“ Potpisnici Povelje upozoravaju na opasnost od stvaranja nadnacionalnih organizacija, koje, pritom, na sve prigovore odgovaraju tehnokratskom formulom: nema alternative!
Iza takve zastrašujuće tiranije skriva se zapravo strahovita nemoć: „lažna Europa je slabija nego što je bilo tko to mogao zamisliti.“ Uz urušavanje vlastitoga identiteta, u nekim europskim zemljama „postoje krajevi u kojima pretežito muslimanski useljenici žive u nekom obliku neformalne autonomije pod lokalnim zakonima, kao da bi bili kolonisti a ne građani.“
Potpisnici upozoravaju na još jednu opasnost: „Univerzalističke drskosti lažne Europe očituju se kao neka zamjenska religija“. Od takve parareligioznosti „potrebno je re-sekularizirati javni život u Europi.“
Kako bi „slomili prokletstvo lažne Europe i njezin utopistički pseudoreligiozni pohod na Europu bez granica, potreban je novi oblik državnog umijeća i novi tip državnika“ – ističu europski intelektualci, te nastavljaju: „Dobar državnik prihvaća našu zajedničku europsku baštinu i naše nacionalne tradicije kao nešto čudesno i životno, ali isto tako i kao lomljive darove… Takvi političari ne čeznu za pljeskom ‘međunarodne zajednice’, koja je ustvari samo PR-odjel jedne oligarhije.“
„Brak je temelj zajedništva i osnova sloge između muža i žene – ističu potpisnici – „To je intimna sveza, koja omogućuje i čuva zajednički život i odgoj djece. Naglašavamo da je naša najvažnija zadaća u društvu i kao ljudsko biće biti majke i očevi. Brak i djeca integralni su sastavni dio vizije svakog ljudskog napretka. Djeca zahtijevaju žrtve od onih koji su ih donijeli na svijet. Te žrtve su plemenite i moraju biti priznate i nagrađene. Zahtijevamo osjetljivu socijalnu politiku koja će štititi i jačati brak, djecu i odgoj djece. Društvo, koje ne uspijeva s radošću prihvatiti djecu, nema budućnosti.“
Ovaj sažeti prikaz Pariške povelje zaključimo njihovom (o)porukom: „Potičemo sve Europljane da nas podupru u odbacivanju fantaziranja o multikulturalnom svijetu bez granica. Mi s pravom ljubimo svoje zavičajne države i želimo našoj djeci predati to što smo primili kao nacionalnu baštinu.“
Izvor: Marijan Križić/Veritas
