Tko među Hrvatima do jučer nije priželjkivao da državni vrh, a prije svega vlada i njen predsjednik jasno i glasno, ne bilo gdje, nego na sjednici vlade u izravnom televizijskom prijenosu kaže da je nužno otvoriti pitanje zahtjeva Srbiji za plaćanje ratne odštete Hrvatskoj, da za to postoji sporazumna mogućnost, obaveza, ali i pravno izvorište u sporazumu o normalizaciji odnosa s tadašnjom Jugoslavijom (Srbijom i Crnom Gorom, te podčinjenim, a kasnije neovisnim Kosovom)? Ovdje posebno naglašavam Plenkovićevo ključno obrazloženje – posve opravdani javni interes i s tim u svezi interes hrvatskoga naroda.

Svaki Hrvat je to priželjkivao.

Hrvatski narod takvu izjavu s vrha države čeka praktično od nakon završetka rata i vojne pobjede nad Srbijom. Važniji je stav u ovome slučaju nego ratna odšteta.

Ta izjava Andreja Plenkovića morala bi značiti, tako zvuči- potpuni zaokret hrvatske državne politike.

Iskreno rečeno, nakon godinu i koji mjesec predsjedavanja hrvatskom vladom, rijetko je tko to očekivao od Plenkovića. Pošteno je reći, bez obzira na obavezno racionalno propitkivanje svih mogućih sporednih razloga, skrivenih niša koje su uvjetovale takvu Plenkovićevu izjavu – da za to zaslužuje potporu i poštovanje s jedne strane, kao i nužnu napomenu da je vrijeme prestati se igrati s tako važnim i krupnim stvarima ako se radi o igri, s druge strane. To valja napomenuti radi toga što se redovito događa i svojevrsno je pravilo, kad nesolidni politički poredak zapada u sve dublje probleme i teškoće, koje zbog svoje zatvorenosti i ograničenja ne može niti smije riješavati, pa onda što je problem krupniji poseže za sve većim i opasnijim manipulacijama, pretvarajući sve od nacionalnoga značaja u igračke samoodržanja. Iako možda nije pošteno prema Plenkoviću u ovome trenutku i nakon izjave koja je kao kruh potrebna debelo načetome samopouzdanju nacije isticati možebitne modele manipulacije i razloge za to, potičući sumnju u i onako krhko povjerenje, racionalno je nužno, jer svojim političkim postupcima nije zaslužio bespogovornu potporu.

Opreznu jest, bespogovornu nije.

Međutim, što god bilo od te izjave, u političkimdruštvima i svim politikama i državama izuzetno je važno javno promovirati s najviših razina države određena pitanja,otvoriti razgovor o njima i na taj način ih na određen način legalizirati, a najvažnije je u svemu tome, koliko god to pitanje bilo teško, realno, nerealno, presudno ili ne – u obrazloženju se pozvati na raspoloženje i interese svoga naroda.

Time se politika bar na trenutak vraća svome izvorištu.

Tako se ohrabruju autentične nacionalne inicijative koje su u Hrvatskoj nepodnošljivo dugo potisnute.

To je svojevrsno puštanje duha, dobroga duha iz boce i poticaj stvaranju klime koja će i suparnicima izvan Hrvatske, ali i sudionicima političkih procesa u Hrvatskoj, jednostavno poslati bitnu poruku koju moraju uvažavati.

Plenković je iznenadio s tim riječima prije svega jer je nebrojeno puta iskazao svojevrsnu rezervu prema interesima pa i samome legitimitetu naroda afirmirajući politike tzv. mainstreama, iskazivao je rezerve oko nekih europskih i globalnih pitanja kao što je Brexit, referendum u Nizozemskoj, zatim oko već uveliko snažnih i vidljivih europskih političkih gibanja na jačanju nacionalne i suverenističke svijesti naroda, koje je Plenković do jučer redovito, uredno i bez da trepne – svrstavao u negativni kontekst neprihvatljivih populističkih pojava i pokreta.

U takvom njegovom ponašanju i istupima nigdje nije bilo mrvice rezerve niti napukline, što više nego sigurno ukazuje na njegov politički profil i granice koje se boji prekoračiti čak i kad situacija upravo te iskorake nameće. Bojati je se stoga da to ograničenje bespogovorne pripadnosti europskom mainstreamu koga provodi u Hrvatskoj znači prije svega spremnost na zaobilaženje problema a ne na njegove rješavanje, s paralelnim razvojem mainstream infrastrukture koja će u jednome trenutku biti dovoljno jako da spriječi svaku eventualnost, svaki potres i propitkivanje pozicija.

A takav proces se ubrzano razvija u Hrvatskoj, jako pojačan i Plenkovićevim politikama.

Kad u ovakvom trenutku takav Plenković iziđe s idejom, zahtjevom i političkom porukom s najvišim službenim obilježjem, a koja je u potpunoj esencijalnoj suprotnosti sa svim što je do sada javno pokazivao i za što se zalagao i što je promicao – to je golemo iznenađenje.

A je li?

Kao i u svemu valja gledati kontekst.

Ta izjava se ne tiče u svom punom smislu Srbije, iako tzv.mainstream mediji upravo u tom pravcu ističući srpske reakcije, usmjeravaju smisao izjave, stvarajući u Hrvatskoj navijačku a ne racionalno-prosudbenu klimu.

Nebitno je što o tome misli Vučić.

Jer, koliko god u zadnjih petnaestak godina Srbija opet izgledala nekakvom silom, ona to nije. Ona istina izgleda kao opasan i krvoločan pas, koji bjesno laje i krvoločno zavija, histerično se trga za prolaznicima, pa ovisno o dužini lanca iskeženih zubi juri za nesretnikom koji naiđe pa ustukne pred lavežom i počne bježati. Međutim, Srbija je nakon 1995. godine, koliko god joj pogodovao cijeli svijet, kuhari novih svijetskih poredaka i nekakvih geostrategija, na lancu, a lanac je izmjerila upravo Hrvatska vojnom pobjedom i političkom neupitnošću opravdanosti te pobjede. Hrvatska joj može  pasti u šape i pod zube samo ako to sama želi i ako je blesava. A predugo je blesava blago rečeno. Inače, svi koji su odrasli na selu znaju da se pred psima ne smije bježati, jer im se ne možepobjeći, pri čemu ih bjeg ohrabruje i razvija u njima lovačke nagone i krvoločnost. Tu analogiju znaju i veterani hrvatskog oslobodilačkog rata iz sukoba sa Srbima.

Pitanje ratne odštete, pitanje povrata otetih vrijednosti, arhive, karte minskih polja, karte grobišta, podatke o ubijenima i ratne zločince koji žive na srpskom teritoriju, praktično su oduvijek bili ponajviše hrvatska pitanja i hrvatska ekskluziva, pri čemu je Srbija u svemu tome zbog čitavoga niza okolnosti, uz pametnu Hrvatsku trebala biti svezana za drvo, otprilike kao medvjedi koje su Titu u lovištima vezali pa ih on junački ubijao kao lovačke trofeje.

Od Srbije u principu nije smjelo baš ništa ovisiti, a ispalo je da ovisi baš sve.

Zašto?

Da bi se hrvatska državna politika imala načina opravdavati i smišljati budalaštine o dobrosusjedstvu, europskoj suradnji, lokomotivi europskog puta regije ili liderstvu u regiji i što sve ne.

Ništa od toga nabrojenoga nije uopće hrvatski interes, niti je hrvatski narod toliko iskompleksiran da bi mu godilo biti nekakav predvodnik Srbiji. To bi moglo usrećiti samo one koji nemaju definiran nikakav smisao i vlastite ciljeve, ili one kojima je svjesno ili ne Srbija i srpstvo što se god krilo pod tim –ostalo kao jedini orjentir u životu.

Dakle, zašto je Plenković upravo sada izišao s tom izjavom?

U situaciji kad nije samo nagađanje, nego prilično sigurna opklada oko strateškoga razilaženja prije svega u razvoju snažnih vanjskih savezništava, između njega i Kolinde Grabar Kitarović, gdje se Plenkovića s pravom doživljava kao protagonist europskih, on bi rekao mainstream politika, a ja ih radije zovem europskih političkih oligarhija odavno istrgnutih iz stvarnih interesa najširih narodnih slojeva europskih naroda, a predsjednicu kao pristašu i promotora kakve takve nacionalne suverenosti i pristašu snažnoga savezništva sa Sjedinjenim državama, koje su danas zbog Trumpa i njegove anti-antifa politike jako bliske izbornom tijelu i predsjednice i Plenkovića; Plenkovićevo pozivanje na interese naroda u odnosu sa Srbijom, a time i cijelim europskim političkim mainstreamom-  dobiva narav namjere preuzimanja nacionalnog trona koji je uz veće ili manje padove do sada držala predsjednica. A to je važno, ne radi osobnih taština, nego radi preuzimanja kontrole nad svim relevantnim procesima u Hrvatskoj.

Iako se neslaganje oko vanjsko-političkih vizija hrvatske politike isključivo tako nastoji tumačiti, prvenstveno su to razilaženja oko unutarnjo-političkih vrijednosti i pitanja, jer od opredjeljenosti Hrvatske u ovome trenutku Trumpovoj Americi ili Merkel- Macron Europi, ovisi razvoj unutarnjo-političkih i elementarnih društvenih vrednota u Hrvatskoj. To su dramatične razlike, a nije posve jasno iz ponašanja predsjednice i Plenkovića na kojim su oni, prije svih predsjednica – pozicijama.

To nije dobro ni za jedno od njih, a najlošije je za Hrvatsku.

Drugo pitanje koje visi nad ovom Plenkovićevom inicijativom kao potencijalni prisiljeni motiv je golema napuklina oko Agrokora, koja se otvorila oko ljudi kojima je on dao i za koje je založio svoj politički kredit i izbornu pobjedu, te praktično tako svoju političku sudbinu uvezao s njima. U toj situaciji ne pomažu ni manipulacije, ni nezrela oporba, ni gotovo potpuna kontrola nad medijima. Ne može se razum staviti u lisice, niti zaustaviti internet po modelu- zaustavite Reuters!

Koliko se god javnost usmjeravala u raspravu je li pola milijarde kuna puno ili malo,pačak i u pravcu jesuli ti ljudi bili Ramljakovi raniji kompanjoni, jesu li sporni na ovaj ili onaj način, a upravo u tom pravcu i prilično tupasta oporba, u čemu prednjače zapjenušane ostavljene nevjeste Grmoja i Petrov te legendarni Maras koji uporno ništa ne kuži, usmjerava raspravu pogodujući Plenkoviću, čak i Dalićki, bit stvari je u slijedećem pitanju i neupitnom odgovoru na njega:

Jesu li savjetnici i posao koji rade vrijedni tih silnih milijuna ili nisu?

Naime, ako želite kupiti Modrića, morate platiti cijenu na europskom tržištu, jer je on dokazao da vrijedi. Kupujete ga jedino ako s klubom imate velike ambicije, a to svakako nisu lokalne ili kvartovske, nego – europske, inače razbacujete novac. Ako pod izgovorom da kupujete Modrića dovedete nekog Matu iz ličke lige, onda je cijena plaćena za Matu s potvrdom da je Modrić – kriminal!

Tu sve počinje i završava.

Odgovor na pitanje je li Ramljak pod ovlastima lex Agrokora kupio lažnoga Modrića i platio svijetsku cijenu petparačkoj i tržišno nikada provjerenoj skupini riješava pitanje Dalićkine, prije toga Ramljakove, ali i sudbine Plenkovićeve vlade.

A to u slučaju presjecanja čvora opasno dovodi do kaosa s Agrokorom i debaklom Plenkovićeve stabilizacijske politike samo u puno lošijim okolnostima nego nazad godinu dana.

Drugi potencijalni povod za Plenkovićev iskorak na čisti suverenistički teren i posezanje za nacionalnim obilježjem je Istanbulska konvencija.

Iz govora predsjednika vlade Plenkovića u Strasbourgu i prije svega njegovoga odgovora na pitanje prokonvencijskih zastupnica, jasno je da Plenković ima golemih problema s Istanbulskom konvencijom. Lako bi njemu bilo da se tu radi samo o protivljenju udruga UiO i Vigilare kako u subotu u podnevnom Dnevniku na HRT-u doslovno laže izvjestiteljica s otužnog prokonvencijskog prosvjeda kome je taj HTV dao golemu minutažu. Radi se o jasnom stavu Katoličke Crkve, svih relevantnih medijskih autora na nacionalnom spektru, tisućama znanstvenika, stotinama redakcija i portala, alternativnih radio i televizijskih postaja, pa je to sve poprimilo izraz snažnoga nacionalnoga pokreta pred kojim se HDZ ne može provući ispod radara, a da za Plenkovića ne govorimo. A pritisci iz Bruxellesa su izuzetno jaki. Konačno, da se ne lažemo gubeći energiju zagovornicima Konvencije dokazivati neznanstvenost, neutemljenost i čitav niz opasnosti, jer njih to sve zajedno – ne interesira, valja jasno reći da je Istanbulska konvencija jedan od prilično važnih osmišljenih instrumenata ili stupova osiguranja trajne opstojnosti mainstreama koji zagovara zdušno i sam Plenković. Radi se o finti izuzimanja državnih nadležnosti pod krinkom navodne zaštite žena, stvaranja specijalizirane sporedne parastrukture, tzv. paradržave, koja je zakonski i nadnacionalno oslonjena na državne financije, ima velike nadležnosti u čisto državnim poslovima, a nikada ne izlazi pred izborna tijela i osigurana je u svakom postizbornom slučaju – od svake eventualnosti. Tako sestvara mainstream, a ne demokratskim i legitimnim izborima. To niti jedan zagovornik političkoga mainstreama neće ni za živu glavu reći, ali to je pravac koji im jedino preostaje, to je koncept nužnog razvoja uvođenja pojma tzv. javne nadležnosti umjesto dotadašnjih državnih ingerencija još započet tamo od neomarksističke revolucije 1968. godine u Europi a još i ranije na sveučilištima u SAD na filozofskoj zasadi tzv. Frankfurtske filozofske škole. To je samo mutirani oblik komunističke avangardnosti koja je  bila krinka za trajno vladanje i diktaturu, a koje su se zbog rigidnosti i neprihvatljivosti iskustava komunizma neomarksisti morali odreći tražeći nove modele društvene participacije i upravljanja društvenim procesima. To je posve ista matrica koju u Hrvatskoj danas predstavljaju antifašisti, potpuno su idejno kompatibilni s europskim mainstreamom i s onim praiskonskim Plenkovićevim političkim modelom centrizma i uključivosti, samo što su u Hrvatskoj uz tu globalističku anacionalnu komponentu, potaknuti i srpskim obavještajnim operacijama jer su krinka za velikosrpstvo i njegovu političku legalizaciju. Zato današnjim jurišnicima za kurikularnu reformu ili Istanbulsku konvenciju ne treba ništa dokazivati, jer oni su gluhi kao topovi. Oni su skupina profesionalaca koji imaju zadaću i spremni su ju odraditi, jer im egzistencija i status od toga ovise. A nisu plaćeni za mišljenje nego za rezultat i izvršenje. Zato onako razdragano djeluje i ministrica Divjak na čelu jednoga kraka te revolucije, a zato se tako histerično nastojalo i uspjelo istisnuti Dijanu Vican, jer se u lancu operativnoga provođenja – ne smije razmišljati.

Plenkovićev problem s Istabulskom konvencijom je činjenica da je politički Plenković, karijerni Plenković – Istanbulska konvencija.

Izvlačenje zato tako snažnog i moblizirajućega pitanja kao što je zahtjev za naplatom ratne štete od Srbije može poslužiti kao nužan pokušaj stjecanja nacionalnoga legitimiteta pred donošenje izrazito opasnih inepopularnih odluka, a načetoga nizom odluka od kojih je kurikularna reforma ponajvažnija, iza kojih slijedi pretežito sotoniziranje – donositelja. HDZ-a i Andreja Plenkovića.

Treća činjenica koja u ovome trenutku nužno izaziva propitkivanje Plenkovićeve najave i pokretanja pitanja ratne odštete jest Pupovac i ovisnost Plenkovićeve vlade od njegove političke volje. Ne treba nikome prevoditi da se radi o Vučićevoj političkoj volji do tančina komplementarnosti.

Da bi Plenkovićeva izjava imala neophodnu ozbiljnost može polaziti od samo dvije mogućnosti.

Prva je da je Milorad Pupovac prije svega profesionalac, pa tek onda profesionalni Srbin, te na kraju da mu se vrijednosno živo fućka za srpstvo kao ideju, koji je spreman u presudnom trenutku suočen s mogućnosti gubitka svojih pozicija, pa i svojevrsnoj političkoj ako ne i nekoj ozbiljnijoj kriminalizaciji u Hrvatskoj, postati – „ustaša“.

Nije malo ljudi koji bi se kladili na takav scenarij.

Ja ne bih isključio ni to, iako je malo vjerojatno dok je situacija u Hrvatskoj takva da je u Saboru pola „pupovaca“ a u javnome drurštvenome spektru – apsolutna većina. 

Druga je da je Plenković spreman snažno redefinirati aktualne politike HDZ-a, prestati biti to što je cijelim svojim političkim profilom bio do sada, odustati od mainstreama, redefinirati personalno kompletno rukovodstvo HDZ-a na nacionalnoj razini, te izići na izbore s pozivom hrvatskom narodu na potporu za otklanjanje temeljnih državno-političkih slabosti.

Treće opcije nema za ozbiljan razvoj njegove političke najave koji simbolizira poziv na raspravu o srpskoj odgovornosti za agresiju. Doduše ima, ako kao mogućnost uzmemo da je sve to finta kojoj je cilj trenutno uzburkati duhove, zauzeti povoljniju poziciju u nacionalnom izbornom tijelu, skrenuti pozornost s teških problema i onda prepustiti vremenu i dirigiranim raspravama – padanje zaborava na tu inicijativu.

Ne bi bilo prvi put, a nekako je svojstveno Plenkoviću i profilu karijernih političara.

To su nekoliko realnih okolnosti koje vise kao mač nad Plenkovićevom izjavom o ratnoj odšteti i snažno određuju tu namjeru.

Nije malo ljudi u Hrvatskoj, pametnih ljudi, koji misle da ovakvom inicijativom Plenković zapravo podbacuje klipove pod noge predsjednici.  To mi se čini kao model tumačenja politike na spletkaroški i vrlo defanzivan način, ili na kavanske rasprave o sukobu „Vase koji kontrolira predsjednicu preko brata i Plenkija koji nastoji istisnuti Vasu i predsjednicu kao potencijalnu Vasinu igračku jer se, kao, Vaso oteo kontroli“. Ozbiljne nacionalne politike sasvim drugačije funkcioniraju, a jedan od ponajvažnijih instrumenata im je i kritički pritisak javnosti, suparničkih politika i nacije uopće, pod uvjetom naravno – da namjeravaju ostvariti iste nacionalne ciljeve. Naime, svaka kritika, pa i ovaj tekst, svaka javna riječ koja argumentirano ukazuje na neko realno stanje u hrvatskom društvu, pa tako i Plenkovićeva izjava pogotovo, pametnim političarima, pod uvjetom da imaju iste nacionalne namjere kao i kritičari i ne gledaju stvari spletkaroški – može biti izuzetno dragocjena potpora i vrlo vrijedan argument u razgovorima.

Političari su naučeni respektirati čak i u slabašnim demokratskim društvima reakcije javnosti, a pogotovo političkih subjekata u zemlji. To svi respektiraju, pa i suparnici, jer jedni od drugih ovise prilično često, a razvojem mainstreama razvijali su i svojevrsni kodeks. Ako predsjednica sa Srbijom stvarno ima namjere započeti graditi principijelan odnos, utemeljen na realnim a ne na fiktivnim vrednotama i lažima, Plenkovićeva izjava o ratnoj odšteti može joj biti racionalan argument i za inozemne inicijatore poziva Vučiću, ali i za samoga Vučića te kompletnu srpsku vrhušku.

To moraju respeketirati kao činjenicu.

Da imaju državničkoga refleksa, svim organiziranim potencijalima poduprli bi prosvjed branitelja, jer im je dragocjen pred svijetom. Dragocjeni argument.

Naravno, Plenkovićeva izjava bi morala izgledati i biti vjerodostojna pred stranim promatračima koji bi morali na temelju ozbiljnih analiza pomisliti da Plenković misli – ozbiljno. Samo je tada njegova izjava korisna i potpora svakome tko zastupa hrvatske interese, pa i predsjednici.

U suprotnom, ako suparnici imaju uporišta misliti da je to blef za kratkotrajnu uporabu u svome narodu, Plenković će više izgubiti nego predsjednica koja je već poručila da o tim pitanjima neće biti razgovora s Vučićem. Plenković je kako god bilo ipak legalizirao jednu nacionalnu zapostavljenu nužnost, temeljni interes i neće ga nikome biti lako ignorirati ili kako sam rekao na početku – vratiti u bocu. Zato je taj postupak, što ga god motiviralo – izuzetno važan i vrijedan sam po sebi, kako god se reflektirao na Plenkovića ili predsjednicu. Nebitno je s hrvatskog nacionalnog stajališta tko će od njih dvoje više  ili manje izgubiti odustajući od te i ostalih nužnih tema za razgovore o rješavanju problema sa Srbijom.

Ta dvojba ili taj prijepor je navijački a ne racionalan.

Dakle, neće Plenkoviću ni malo pomoći slaba predsjednica, kao što ni on nju nije gurnuo u nevolje, nego će mu ispit biti, pošteno ponašanje u pitanjima koja sam istakao. A igrati se s tako važnim pitanjem hrvatskom narodu kao što je državnička politika i ispravan odnos prema agresivnoj Srbiji ne bi samo naudilo Plenkoviću, nego bi kao u slučaju predsjedničinog posrnuća naudila strateški i samoj Hrvatskoj.

Zbog toga nitko razuman ne smije likovati nad njihovim grješkama, niti nad njihovim nepopularnim postupcima, jer,ovdje nisu oni osobno bitni nego činjenica da legitimno predstavljaju – hrvatski narod na čelu još uvijek ustavno deklarirane nacionalne države.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save