Zdenka Bilobrk: “Kumparan dida Jurletine”
Zaronjen u slamnjaču, plovim na krilima snova,
i u blaženom položaju, satima ostajem nepomice.
Kao i Lulić koji drijema ponad nas, na vrhu ševaretog krova,
i na vučje sjene okolo tora, motri netremice.
Blijed od neostvarenih želja, mjesec pribijeno dočekuje zoru,
a vile smijući se na Danicu, dovršavaju kolo i zamiču u goru.
Sa Jastrebače ledeni fijuk, najavljuje dolazak zime,
utiskujući opustjelim Trnovim poljanama, prvoga mraza trag.
Otac iz škrinje vadi djedov kumparan i ljubi kućni prag;
slijedim ga i na prozoru oslikavam svoje, Lulićevo i Gavranovo ime.
Najbolji je i najpametniji magarac u cijelom Cetinskom kraju,
a to sve životinje stiješnjene u toru, odavno već znaju.
Toliko je puta na Poljane odvezao brašna i pšenice,
pa je mogao i bez čobana, vratiti blago u Knježice.
Lulić ga dovodi za ular i učas sam na samaru,
a stric Antolović smotavši cimentušu pokreće ovce, dajući znak Zvonaru.
Okićeni vilinskom kosom, Vranac i Putko kaskaju na začelju,
a, ja i Gavran smo na čelu i nema kraja našemu veselju.
Grlice pjesmu o kruhu, dugo dobacivale za nama,
a, planinska kuća lelujala sjenke, kao da nije sama.
Gledam je zadnji put s Kose, samotnu, nijemu, daleku,
i spremam duboko u srce, sličicu dragu i meku.
Između neba i zemlje, dijelila naše je snove,
čuvajuć kameni zapis, za neke susrete nove.
* * *
Kad Sveti Jeronim s Gljeva, otuče podne sa pola snage,
opominjuć na molitvu sve Gljevljane, od Maleša do Ledene drage,
izaleta niza Bili brig, spuštamo se krsteći!
Knježice su na korak i već se nazire dim iz kuhinjske peći!
Gavran niz Staru cestu, veselim reve glasom,
a blago postrojeno iza nas, složnim odgovara kasom!
* * *
Po starom običaju, stol se prigiba od jela.
Strina Živaljuša iznosi i kupusa i pure i slanine,
i užurbano kazuje kako od ranog jutra nije sjela.
Djed Jurletina je razdragan jer mu je stiglo blago iz planine,
i sve je na broju; nikoga nisu rastrgali vuci.
Obilazi ga u pojati i neprestance mu sijedi, smiju se brci.
Samo mog vjernog Lulića nikako na užnu nema,
a, nije ispred vrata niti ispod tezuna gdje i inače drijema.
Nema ga iza pojate, niti se u hrastovom šumarku krije,
a, noć je sve crnja i crnja i vjetar ledeni brije.
Otrčao sam i u selo i cijele Knježice razbudio zovuć,
vratio se promrzao i u krilu babe Deduše, zaspao plačuć.
Zorom je ranom otac, našega uzjahao Vranca,
otputio natrag i po istoj Staroj cesti, nastavio slijediti trag.
Prvu ovogodišnju pušovicu sustigao je kod Trnovca,
a, na Poljanama snijegom zameteni kućni prag…
Otisci vučjih stopa uokolo, o burnom su svjedočili danu,
a, na vrhu krova moj Lulić, na djedovom je ležao kumparanu.
* * *
Neće proći puno i od mojih sjećanja ostat će samo slike.
Gavrana, mog dobrog i dragog Gavrana, više nema.
Partizani će ga na Trst otrati preko hladne i krševite Like,
Lulić će skončat od tuge. Ostao je ispod tezuna, kao da drijema.
Tog će mi se dana otvoriti oči i više nisam bio mali.
Baba Deduša me prima u naručaj, i skupa sa mnom žali i žali i ..
Zdenka Bilobrk
