Hrvatsko društvo i 2018. talac je jugo-komunističkog kanibalizma
Nekako u isto vrijeme kad je pred desetak dana objavljen tzv. Dokument dijaloga tzv. Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, do rijetkih hrvatskih medija stigla je vijest iz Slovenije (slovenski tjednik „Demokracija“) kako je jedan slovenski partizan na umoru priznao monstruozni zločin, o čijoj monstruoznosti dovoljno govori sam naslov teksta u kojemu se o zločinu piše: „Slovenski partizan na smrtnoj postelji: ‘Djevojku smo silovali, ubili, od nje skuhali gulaš i pojeli ju’“.
Reakcije na ovu vijest po društvenim mrežama bile su različite, a dio komentatora, od kojih i neki antikomunističke orijentacije, bili su u nevjerici da je takva vrsta zločina moguća.
To, nažalost, svjedoči da zbog neprovedene lustracije, zbog nedovoljno rasvjetljenih zločina počinjenih pod crvenom zvijezdom petokrakom, hrvatski građani i danas nisu dovoljno upoznati sa zločinačkom, upravo kanibalističkom prirodom jugoslavenskog komunizma.
Jer, da je u Hrvatskoj provedena lustracija, onda bi svakom školarcu već u osmome razredu bio poznat slučaj katoličkog svećenika Jurja Gospodnetića, kojeg su združeni četnici i komunisti ispekli na ražnju u okviru četničko-komunisti
ke pobune na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne u srpnju 1941. godine, pobune koja se svake godine kanibalski obilježava u Srbu, uz redovito sudjelovanje srpskih, ali i hrvatskih političara, od kojih su svakako najistaknutiji Ivo Josipović i Stjepan Mesić.
Godina 1941. zaista se je vratila, i to 1991., kad smo na ruševinama spaljenog Vukovara mogli slušati kanibalske pjesme o tome da Slobo pošalje salate, jer bit će mesa – kokarda i petokraka združeno klat će Hrvate.
U tzv. Dokumentu dijaloga rehabilitiran je jugoslavensko-komunistički kanibalizam
I stvarno i figurativno jugoslavenski komunizam bio je kanibalski sustav, sustav zločina i neslobode, sustav zatiranja elementarnih ljudskih prava, a zbog snažne velikosrpske komponente i sustav zatiranja prava hrvatskog naroda kao kolektiva.
Činjenica da je simbol tog i takvog kanibalskog sustava – crvena zvijezda, praktički rehabilitiran u tzv. Dokumentu dijaloga kao nesporan dovoljno govori o stanju u hrvatskome društvu koje ne može naprijed upravo zbog nespremnosti za suočavanjem s jugo-komunističkom prošlošću, sa zločinima na kojima su mnogi u Hrvatskoj izgradili svoje političke i društvene pozicije.
Poruka koja za mlade ljude proizlazi iz teza tzv. Dokumenta dijaloga je jasna: isplati se činiti zločine jer za njih nećete biti kažnjeni, bitno je samo da ste na „pravoj strani“.
Argumentacija koja se pritom koristi za apologiju crvene zvijezde i općenito jugoslavenskoga komunizma koliko je idiotska toliko je i smiješna, no u Hrvatskoj, na žalost, već odavno sve prolazi, pa tako i zaključci protivni elementarnoj logici i zdravom razumu.
Radi se, dakako, o „antifašističkom argumentu“, premda bi svim ozbiljnim ljudima trebalo biti jasno kako je tzv. antifašizam u govoru domaćih političara i politikanata tek instrument za rehabilitaciju jugoslavenstva i komunizma. Govoreći pak o Drugome svjetskom ratu, taj je „antifašizam“ u jugoslavenskome slučaju ab ovo predstavljao zločinački sustav.
Pod crvenom zvijezdom vršeni su zločini od ljeta 1941. (kanibalizam „ustanika“ u Srbu i okolici kojima je bila strana i neprihvatljiva bilo kakva ideja hrvatske države, pa i hrvatske autonomije u Banovini Hrvatskoj) preko Dakse 1944. pa do bleiburške topografije smrti u svibnju 1945.
Čista perverzija i uvreda zdravog razuma!
Točno je, kako što se stalno jugokomunističko-apologetski ističe, da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili protiv fašista i nacista kao što je točno i to da su fašisti i nacisti bili zločinci. No, točno je i to da su i jugoslavenski komunisti bili zločinci koji su provodili komunističku revoluciju (s njima, dakako, ne treba izjednačiti sve partizane jer je svako generaliziranje idiotsko).
Komunisti su na kraju zbog odnosa snaga u svijetu pobijedili. No, postavlja se pitanje po kojoj to perverznoj logici zločini jedne strane mogu opravdavati zločine druge strane? Ako jedan zločinac pobijedi drugog zločinca po kojoj bi to logici, osim po domaćoj „antifašističkoj“, taj zločinac mogao prestati biti zločinac?
To je kao da imate dvojicu serijskih ubojice, od kojih je svaki pobio 100 ljudi, pa nakon što serijski ubojica A ubije serijskog ubojicu B serijski ubojica A bude proglašen dobrim samo što je ubio drugog zločinca. Čista perverzija i uvreda zdravog razuma!
Jugoslavenski komunisti nakon rata našli su se na pobjedničkoj strani i naravno da je baš to izvor njihova „antifašističkog legitimiteta“ kojim su opravdavali svoje zločine. Slično je bilo i u slučaju SSSR-a, jugoslavenskog ratnog saveznika. Kao što piše Alain Besancon, „sklapanjem vojnog saveza između demokracija i Sovjetskog Saveza, rat je, oslabio imunitet zapadnjačke obrane od komunističke ideje“.
Slijedom toga, zbog zajedničke borbe Sovjetskog saveza i zapadnih demokracija tijekom rata, ostaje „neizbježno da je Hitler bio gori od Staljina, pa je dakle Staljin morao biti bolji“.
U tom kontekstu Alain de Benoist u sjajnoj knjizi „Komunizam i nacizam“ primjećuje paradoks da je SSSR uživao najjači moralni ugled u svijetu u trenutku kad je staljinistički teror dosezao svoj vrhunac. „Godine 1942., kad se odvijala bitka za Staljingrad, smrtnost u gulagu, gdje svaki peti zatvorenik umire od gladi, potukla je sve rekorde“.
Pretvaramo se u zemlju smrti
Na takvom (geo)političkom licemjerju i perverziji temelji se i apologija jugoslavenskog komunizma. Jugoslavenski komunizam formalno je urušen početkom devedesetih godina, no on i dalje zagrobno živi u Hrvatskoj. Hrvatsko društvo i 2018. taoc je jugo-komunističkog kanibalizma.
Njegovi ostatci vidljivi su na svim područjima: od političke scene premrežene bivšim partijašima, udbašima i mentalnim komunistima (na svim stranama političkog spektra), preko medija, kulture i krcate državne uprave pa do ispolitiziranog pravosuđa i socijalističke ekonomije.
Hrvatska ne može naprijed ni na kojem području, pa tako ni na ekonomskom, dok ne dođe do demontaže društvenih i političkih odnosa proizišlih iz vremena jugoslavenskog komunizma.
A stanje je već sada takvo da ako vrlo skoro ne dođe do temeljitog i nedvosmislenog obračuna s reliktima jugokomunističko-kanibalističkog sustava, a napose s njegovim mentalitetskim obrascima u politici, društvu i ekonomiji, Hrvatska će se za pedeset godina pretvoriti u zemlju duhova, u zemlju groblja i masovnih grobišta. Kolone iseljenih proteklih godina znak su za uzbunu, ali i znak da se sve više pretvaramo u zemlju smrti.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
