Jure Vujić: Istanbulizacija umova i demokracija plemena
Kakvu demokraciji želimo?
Ne prođe jedan dan bez rasprava i anketa o istanbulskoj konvenciji. Svi nešto znaju o toj temi koja zapravo nije klasična socijalna tematika, već pripada repertoaru NGO-a, kulturnjačko-elitnim građanskim preokupacijama barem po pitanju rodnog identiteta ili spolne diskriminacije. I ako taksisti i bakice sa dolca imaju danas stajalište o istanbulskoj konvenciji, sklon sam misliti da prosječni hrvatski građanin, seljak, težak, radnik , koji jedva spaja kraj mjeseca daleko je od takvih polu-ezoteričnih konsideracija i meta-jezičnih ekstrapolacijama koje samo dodatno doprinose „istanbulizaciji umova“. Takve polemike i svjetonazorski prijepori oko ratifikacije navedene konvencije, odraz su različitih poimanja društva i same evolucije u shvaćanja i percipiranju demokracije. Kakvu demokraciji želimo? Demokraciju suverenog naroda demosa -?
Ili demokraciju manjina, plemena? Stoga vratimo se glavnim izvornim načelima demokracije. Narod obuhvaća slojevita značenja. Najprije je riječ o demosu, suveren narod, koji uživa politička prava i moći ( ali i obveze) na određenom teritoriju, i konstituira plebs, narodne slojeve koje često nazivamo „pukom, treće, narod je također ethnos, nacionalna zajednica pripadnika zajedničke povijesti, jezika i tradicija. Narod je organska cjelina a ne samo suma različitih grupa i manjina ili pojedinaca. Država koja uspješno i pravedno predstavlja nacionalne opće interese naroda zapravo je most-poveznica između demosa i plebsa.
Problem nastaje kada vladajuće oligarhije ukidaju tu povezničku funkciju i služe interesima pojedinih manjina ili slojevima naroda koji fragmentiraju narodni nacionalni korpus. S obzirom da je narod-plebs shvaćen kao glavna kreativna i produktivna snaga i izvor bogatstva nacije, legitimno je postaviti pitanje što konkretno proizvode, kreiraju na razini nacije i za opće dobrobit razni samoproglašeni NGO-i , lobiji?
Na drugu stranu, ako jedna priznata manjina, društvena skupina nastoji postići određena prava koja utječu na strukturu, oblik društvene zajednice primjerice po pitanju poimanja društva i odgojno-obrazovnog smjera budućih generacija, takvo bi legitimno manjinsko htijenje trebalo biti po svim demokratskim standardima podvrgnuto referendumskoj konzultaciji cjelokupne narodne zajednice.
Istanbulska konvencije nije jedini dokument u nadležnosti europskih i drugih međunarodnih institucija koje zapravo održavaju na razini simptoma pozadinsku tihu postmodernu antropološku revoluciji, i uspon nove društvene paradigme socijetalnog (koje se odnosi na razne aspekte društvenog i kulturnog života pojedinaca-građana unutar organiziranog društva) koja danas zamjenjuje socijalno ili bolje rečeno socijalnu paradigmu moderne, koja se do sada odnosila na društvo kao zasebni entitet, socijalnu organizaciju iznad pojedinaca.
I skoro smo neprimjetno i bezbolno duboko zaronili uz tihi rad kulturološke, semantičke, i epistemološke dekonstrukcije kao plod rada 68-osmarske i post-68-osmarske lijevo-liberalne generacije, iz razdoblja socijalne diferencirane demokracije moderne u doba fragmentirane, fluidne i atomizirane socijetalne demokracije, demokracije plemena i manjina.
Takva promjena društvene paradigme također je označila i prijelaz iz republikanskog modela u manjinsko-komunitaristički modela društva i to protivno Ustavne odredbe po kojemu je Hrvatska nedjeljiva, Republika svih hrvatskih građana a ne autoproklamiranih manjina. U takvom kontekstu, nacionalno građanstvo je potisnuto iza etničko-plemenske socijetalne pripadnosti jednom povlaštenom lobiju, urbanom plemenu , ugroženoj manjini ili neidentificiranoj identitetskoj vrsti.
Država kao vrhovna instanca koja je dužna jednakopravno regulirati, raspodijeliti sva materijalna i nematerijalna, i identitetsko-kulturna javna dobra po načelima neisključivosti, neiscrpnosti i nedjeljivosti pogoduje jednoj ili drugoj manjinskoj grupaciji za postizanje njihovih često financijskih i ideoloških ciljeva.
U takvom procesu rastvaranju modela republikanske demokracije, Hrvatska nije specifikum, a sve zemlje Europske Unije su suočene sa proliferacijom militantnih postmodernih plemena, Femen-a, raznih ONG-a, borci za prava životinja, Vegan-fanatici, anti-rasista, filantropa-humanitaraca, neofeministički pokreti koji vide u svakom pripadniku muškoga spola potencijalnog nasilnika i silovatelja, pro-migracijskih pristaša zagovaratelja aboliranja svih granica, tako da se može prepoznati da je na djelu plemenska fragmentacija društva po manihejskom ključu postmoderne ideologije: tlačitelji-potlačeni, progresivni-nazadni, mačo-fašisti-demokrati ( koje podsjeća na novu neomarksističku klasnu borbu), a naravno svi traže svoja prava i dio kolača državnog proračuna.
Već je na pomolu na mala vrata putem možda jedne novopečene konvencije uvođenje na razini svih država u odgojno-obrazovnog sustav tzv. „inkluzivnog pisanja“ radi sprječavanja seksizma (poneki su tiskani mediji u Europi već ušle u taj sustav) koji bi trebao dekodirati seksističke protu-rodne diskriminacijske izraze i gramatiku .Dobra ilustracija takvog trenda suvremene političke korektnosti i Novalangue je deklaracija eksperata nedavno održanog svjetskoga kongresa mobilnoga (MWC) u Barceloni: „umjetna inteligencija mogla bi također nastavljati obnoviti seksizme i predrasude ako ne poduzmemo potrebne mjere“.
U Belgiji, kako bi se izbjeglo „hormonalizirati“ trans-seksualnost, moguće je promijeniti spol bez promjene izgleda. Uvijek u Belgiji na djelu su eksperimentalne škole u kojem su zbog seksizma ukinuti blagdani „majčini dan „ i „očev dan“ . U ime imperative manjinske pravde, svaki intimni poriv, osobna ili grupna fiksacija i subjektivizacija društvene zbilje postaje institucionalno i pravno priznate i ozakonjenje.
Stoga nije ni čudo da je izravna posljedica takve „represivne tolerancije“ fenomen pravne inflacije u odnosu na koju pojedinci i manjine sve više pozivaju sudove u obrani svojih prava tako da pravosuđe postupno ekstenzivno interpretira postavlja nove kriterije i pomiče granice tolerancije.
Takva tribalizacija društva uklapa u trenutni oligarhijski globalni sustav upravljanja i društvenog inžinjeringa. Naime, raskol između interesa demosa -naroda i političke klase i oligarhije sve više se produbljuje ( što i objašnjava nastanak populizma ), jer političke klase ne predstavljaju više opće interese naroda već parcijalne interese glavnih mreža oligarhijske moći.
Naime, Yvan Blot, politolog i bivši europski zastupnik, ističe kako se glavne mreže-strukture današnje oligarhije dijele na: OLIGPOL (političke oligarhija), OLIGMI (oligarhija manjina), OLIGFI (financijska oligarhija) i OLIGPROP (oligarhija propagande-mediji). Države koje su pristale na postupnu desuverenizaciju su prihvatile podaničku ulogu promotora i upravitelja tih četiriju struktura moći.
Mrežna struktura manjina obuhvaća širu lepezu udruga, NGO-a, lobija, koji mogu biti etničko-vjerske prirode, ili pak one koje se vežu uz određene ideologije od masonskih lobija, mreža antirasizma i međunarodne antife, sindikalne centrale, koji lobiraju za partikularne svoja prava na uštrb većine u društvu. Naravno takve mreže imaju moćne saveznike u svijetu političkog establišmenta, medija, kulture i nastoje nametnuti derogativne zakonodavne okvire iz kojih su izopćene konzultacije većinskog naroda i građana.
Takva je demokraciji manjina, novopečenih urbanih plemena i svakakvih „ugroženih vrsta“ izdanak pomodarske ideologije post-nacionalnoga i post-demokracije koja se već dugo servira europskim narodima pod krinkom adaptacija, i civilizacijskoj tehno-znanstvenog napretka.
Postdemokracija je sve osim demokracije u klasičnom smislu, jer zapravo programira nestanak suvereniteta naroda i nacionalnih identiteta, u korist oligarhijskog tržišnog sustava i utopijske nadnacionalne svjetske vladavine, kao savez šarolikih konstelacija manjinskih mreža i oligarhijskog establišmenta. U tom smislu, Amin Maalouf govori u svom djelu « Ubojiti identiteti » (Les Identités meurtrières) o novim planetarnim plemenima globalizacije koje i ako mogu biti privid kulturne raznolikosti zapravo služe sekulariziranoj hegemonskoj zapadnoj civilizaciji koja vodi u propast.
Postdemokratska utopija zasniva se na redukcionističkoj i pesimističkoj antropologiji : kako bi se onemogućilo da čovjek čini zlo, treba ga lišiti od institucionalnih sredstava za djelovanje i za utjecaj na sugrađane i promicati neutralni poredak u kojemu „vladavina stvari ( tržište, ekonomija) zamjenjuje „ljudsku vladavinu„. Politika, granice, zajednice i država su percipirani kao regresivne kategorije i loša stvar za čovjeka.
Takvo poimanje društva počiva na ideju da individum posjeduje prirodna i urođena prava koja prethode svakoj političkoj i društvenoj organizaciji , zajednici i obitelji. Sociolog Michel Mafesoli govori o „postmodernom tribalizmu“ kao povratku na jedan oblik mladenačkog arhaizma, povratak k mit o „pueru aeternusu“, vječnom djetetu, koji nemajući preciznog identiteta, iskonstruira i igra se raznolikim demultipliciranim fluidnim identitetima.
I u tom smjeru, demokracija manjina kao oblik post-demokracije proizlazi iz inkubatora anglosaksonskog liberalnog individualizma koji je mutirao u sveopći društveni narcizam.Filozof Jacques Ellul ističe u tom smjeru da se današnje liberalno društvo postupno tribalizira i da ne odgovora više klasičnom građanskom društvu.
Suvremena neoliberalna mutacija kasnog kapitalizma ne temelji se više na vlasništvu i na klasnoj paradigmi, nego na ideologiji tržišta, požude, statusne konzumacije, narcizma i tzv. neprestane emancipacije. Kapitalizam se vješto koristi ljevičarskim liberalizmom i permisivnim pogledom na svijet kako bi promovirao novo tržište u kojem se poistovjećuje sloboda s liberalizacijom i u tom kontekstu treba sagledavati tzv. šezdesetosmašku revoluciju a i današnju antropološku revoluciju kao trojanskoga konja tržišne ideologije.
Izvor: Jure Vujić/Večernji list
