Marko Ljubić: Kako „ubiti“ Nikolu Štedula, zaštiti Sindičića i postati predsjednica suda u Rijeci?
Država u Hrvatskoj, već gotovo dvadeset godina, preko Općinskog suda u Rijeci, egzistencijalno ubija Nikolu Štedula. S obzirom na to da Vinko Sindičić nije uspio ubiti Štedula svojedobno u Škotskoj, po nalozima sudionika još uvijek današnje duboke države, očigledno je da je nedovršeni posao, umjesto fizičkoga ubojstva, ovaj put demonstracijom simboličke premoći i financijskim mrcvarenjem odlučila uraditi skupina sudaca i djelatnika suda, koje simbolički i stvarno personificira bivša dugogodišnja predsjednica Općinskog suda u Rijeci, Gordana Kosić?
I po svemu sudeći nova predsjednica toga suda?
Nema nikakve sumnje da je Republika Hrvatska, bar na prividnoj ravni, država apsurda. Napominjem ovo „na prividnoj ravni“, jer ako bi čovjek iščitavao poruke i signale koje mu svakodnevno šalje država putem stotina državnih, javnih i službenih institucija, te njihovih personalnih predstavnika ili zastupnika, ne bi ni mogao ni smio zauzeti drugačiji stav. Nažalost, apsurd ipak nije prava definicija, niti je odgovarajući izraz za smišljenu destrukciju koja se godinama sustavno provodi, uništavajući samu bit ljudskih i humanističkih vrednota, ponižavanjem hrvatskoga čovjeka i naroda i to upravo državnim institucijama države koju su toliko željeli, i to upravo udarajući u samo srce njegove simbolike.
I naravno, na ljude koji tu simboliku pronose i svjedoče.
Upravo smo proteklih nekoliko dana svjedočili javno postavljenom pitanju kolege Dujmovića – Tko je ubio Zvonka Bušića?
Odgovor svi znamo.
Isti oni, samo s drugim prezimenima, koji su ubili Praljka.
Isti onaj sustav koji godinama pred našim očima mrcvari ponovo Nikolu Štedula, štiteći otvoreno njegovoga ubojicu Sindičića, besramno se i sve nadmenije rugajući u lice – hrvatskom narodu.
Isti je rukopis.
Samo se egzekutori mijenjaju.
Nikolu Štedula nikome tko drži do sebe u Hrvatskoj ne treba predstavljati, niti je ovo tekst o njemu. Na žalost Štedul je ovdje samo povod, ali simbolički valjda dovoljan s tolikom razinom nužnosti preispitivanja savjesti, da netko tko ima bar mrvicu razuma pita – pa dobro što se to događa?
To sam pitanje htio svojedobno postaviti ministru Šprlji, koji je imao nadležnost bar izuzećem suda pokazati postojanje hrvatske države, pa se nije usudio ni preuzeti eksplicitnu dokumentaciju usprkos prve izrazito pozitivne reakcije, što implicira na svašta, pa i na pitanje ima li u svemu tome političkoga utjecaja u Mostu moćne Strenje Linić, a prilično sam siguran da je besmisleno isto to pokušavati pitati Bošnjakovića, a pogotovo članove Državnoga sudbenoga vijeća u svjetlu nevjerojatnih kadroviranja kojima svjedočimo u većini hrvatskih institucija.
Čemu onda ovo, reći ćete?
Ovo je još jedan poziv javnoj savjesti, ništa drugo.
Ovo je tekst o strahotama pravosudnoga sustava, strahovitim grješkama i dugogodišnjih državnih vlasti i cijeloga državnoga poretka, te i ove navodno nacionalne vlasti i državnih institucija, koje više nitko niti ne pokušava doživjeti kao – nasljednike suverenističkoga hrvatskoga pokreta iz doba stvaranja država.
Tisuće eksplicitnih dokaza o teškoj, namjernoj i potpuno nezakonitoj subverziji s Općinskog suda u Rijeci, obične ovršne procedure nakon sudske presude u kojoj je Nikola Štedul stekao pravo na kakvu takvu naknadu štete od svoga ubojice u svojoj samostalnoj državi, očito je nikome u državnim institucijama ne znače ništa.
A ni u javnosti.
Sutkinja Kosić je bila predsjednica Općinskog suda u Rijeci gotovo cijelo vrijeme postupka iscrpljivanja Nikole Štedula i njegovih odvjetnika, i eksplicitne zaštite interesa Udbinoga ubojice Vinka Sindičića i njegovih jataka s isprepletenim interesima i zaštitnicima. I u svakom trenutku je sve, baš sve znala preko nebrojenih zahtjeva i reakcija Štedulovih odvjetnika, te u mnogim situacijama po službenoj dužnosti i hijerarhijskoj odgovornosti bila izravna zaprjeka za provođenje pravne procedure i ostvarivanje – pravne sigurnosti nakon pravosudne presude?
Tko je gospođa Kosić?
Aktualna kandidatkinja za novu predsjednicu Općinskog suda u Rijeci.
Odakle joj takva moć da smije tako izlagati ugled suda, svojim upravljanjem rastjerati mnoštvo vrhunskih sudaca koji su tijekom njenoga predsjedavanja napustili sud, odakle joj takva moć ponižavati nevjerojatnom tolerancijom tolikih nezakonitosti, hrvatski nacionalni dragulj kakav je Štedul i tko stoji iza takvih postupaka, te konačno, iz kojega to izvora moći crpi petlju ponovo se usprkos svemu što i ptice na grani znaju – kandidirati za predsjednicu suda?
Svakako takva moć ne izvire iz njenih osobnih preferencija niti bi mogla izvirati iz preferencija daleko izvrsnijih od nje, niti iz njene nekakve prirodne nadmoći, i, nema sumnje da nitko na njenome mjestu ne bi bio toliko institucionalno i politički zaštićen, da nije imao skrivenu pozadinsku moć, koja može prkositi i zakonima, vlastima, državi i – običnome ljudskome moralu.
I javnosti, naravno.
Često je u Hrvatskoj u javnome antifašiziranome diskursu prisutno lažno korektno mišljenje, da se ne ističe u prvi plan podrijetlo, ili neka vrsta sociogeneze protagonista teških udara na samu biti hrvatske nacionalne državnosti. Međutim, bez te sociogeneze nije lako od pojedinačnih tisuća slučajeva formirati društveno relevantnu zakonitost, pa na temelju toga zauzeti stavove – kako se tome usprotiviti i kako otkloniti uzročnike tih nevjerojatnih devijacija.
Valja stoga reći da je gospođa Kosić proizvod kao i svako kadrovsko rješenje u Rijeci, riječke partijske kuhinje, da joj je vjerojatni politički otac Slavko Linić i a vjerojatna politička mati politbiro riječke partije, da joj je upravo takvu partijsku pravovjernost i društveni status vrlo izgledno osiguralo podrijetlo iz obitelji bivšega oficira JNA, a da joj je po svemu sudeći upravo ta referenca bila najvažnija prilikom izbora na mjesto predsjednice Općinskog suda u Rijeci?
Naime, prema svim dostupnim podatcima – ni jednu drugu, pogotovo stručnu kvalifikaciju, preporuku ili prednost nije imala.
Ni približno.
Od 1996. godine ravnala je tom elitnom hrvatskom pravosudnom institucijom punih osamnaest godina, a na to najviše mjesto u sudskoj hijerarhiji jednoga suda je došla iz Delnica gdje se bavila ostavinskim postupcima, što je u sudskim standardima jedan od najjednostavnijih pravosudnih stupnjeva složenosti, i nije nikakva preporuka za hijerarhijski i profesionalni napredak.
Dapače!
Teško bi se netko uopće usudio s te pravosudne pozicije kandidirati s realnim izgledima, bez svega gore istaknutoga, za ozbiljnu pravosudnu funkciju.
S toga mjesta je zauzela mjesto predsjednice i prema svim podatcima koji dopiru iz te ustanove i s kojima raspolažem, koji su višestruko objavljivani u medijima, srozala sud i sudovanje na najniže grane zamislive ljudskome razumu i pravnim standardima čak i u ovakvoj Hrvatskoj.
Većega i važnijega dokaza o rukopisu te žene, od nevjerojatne činjenice da Nikola Štedul usprkos sudskoj presudi nije u više od petnaest godina uspio realizirati ovrhu nad potpuno dostupnom imovinom atentatorom Sindičića, uistinu ne treba.
A tek je horor vidjeti silnu dokumentaciju gospodina Štedula.
Samo radi ravnanja javnosti, odvjetnici Nikole Štedula su bili prinuđeni tijekom te sramotne demonstracije antipravosuđa i antiprava uložiti preko 68 podnesaka s molbom da sud zakazuje rasprave. To je samo mali, onaj najmanji dio te sramotne demonstracije nasilja nad čovjekom koga je s druge strane ista ta država Hrvatska nazad dvije godine odlikovala najvišim državnim priznanjem za zasluge u borbi za – njeno postojanje.
Čovjek bi se morao pitati, što li tek rade drugim ljudima ako se tako netko smije usprkos evidentnim pravosudnim činjenicama, ponašati prema jednome Štedulu?
Prirodna reakcija.
Međutim, sve je očitije da je ovakvo ponašanje, uz to što se taj rukopis vidi na stotinama sličnih slučajeva, ovako radikalno eskaliralo s tako brutalnom demonstracijom institucionalnog animoziteta prema Štedulu, upravo zbog njegove simbolike u Hrvatskoj. I, da je to rukopis njegovoga ubojice, koji ovaj put ne drži pištolj, nego državu riječkim krakom ovakvoga pravosuđa, državu koju je Nikola Štedul bio spreman platiti i životom, a ubojica pucao da spriječi njeno nastajanje.
To simbolizira Gordana Kosić.
To je posve sigurno u kontekstu ukupnih događaja i razvoja stvari u Hrvatskoj, prilično uvjerljivija pretpostavka, koju potkrjepljuje stotine dokumenata iz toga sramotnoga pravosudnoga slučaja.
Gospođa Kosić je zbog nevjerojatnih propusta i već otvorene pobune sudaca kojima se ta sramota nije više dala mirno gledati, pa su se cirkularnim pismima obraćali svim nadležnim pravosudnim institucijama u Hrvatskoj, suočena sa smjenom i težim posljedicama svoga rada, zatražila 2014. godine razrješenje pred sigurnim nečasnim otpustom, sklonila se privremeno u zavjetrinu, a upravo danas, kad su se stvari malo slegle i kad je podzemni poredak „antifašizma“ očito uvjeren da je potpuno zagospodario Hrvatskom prije svega politikom „uključivosti“ Andreja Plenkovića i njegove vlade, ponovo se vraća na mjesto predsjednice?
Na mjesto „zločina“.
Smije li hrvatsko Državno sudbeno vijeće zanemariti pogubni profesionalni rukopis te žene s tako eklatantnim dokazima nepostojanja minimuma hijerarhijske odgovornosti u tako dugom razdoblju, s tako realno banalnom pravnom stvari, zanemariti eventualni pogubni utjecaj mentora takvoga sudovanja, koji su joj za zaštitu Sindičića i sličnih njemu neprovođenjem presuda, za „ubijanje“ Štedula i stotina sličnih njemu isto tako neprovođenjem presuda, dodijelili stan u Rijeci kao nagradu, a danas joj nakon kratkotrajnoga zatišja nude nastavak suradnje na istome –„poslu“?
Smiju li šutjeti na to što se događa Štedulu?
Na nastavak mrcvarenje ne samo Štedula, istinske hrvatske nacionalne veličine, nego i svakoga tko se ideološki i politički ne uklapa u sustav antivrjednota koga demonstrira takva sudska praksa.
Nikola Štedul je takvo ime i tako rijetka vertikala u hrvatskom društvu i nacionalnoj memoriji, da bi svatko, ali baš svatko tko se usudi i pomisliti da predstavlja nešto nacionalno hrvatsko, morao pitati nadležne u Državnom sudbenom vijeću – tko im je radio kriterije, kako se usuđuju uopće razmotriti usprkos svemu što i u javnosti i u institucijama postoji kao neupitna činjenica o debaklu pravosuđa tijekom rukovođenje sudom te osobe, istu ponovo pokušavati dovesti na čelo elitne nacionalne pravosudne institucije.
Nemoguće je zamisliti da stradanje Hrvatske može ići niže, ali ovaj primjer, primjer ponovnoga eventualnoga izbora sutkinje Kosić na čelo riječkoga suda je dokaz da može.
Pa se pitamo – tko ubija hrvatske ljude?
Izvor: narod.hr
