Politička stranka koja svojom politikom izaziva osobnu savjest velikoga broja svojih članova, mrtva je politička stranka. Uništena, ili dok je takvo stanje – na pragu uništenja. Stranačke politike, pogotovo one temeljne i identifikacijske kao što je kršćanski identitet i nacionalna suverenost ne mogu biti nasuprot savjesti i osobne identifikacije ni jednoga člana rukovodstva te stranke, jer, su ili ti ljudi prevaranti ili je prevarant i nasilnik onaj tko promovira politiku nasuprot njihove savjesti. Na toj točki ni jedna zajednica ne može funkcionirati, a pogotovo politička stranka koja vodi državu. To treba jasno reći i to mora biti jasno svakome tko se na bilo kakav način bavi politikom ili promišljanjem o politikama. Zbog toga nije pitanje statusa HDZ-a kako će  glasovati jedan ili pedeset njihovih zastupnika u Saboru, nego je eliminacijsko pitanje svakome članu HDZ-a ili njegovome predsjedniku i najbližim suardnicima – kako je moguće da je njihova vlada u Sabor uputila prijedlog zakona koji je potpuno  suprotstavljen njihovom moralnom i ljudskom integritetu, njihovome identitetu i temeljima na kojima su se udružili. I drugo pitanje na temelju toga je -što namjeravaju napraviti u svezi s tim?

Jer, nakon upućivanja Istanbulske konvencije u Sabor, povratka više nema. Ili će članstvo reći da ne priznaje svoje rukovodstvo, odnosno Plenkovića i njegovu politiku, koju s ovakvim sadržajem nikada nije provjeravao nigdje, ni  u stranci ni u narodu, pa ga smjeniti,ili će – HDZ ostati nakon ovakve verifikacije antikršćanska, antinarodna i antihrvatska stranka.

To je temeljna obaveza priziva savjesti članova rukovodstva koji su se usprotivili Istanbulskoj konvenciji, a ne samo eventualno glasovanje u Saboru po „savjesti“. Nema savjesti u suglasnosti sa zlom uz eventulano pranje ruku od zločina.

Plenković sve to zna, očito računa na slabost i nejedinstvo svojih oponenata, očekuje njihovo trošenje u neuspješnom suprotstavljanju znajući da im narod neće honorirati samo „glasovanje po savjesti“, pogotovo zbog pretpostavke da oponenti neće povući službeni pokret otpora u članstvu, usprkos toga što imaju daleko veći utjecaj od njega i njegove skupine na najšire strukture članstva, pa jaše dalje. I čeka da se oporba u stranci polomi sama od sebe zbog nepovjerenja među njima.

Plenković je izvan svake sumnje prevario ljude s kojima je krenuo na vrh HDZ-a.

Bar veliku većinu.

Pravac koji si je zacrtao, posve sigurno i prije nego se kandidirao za predsjednika HDZ-a nastoji pod svaku cijenu slijediti, ciljeve ostvariti, a kako vrijeme odmiče služi se sve banalnijim, neinteligentnijim, pa i uvredljivijim metodama, jer je jasno i njemu da ga je Hrvatska prokužila, a i Hrvatskoj, da je sobom na čelo HDZ-a donio nešto što i najcrnji pesimistiti nisu očekivali. Ne zbog nekakvih posebnih očekivanja od njega samoga, nego zbog stalno održavane nade da u HDZ-u još uvijek postoji klica državotvornosti, nacionalne strasti, snage i spremnosti za preusmjeravanje Hrvatske iz vrlo opasnih stranputica, prema toliko željenim nacionalnim ciljevima.

Pogotovo zbog poptuno racionalne i lako dokazive činjenice, da bi HDZ koji bi se otrgnuo ovakvom Plenkoviću, s jasnim politikama i nekoliko jasnih poruka naciji željnoj kao kruh nacionalnih vrjednota i konačne pobjede nad nositeljima otvorene antihrvatske destrukcije u Hrvatskoj koji divljaju godinama pod skutima i ovakvoga HDZ-a, premoćno pobjedio na izborima i stekao pretpostavke za definitivno uređenje moderne države, s dugoročno osiguranim benefitima za svakoga sudionika toga zaokreta. Neshvatljivo je kako to nekolicina ljudi u HDZ-ovu vrhu ne shvaća i zašto dopušta da ih Plenković paralizira prijetnjom izborima, kad im nikako ne može ponuditi čak i kad bi htio ono što bez njega mogu osvojiti. S jedne strane osuđeni su na mrvice s njegovoga stola i pristaju na to, a s druge strane,  bez pretjeranoga rizika, pred njima je trajna bogata trpeza.

Naravno, ako su drugačiji.

Plenković je snažno uzdrman.

Opstaje samo na strahu protivnika u HDZ-u.

Pokušaji primitivne banalizacije Božinovićevim brojkama  nacionalnog skupa u središtu Zagreba, koja je Plenkovićev kabinet totalno dodatno iskompromitirala, poslala je uz kompromitaciju, pa i podsmijeh golemoga broja članova HDZ-a, da ni ne spominjem hrvatski puk, neizgovorenu poruku prijetnje. Jer, onaj tko se usudi tako banalizirati, pa nakon toga s tako upornim još banalnijim, drskijim i neinteligentnijim objašnjenjima na potpuno uništenoj HTV, pogotovo u Studiju 4, nastaviti koračati nasuprot masama svoga naroda i ljudskome razumu, nije samo dvojbene pameti, nego bih rekao – prije svega opasan, potencijalno krajnje destruktivan i očito je – spreman na sve.

Inače Šuica ne bi u Studiju 4 pred otužnom voditeljicom i skupinom masno plaćenih urednika a najniže vrste agitpropovaca i nadzornika u drugoj sobi na vezi, postavljala pitanje – zašto šute kršćanske žene, a anonimno mi šalju poruke potpore?

HTV ne smije postaviti obično ljudsko i racionalno pitanje koje bi postavio svaki putnik u bilo kojemu zagrebačkom tramvaju takvome sugovorniku, tko joj je dao pravo one desetine tisuća žena na Trgu proglašavati – nekršćanskim, te kako u konačnici zna da joj neka kršćanka daje potporu ako je anonimna?

To je potpuni debakl, sumrak razuma, iskaz potpunoga pomanjkanja elementarne inteligencije, izraz očaja poretka i istodobno – znak opasnosti da su ti ljudi pripravni na sve.

To je uznemiravajuće.

Za Plenkovića se ne može reći da nije pristojno obrazovan, da nije inteligentan, da nije naučio osnovne modele političkoga upravljanja društvenim procesima pa tako i korištenja javne manipulacije. Međutim, postaje sve to što ima jako dvojbeno u trenutku kada su njegove odluke osporene, kad je suočen s očitom krizom  povjerenja naroda i stranke, pa se nužno nameće pitanje – je li njegova demonstracija nadmoći, prvenstveno u Saboru gdje je zaštićen sigurnom većinom, izraz njegovih sposobnosti, ili potpunoga sumraka potencijala, snage i umnih mogućnosti njegove oporbe, te je li ta nadmoć u samoj svojoj stranci izraz uvjerljivosti, osobne karizme i povjerenja njegovih kolega, ili je to sve izraz izrazitih slabosti ljudi oko njega, selekcioniranih dugogodišnjim katastrofalnim kadrovskim i svakim drugim procesima u HDZ-u, te je li ta nadmoć i poziciono, ali ne i osobno liderstvo, izraz prije svega – banalnoga nasilja nad potčinjenima u političkim procesima?

Čak i ako se o nasilju radi, odnosno različitim oblicima prijetnje to jednako loše govori o onima kojima on danas može prijetiti jer se javno legitimiraju kao slabići bez kralježnice,  kao i o njemu.

U oba slučaja više je nego očito na temelju Plenkovićevoga ponašanja, izgovorenih, ali i neizgovorenih riječi, nepostavljenih pitanja od posve kontroliranih novinara i medija, da se radi o slabostima konkurencije, slabostima oponenata u stranci i prije svega – primitivnoga pritiska koji s dijalogom i primjerenim demokratskim procedurama nemaju nikakve veze.

I svu snagu ta Plenkovićeva moć temelji na – strahu oponenata.

Plenkoviću je problem što je pored otvorenoga boka u stranci izgubio stvarne, ali i prividne nositelje nacionalnoga legitimiteta oko sebe, pa ga više nitko ne može pokrivati pred narodom. Ne mogu to više ni Medved ni Krstičević.

Potrošeno.

Zato mu je preostalo smao idiotsko ponavljanje da je Istanbulskakonvencija duboko kršćanska, zato mu ništa drugo ne preostaje nego zaključati potpuno sve prolaze na HRT-u i gurati Šuicu, Jandrokovića, Mikulića i slične da se blamiraju izazivajući samo dodatni gnjev nacije.

Plenković više nema koga poslati na HTV.

Doduše ima, kao neki dan kad su „dijalog“ u Studiju 4 vodili onaj Mijić iz Novoga lista i „ljuta“ neistomišljenica Jasmina Popović, koji se mogu sporječkati jedino o tome tko je skuhao bolji ručak toga dana, ili o tome tko je bolja „zaštitnica žena“  Bojana Genov ili Radojka Borić.

Nužno je nakon dvije godine Plenkovićevoga puta i dolaska na čelo HDZ-a istaći jednu vrlo pogubnu činjenicu za njega. Naime, Plenković je iz Bruxellsa krenuo na vrh HDZ-a zajedničkom izjavom njih, tada četvoro HDZ-ovih zastupnika u Europskom parlamentu, Plenkovića, Stiera, Maletićke i Šuice, a iz Zagreba su se tada pridružili toj izjavi javno iznimno ugledni profesor i hadezeovac Miroslav Tuđman i slavni ratni general Damir Krstičević. Na svome putu od tada do danas, a na posve dubokom, opredjeljujućem pitanju identiteta HDZ-a nestali su, otišli, napustili zajednički pravac Stier, Maletić i Miroslav Tuđman, prije toga novopostala nacionalna politička ikona Zlatko Hasanbegović koga je u samo nekoliko mjeseci nacija prepoznala kao simbol otpora galopirajućoj antifašizaciji i dekonstrukciji nacionalne države, koji nije spadao u Plenkovićev kadrovski izbor, ali je zračio nadom i privlačnošću na izborima koji su Plenkovića doveli na čelo države.  Plenkoviću su ostali totalno kompromitirana Dubravka Šuica i Damir Krstičević, čija je ratna slava nakon glasovanja o Istanbulskoj konvenciji u vladi postala usporediva s primjerice Đačićevim javnim kredibilitetom. Za svoje ciljeve, politike i ideje Plenković nikoga u međuvremenu nacionalno relevantnoga nije dobio.

Niti može dobiti izvan kruga ozloglašenih antifa i tu i tamo kakvoga mediokriteta.

Ako spomenutim ljudima pridodamo Miru Kovača, Milijana Brkića, Darka Milinovića, te nešto manje utjecajnoga Klimana, onda računica da je na predsjedništvu HDZ-a za ratifikaciju Istanbulske konvencije glasovalo devetnaest članova a njih šest ili sedam protiv, ukazuje na golemu rupu, na debakl liderske vjerodostojnosti i jasno ukazuje da u stranci nisu otvoreni procesi tzv.demokratskoga dijaloga kako Plenković i pogotovo Jandroković to želi predstaviti, nego duboka provalija u temelju samoga identiteta i obilježja HDZ-a. Konačno, šestorica oponenata usprkos tome što su i sami jako načeti u narodu, kao i u HDZ-u, imaju daleko veću težinu nego svi ostali članovi predsjedništva zajedno uključivo s Plenkovićem, te sa stotinu Mikulića i sličnih, koji svjedoče esencijalno uništenje HDZ-a od kada se kreću u njemu i oko njega.

Ako tome dodamo javni odlazak senatora HDZ-a i vrlo uglednih osoba u Hrvatskoj, kao što su Marija Peakić Mikuljan, Zdravko Gavran, jedan od utemeljitelja, pa na koncu nazad nekoliko dana akademski simbol HDZ-a profesor Matko Marušić, snažne poruke otpora Drage Krpine te stotine znanih i neznanih počevši od Roka Antića, onda je više nego jasno da s Plenkovićevom vizijom HDZ-a nešto duboko i teško ne valja.

I da je taj proces poziv članstvu da duboko razmisli o svojoj stranci.

Odlazak Ive Stiera je najavio prvu veliku pukotinu u Plenkovićevom HDZ-ovom identitetu, jer, koliko se god trudili to predstaviti svi, pa i Stier, običnim nesuglasjem, jasno je svakome tko se bavi analizom političkih identiteta, da političke stranke kao jedinstvene cjeline i tijela ne mogu funkcionirati s takvim vrjednosnim ili svjetonazorskim raspuklinama.

Nemoguće je.

Jer sve nacionalne politike, baš sve su i duboko vrijednosne, ovisne o svjetonazoru, idejama, pa  i ideologijama, i bez toga niti mogu biti valjane politike, niti mogu biti nacionalno uspješne, niti uopće uspješne izuzev u destrukciji.

Svako drugačije predstavljanje te elementarne zakonitosti je – prjevara.

HDZ-u se prema svemu što vidimo danas analizirajući Plenkovićeve politike dogodio upravo –Ivo Josipović, čija je politička vizija i ideja bila – uništenje HDZ-a o čemu postoje javna svjedočanstva. Kako je tu ideju i namjeru bilo i teško, ali i nerazumno ostvariti s obzirom na još uvijek nezavršene procese potpunoga preuzimanja novostvorene hrvatske države i još uvijek neubijenu nacionalnu senzibilnost, očiti je pravac djelovanja bio –preuzimanje HDZ-a radi sigurnijega i bezbolnijega pacificiranja, pa uništenja nacionalne i prije svega kršćanske Hrvatske.

To upravo radi Plenković!

Najlakše je Josipovića i Plenkovića identificirati po modelima ponašanja prema braniteljima i, ili sporednim i najčešće  deklarativnim pojavnostima, kojima se, i na kojima se zamagljuje dubinska politika i bacaju šarene laže izmanipuliranom puku, uz topničku pomoć potpuno srozanih medija. Josipović je vjerojatno više nego i jedan njegov prethodnik, pri čemu mislim i na Tuđmana, podjelio odličja braniteljima, tjedno su se kod „predsjednika Republike“ smjenjivale grupacije naivnih ljudi koji su u toj instituciji vidjeli razlog poštovanja, djelio odličja na tone, a istodobno djelio odličja i njihovim potpunim suprotnostima, osmišljavajući i provodeći strateške udare na samo srce svega što su ti branitelji simbolizirali. Plenković je krijući se iza časnoga ratnika Medveda politički pokrivao doslovno sve što su braniteljske udruge htjele na socijalnom području, pa je čak politički blagoslovio i izdvajanje novaca za udrugu Igora Vukića i Stjepana Razuma za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, dok je istodobno kroz kurikularnu reformu, cijelim spektrom kulturnih i medijskih politika, zatim poticanjem neformalne selekcije hrvatskoga društva i diskriminacije prema Pupovčevome modelu arbitriranja navodne mržnje, u svim sustavima poticao i stimulirao mediokritete, anacionalne strukture i promotore antihrvatskih ideja i projekata, sve do otvorenoga udara na Domovinski rat zlouporabom pokušaja dijaloga u Vijeću koje je prema reakciji nakon završetka rada zapravo iskoristio za nastavak obračuna s „ustašlukom“ na koga je Josipović upozorio u Knessetu, pa zaključno s Istanbulskom konvencijom.Drugim riječima, Plenković će financirati alternativno istraživanje Jasenovca, što nije loše, ali će zadržati institucionalnu kontrolu i nadzor za održavanje te zloćudne paradigme u hrvatskom političkom i obrazovnom sustavu održavajući posve legalnim –razvoj te srpske mitologije u hrvatskim institucijama i službenom diskursu, umjesto da državu iskoristi za institucionalno raspetljavanje te i svih ostalih krivotvorina. Nasuprot tomu, njemu država služi za održavanje i razvoj te krivotvorine, a to naziva ili stabilnošću ili inkluzivnošću, a kako vidimo to i slične podvale je počeo nazivati i – kršćanstvom.  Razlika između Josipovića i Plenkovića je jedino u tome štoJosipović nije ni pokušavao dati ime svome političkom igrokazu, niti je skrivao svoju ideološku poziciju, dok je Plenković svemu tome dao naziv – inkluzivnost.

To je postao novogovorni i potpuno idiotski termin, za unutarnje uništavanje HDZ-a ali i Hrvatske, u koji se nije smjelo sumnjati jer je istodobno predstavljao neki apstraktni dijalog, demokratičnost, zapravo sve same nedokazive i neprovjerljive apstrakcije za mase i Hrvatsku, dok su se vrlo konkretne svinjarije odvijale ispod te „inkluzivnosti“.

Nimalo –inkluzivne.

Isti, posve isti  rukopis, iste antivrednote, ista kadrovska i organizacijska križaljka, posve isti ljudi, organizacije, inozemna uporišta – doslovno sve potpuno izjednačava Plenkovića i Josipovića. S neusporedivo pogubnijim utjecajem Plenkovića jer je na čelu HDZ-a.

To se događa trenutno s HDZ-om.

Odnosno, točnije rečeno –pokušava se provesti takav proces, jer nije ni razumno ni pošteno prema nositeljima otpora takvom josipovićiziranju stranke, zanemariti nekolicinu iznimno snažnih i važnih ljudi koje sam istakao nasuprot Plenkovićevim politikama.

Izvor: Mark

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save