14. travnja 1849. Budimpešta – koja je uloga bana Jelačića i hrvatskih vojnika u slamanju revolucije?
Početkom 1849. nakon pobjede nad Mađarima, Jelačić i Windischgrätz ušli su sa svojim vojskama u Budimpeštu, a mađarska je revolucija napokon ugušena nakon intervencije carske Rusije 13. VIII. 1849. mađarskim porazom kraj Világosa.
Nakon ulaska hrvatske i austrijske vojske u Budimpeštu, na današnji dan 1849. godine proglasila je vlada Lajosa Kossutha nezavisnost Ugarske. Time je Ugarska odvojena od vlasti dinastije Habsburg-Lothringen. Zanimljivo je da je Deklaracija nezavisnosti proglašena u velikoj protestantskoj crkvi u Debrecenu. Grad Debrecen svojedobno su nazivali i „Kalvinističkim Rimom“ zbog njegovog velikog značenja za protestante kalvinističkog usmjerenja. I danas je velika kalvinistička crkva u Debrecenu najveća od svih protestantskih crkvenih građevina u Mađarskoj.
Proglašenjem nezavisnosti postao je Lajos Kossuth guverner-predsjednik Ugarske. Ta specifična titula glasila je na mađarskom jeziku „kormányzó-elnök“. Međutim, revolucija u Ugarskoj ugušena je već iste te godine (1849.) nakon čega je Kossuth morao pobjeći u egzil.
Revolucija u Budimpešti
Vođa i najistaknutiji pojedinac te borbe je bio Lajos Kossuth. Revolucija je počela u Pešti mjeseca dana ranije, predvođena skupinom studenata na čelu sa Sándorom Petőfijem. Ta grupa ljudi je krenula iz kavane Pilvax, da bi tražili oslobađanje političkih zatvorenika. To je potaknulo masovne prosvjede na peštanskim ulicama.
U isto vrijeme tiska se zahtjev sa 12 točaka koji se upućuje u Beč. U njemu se zahtjeva veće ovlasti sabora, ukidanje kmetstva, vraćanje mađarskih vojnika u domovinu sa talijanskog ratišta. Habsburški dvor pod velikim pritiskom događanja u Beču, prihvaća uvjete. Mađari ovim činom, iako ne dobivaju neovisnu državu, dobivaju vladu koju imenuje njihov sabor, velike ovlasti sabora, te ograničavanje carskih ovlasti vezano o sazivanju i raspuštanju sabora.
Pogrešna politika Mađara prema Hrvatima, Srbima, Slovacima i Rumunjima
Daljnja događanja u mađarskom ratu za neovisnost su uvelike određena pogrešnom mađarskom politikom prema Hrvatima, Srbima, Slovacima i Rumunjima, a posebice nacionalistička retorika mađarskog vođe Lajosa Kossutha. Takva politika izaziva reakciju bana Josipa Jelačića koji sa hrvatskom vojskom ulazi u Mađarsku i sukobljava se s mađarskom vojskom kod Pákozda.
Jelačić sklapa primirje s mađarskim zapovjednikom i ide u Beč da bi pomogao u suzbijanju bečke revolucije. Na ovaj način Jelačić omogućava Beču konsolidiranje. Habsburgovci poništavaju tekovine revolucije, te počinju napad na Mađarsku. Rat traje skoro godinu dana, da bi ulaskom ruske carske vojske, 1. kolovoza 1849. mađarska vojska doživjela potpun slom. Većina mađarskih zapovjednika je strijeljana kod mjesta Világosa, a Lajos Kossuth je pobjegao iz Mađarske u Torino gdje je doživio duboku starost.
Hrvatski vojnici u revolucionarnim događanjima 1848-1849. godine
Hrvatski vojnici na čelu s hrvatskim banom Josipom Jelačićem sudjelovali su u revoluciji 1848.-1849. koja se događala na prostoru Habsburške Monarhije. Godine 1848. zbog opasnosti mađarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska “pomađari”, Narodna skupština je izabrala Jelačića za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske, na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda. Ban Jelačić je odmah po svom imenovanju izdao proglas o ukidanju kmetstva na veliko oduševljenje cijele Hrvatske.
Mađari i njihove sluge “mađaroni” u Hrvatskoj nisu se mogli pomiriti s činjenicom, da je Hrvatska dobila za vođu pravog hrvatskog domoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u očima bečkog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelačić se je zalagao da se spor s Mađarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: “Među nama samo mač može odlučiti!”, nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku mađarskog ekspanzionizma.
Ban Jelačić skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna 1848. izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu je još objavio: “Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo mađarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja.”
Ban Jelačić prelazi Dravu s 50.000 hrvatskih vojnika
Dana 7. rujna, nakon neuspješnih pregovora s Mađarima, Jelačić je izjavio rat ugarskom ministarstvu i 11. rujna s približno 50.000 vojnika prešao Dravu. Vojnim putem pripojio je Međimurje.
Krenuvši prema Budimu i Pešti, Jelačićeve postrojbe sukobile su se s ugarskima kraj Pákozda i Valencea 29. rujna, ali je bitka završila bez pobjednika. Nakon bijega carske obitelji iz Beča, Jelačić je napustio mađarsko bojište kako bi pomogao knezu Windischgrätzu u slamanju bečke revolucije, a 3. listopada imenovan je kraljevskim komesarom i zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj.
U bitki kraj Schwechata, 30. listopada, Jelačićeva je vojska pobijedila mađarsku koja je došla u pomoć bečkim revolucionarima u Beču. Nakon što je Jelačić imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije te vrhovnim zapovjednikom Vojne krajine, pod vlašću hrvatskog bana nakon dugo vremena istodobno su objedinjene Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka, Međimurje i Vojna krajina.
Po prvi put nakon nekoliko stoljeća većina hrvatskih zemalja, makar privremeno, bila je ujedinjena.
Slom mađarske revolucije i počeci oblikovanja moderne hrvatske države
Dana 5. I. 1849, nakon pobjede nad Mađarima, Jelačić i Windischgrätz ušli su sa svojim vojskama u Budimpeštu, a mađarska je revolucija napokon ugušena nakon ruske intervencije 13. VIII. 1849. mađarskim porazom kraj Világosa.
Početkom 1849. započeo je raditi Veliki saborski odbor u Zagrebu, koji je do travnja izradio zakonske osnove o administrativnom, političkom i vojnom ustroju Hrvatske te o odnosu prema Austriji. No revolucionarni zahtjevi hrvatskog, ali i svih ostalih naroda u Monarhiji, dokinuti su 7. III. 1849. kada je kralj Franjo Josip proglasio oktroirani ustav za cijelu Monarhiju. Taj je ustav negirao gotovo sve demokratske tekovine revolucionarnih zbivanja iz 1848, osim ukidanja feudalnih odnosa i državnih tijela nužnih za funkcioniranje uprave i sudstva. Habsburška Monarhija opet je postala savez država s vlastitim zakonodavstvom.
Iako je hrvatska politika tijekom te dvije godine u većini nacionalnih zahtjeva doživjela neuspjeh, bile su oblikovane osnovne ideje koje su obilježile hrvatska politička nastojanja do 1918. i započela je preobrazba hrvatskog društva u moderno građansko društvo, s nacionalnom idejom stvaranja i oblikovanja moderne hrvatske države.
Izvor: narod.hr/proleksis.hr
