19. travnja 1947. Zagreb – zašto je Stepinac rekao da je komunizam ‘mendacium incarnatum’ – utjelovljena laž?
Na današnji dan 19. travnja 1947. počeo je montirani komunistički sudski proces protiv redovnika franjevaca iz samostana Majke Božje Lurdske, koji se nalazi u središtu Zagreba u Zvonimirovoj ulici.
Vlastima nije bilo važno nekoliko franjevaca, već njihova pastoralna djelatnost i omiljenost u Zagrebu, te skrb za mnoštvo radnika, studenata i doseljenika koje je u samostanu nalazilo mir i utjehu. Bilo je to u vrijeme dok se provodio teror nad nevinim ljudima koji je počeo 1945. godine ulaskom partizana u glavni grad, a krv tisuća ubijenih u Zagrebu se još nije niti osušila sa njegovih ulica, kada su ubijeni franjevci iz središta grada u Zvonimirovoj ulici.
Proces je bio (utjelovljena) laž koja je trebala održati privid i strah kojima se prikrivala mržnja prema Katoličkoj Crkvi, koja čak i danas zna nekontrolirano izbiti na površinu, s istim ciljem – da bi se izgradilo nepovjerenje ljudi prema Crkvi.
Franjevci samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu i vjernici istoimene župe svake se posebnim se spomen-slavljem sjećaju franjevaca koji su u montiranome političkome sudskome procesu 1947. godine bili lažno optuženi i nepravedno osuđeni.
Ono što je trebalo biti zastrto, zatamnjeno, uništeno, postalo je mjestom ustrajnoga i tihoga plamena koji je grijao duše tisuća ljudi. Vlastima nije bilo važno nekoliko franjevaca. Ono što ih je stvarno smetalo bila je istina da su franjevci svojim dolaskom u Zagreb, a posebice osnutkom župe 1942. godine, razvili snažnu pastoralnu djelatnost, okupljajući radništvo, studente i doseljenike. te posebno skrbeći za siromašne građane.
Samostan Gospe Lurdske, i u teškim vremenima nakon rata, bio je mjesto vrlo žive aktivnosti i okupljanja vjernika i hrvatskih domoljuba. Zbog toga su franjevci bili optuženi za udruživanje i rušenje komunističkog poretka i države Jugoslavije.
Nakon Udbinog pretresa svi su uhićeni i izvedeni na sud.
U montiranom sudskom procesu neki franjevci su osuđeni na smrt, a drugi na višegodišnje robije:
fra Serafin Rajić osuđen na smrt strijeljanjem, a osuda je izvršena 4. rujna 1947. na groblju Mirogoj
o. fra Josip Visković osuđen na 15 godina zatvora koje je u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški;
o. fra Petar Grabić osuđen na 14 godina zatvora,
o. fra Leonard Bajić osuđen na 12 godina zatvora i u zatvoru umro 1948. godine;
o. fra Albert Bukić osuđen na 7 godina zatvora.
Fra Josip Visković koji je osuđen na najdužu zatvorsku kaznu od 15 godina robije, svjedoči u knjizi „Sjećanja s robije“:
„Mi smo smatrali da naš život ima dubok smisao i da imamo za što živjeti: da budemo svjedoci vjere u Boga i nositelji nade u bolju budućnost. Zato nas patnje nisu moralno uništile. A da bismo imali snage ne klonuti, krijepili smo se vezom s Bogom po molitvi.“ (fra Josip Visković, Sjećanja s robije, Teovizija, ZAGREB 1994., str. 99.).
Fra Josip piše da je u zatvoru u Petrinjskoj ulici, u istrazi, vrijeme odbrojavao prema izmjeni stražara koji su se svaka dva sata izmjenjivali, dok je morao nepomično stajati okrenut k zidu. Rekao je tada u sebi: „Izdržat ću četrdeset i osam sati. Čuo sam zvona koja su zvonila na katedrali i okrenut k zidu molio se.« (str. 14.)
Uhićene su nastojali uvjeriti da su jedan protiv drugoga svjedočili, ne bi li i na taj način iznudili njihovo priznanje. Fra Josip piše: »Nekako u to vrijeme u ćeliji ispod mene bio je o. Leonardo Bajić, gvardijan u Vrbanićevoj. Slučajno smo saznali jedan za drugoga. Na sve optužbe protiv nas, on će mi jednom povikati iz ćelije: ‘Calumnia, Calumnia, Calumnia – kleveta, kleveta i kleveta.« (str. 19.)
Alojzije Stepinac: Komunizam je mendacium incarnatum – utjelovljena laž
Podsjetilo je to fra Josipa na riječi tada već osuđenoga blaženoga Alojzija Stepinca, koji se nalazio u zatvoru u Lepoglavi, da je komunizam mendacium incarnatum – utjelovljena laž.
Netko je tu laž prihvatio. Nošen lažima netko je dvojicu franjevaca, župnika fra Mateja Vodanovića i kapelana fra Serafina Rajića, odveo na Mirogoj i tamo ih ubio. Živi su odvedeni na mjesto mrtvih; na mjesto gdje se grobovima čuva spomen na život, a njima se za grob ne zna.
Za zagrebački proces dr. Zvonimir Šeparović tvrdi: “Sve je na tom procesu bilo nepravedno, iskaz grube sile nove komunističke vlasti, koja ima iza sebe ne samo tužiteljstvo, sa zloglasnim Vladimirom Ranogajcem, koji je tolike poslao u smrt, već i sud, pa čak i odvjetnike koji su na sramotu svojeg uzvišenog poziva, otvoreno stali na stranu optužbe! Mračni istražitelji Ozne grubom fizičkom silom i himbenim psihičkim pritiscima čine sve nezakonitosti da bi od uznika dobili priznanje kakvo je totalitarnom režimu trebalo, jer, proces je trebao poslužiti osudi Katoličke Crkve da bi se uklonilo ili barem oslabilo najjaču uzdanicu naroda koji je trpio pod grubim policijskim i ideološkim terorom.” (Z. P. Šeparović, Hrvatski franjevački žrtvoslov. Osvrt na opus dr. fra Petra Bezine iz žrtvoslovnog obzora, u Hrvatska obzorja VII/1999., 2, 281.)
Taj Vlado Ranogajec i danas 2018. ima ulicu u Zagrebu.
Osim toga, i dan danas osjećamo tragove istoga načina djelovanja protiv Crkve, u kojemu se pokušava izgraditi privid o Crkvi i širiti nepovjerenje u narodu prema svećenicima, jačati strah i isticati ružnoću, mi gledamo ljepotu Crkve s njenim ranama i trajnom snagom Duha Svetoga.
Izvor: narod.hr
