Marko Ljubić: Opasne slabosti referendumske inicijative za promjenu izbornoga sustava
Kozmetički zahvati cementiraju destruktivan poredak
Nužnost uklanjanja Istanbulske konvencije iz pravnoga i državnoga poretka Republike Hrvatske i nužnost izmjena izbornoga sustava ne mogu prekriti slabosti aktualnih referendumskih inicijativa. Upravo suprotno. Proporcionalno nužnosti, i u prvom i u drugom slučaju, inicijatori referenduma morali su i moraju okupiti svu raspoloživu nacionalnu pamet, istaknuti kao sudionike, kao svojevrsni poziv naciji,desetine neupitno sjajnih ljudi koji su godinama osvješćivali hrvatski narod na specifičnim područjima, te utjecali na to, da se stvori kritična masa političke volje, otpora i zahtjeva za promjene u zemlji. Morali su, bez obzira na reakcije, pozvati prije svih Predsjednicu na javnu potporu, te sve saborske zastupnike, ako ni zbog čega drugoga, onda zato da se još jednom javno legitimiraju, pogotovo kad je u pitanju izborni sustav.
I morali su nastupiti zajedno, jer je nasilje s Istanbulskom konvencijom senzibiliziralo naciju, lakše bi privukli ljude na mjesta za potpisivanje obje inicijative, a nimalo nevažno jest i to što bi slijedom javnih očitovanja i Katolička Crkva jasno poduprla preko stava o Istanbulskoj konvenciji i – referendumsku inicijativu o promjeni izbornoga sustava.
Golemi kredibilni nedostatak obje inicijative
I, morali su jasno i glasno istaknuti skupine neupitnih stručnjaka, odnosno autora referendumskih pitanja. Ovako pak izgleda da sulideri udruga sami pisali izrazito zahtjevne i stručne programe, kao, primjerice, Martina Dalić „lex Agrokor“. Jer je to pitanje vjerodostojnosti i ozbiljnosti, u konačnici i otvorenoga razlikovanja od onih protiv kojih se natječu.
Toga nema.
Time se inicijatori oba referendumska zahtjeva zapravo posve poistovjećuju s modelom upravljana i donošenja političkih odluka onih protiv koji se navodno bore. Samo se radi o različitoj poziciji u sustavu, koju jedni imaju i mogu lako donositi odluke kao primjerice Martina Dalić, drugi nemaju, kao u slučaju Željke Markić i Ladislava Ilčića, pa se koriste referendumom.
Ali model razvoja inicijativa je isti.
To je golemi kredibilni nedostatak obje inicijative i čini ih vrlo ranjivima, međutim, o tome je sjajni Nenad Piskač dovoljno rekao, pa ću se ja pozabaviti sadržajem inicijative o izmjeni izbornoga sustava.
Naime, iako su zakazani termini početka prikupljanja potpisa, iako se zna referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji, ne zna se uopće koji su to znanstveni, akademski i društveni autoriteti koji svojim znanjem mogu primjereno jamčiti za valjanost inicijativa i osmišljenost ciljeva.
Nitko ih ne spominje.
Osnova odlučivanja – oslanjanje na navijački odnos?
Sve je podređeno praktično navijačkom odnosu, jeste li, dakle, skloni Željki Markić i Ladislavu Ilčiću, ili niste. Takav odnos ne smije nikada, čak i kad postoji puno razloga za povjerenje, biti osnovicom odlučivanja. Smisao svake promjene u relativno neizgrađenoj političkoj kulturiu Hrvatskoj mora biti jasan znak i poruka o institucionalizaciji racionalnoga odlučivanja, a ne navijačkoj srodnosti ili pripadnosti, što je u konačnici i dovelo, primjerice, HDZ u poziciju da radi sve čemu godinama,pa i danas,svjedočimo.
Iz obrazloženja nositelja inicijative o promjeni izbornoga sustava na Markovom trgu ispada da je ključni zahtjev i namjera organizatora spasiti postojeće stranke od propasti. Naime: „Zato što predsjednik stranke i uski krug oko njega odlučuje tko će biti na listi i na kojem mjestu. Prema pisanju nekih medija, upravo je ‘stavljanje na liste’ bio ‘argument’ koji je stranački vrh (HDZ-a) koristio kako bi privolio stranku da stane iza njihove odluke o ratifikaciji“.
To je jedan od ključnih argumenata, ponovljen nekoliko puta na konferenciji za medije.
A navodno će se to promjeniti na slijedeći način: „Referendumom za pravedniji izborni zakon osigurat ćemo da u Sabor ulaze oni kandidati kojima najveći broj birača dodijeli preferencijski glas, oni koji imaju stvaran izborni legitimitet. Tako će ulazak u Sabor najviše ovisiti o glasovima birača, a ne o tome koje je mjesto kandidatima na izbornoj listi dodijelio šef stranke“.
Prvo, ovo nije točno, jer će svi ponuđeni kandidati, čak i oni koji će dobiti najviše preferencijalnih glasova, predstavljati – stranačku ponudu, odnosno stranačkih rukovodstava. Ovdje je još bitno raspraviti – čiji izborni legitimitet spominju inicijatori?Legitimitet lokalne zajednice, odnosno jedne od deset (plus dvije) izbornih jedinica, ili cijeloga hrvatskoga naroda?
Šef stranke nije ključni problem izbornoga zakonodavstva
Naime, bit stvari je u tome da se bira nacionalni zakonodavni dom, a ne lokalna skupština, pa bi svaki legitimitet morao izbornom procedurom polaziti od volje ukupnoga političkoga naroda.I to se u zbornom sustavu mora jasno razlikovati, jer je to temelj uređivanja države i jasne zakonske distinkcije između nadležnosti i odgovornosti na lokalnoj, regionalnoj i na državnoj razini.
Model izbora uređuje odgovornost prema izbornom tijelu.
Svugdje u svijetu u najrazvijenijim državama, s razvijenom demokratskom kulturom, te ozakonjenimdemokratskim procedurama, šefovi stranaka imaju presudan i najvažniji utjecaj na kadrovsku politiku svojih stranaka. To je bit organizacije svake stranke. I zato su ti ljudi šefovi, a neki drugi ili svi ostali u strankama – nisu.I to je jedini model operativnoga funkcioniranja svake organizacije, pogotovo političke stranke.
Šefu stranke se ne može niti smije oduzimati pravo na presudan utjecaj na politiku, pogotovo na kadrovsku. Sustavom pravila njega i njegovu stranku mora se dovesti u poziciju da sami brinu o svome ugledu,statusu i stranačkim izbornim rezultatima. To se jedino može postići, figurativno rečeno – proširivanjem izbornoga tržišta koje će omogućiti i poticati političku konkurenciju i omogućavati konkurenciji plasman svojih ideja i programa. Ako i kada šef stranke prijeđe kritičnu točku raspoloženja svoga člannstva, ili izloži stranku neraspoloženju svoje izborne baze, on postaje problem svoje stranke,članstva i njihov je posao ili prihvatiti njegove politike ili ga smijeniti. To se ne tiče izbornoga sustava države. Ako misle da je dobro, primjerice, ratificirati Istanbulsku konvenciju neka ju ratificiraju, a ako ih takva odluka odvede u propast – neka propadnu.
Preferencijalna prava samo su korektiv
Stajalište o tome da „predsjednik stranke i uski krug oko njega“ odlučuju o svemu najvažnijem u stranci, te da je to neprihvatljivo i da će se promjenama izbornoga sustava to mijenjati je – magla. Sva tijela stranaka su po definiciji – uski krugovi. Pa, ne očekujemo valjda sustav plenumskoga odlučivanja prema praksi Mate Kapovića i njegovih revolucionara s Filozofskog faksa, koji u biti skrivaju od odgovornosti stvarne nositelje odlučivanja!? U demokratskim društvima jedan od temelja demokracije jest personalizirano odlučivanje i personalizirana odgovornost.
Promjena izbornoga sustava mora utjecati na pravila izbora, a ne na demokratizaciju stranaka, koja može i mora biti posljedica tih pravila, naravno, ako ih rukovodstva i članstva stranaka hoće poštovati. Ako neće, nekapropadnu. Prema njihovim potrebama ne smije se stvarati zakonski izborni okvir.
Preferencijalna prava su dobar korektiv. Ali samo – korektiv. Nikako ne mogu biti temelj izbornoga sustava, niti se na taj način u bitnome regulira ostvarivanje političkoga prava hrvatskoga naroda.
Siguran pravac usmjeravanja države
Niti će ovakav ili onakva cenzus bitno usmjeriti politički poredak zemlje, što je smisao i svrha svakoga temeljitog preispitivanja izbornoga sustava. Političko pitanje u pristupu promjeni izbornoga sustava mora biti –kamo usmjeriti hrvatsku državu, što se njome želi ostvariti i kako to postići, te kakva je od svega toga ciljana korist hrvatskoga naroda?
Sva rješenja moraju na racionalnoj osnovi i argumentaciji biti – prihvatljiv, siguran pravac usmjeravanja države, umjesto svrhe postojanja i održavanja političke elite, u instrument razvoja svih potencijala hrvatskoga naroda i društva na jasnim pravilima i na jasnim vrijednosnim standardima.Država bez toga nema smisla.
To se ni u čemu ne vidiu dostupnim idejama oko referendumske inicijative za izmjenu izbornoga sustava.
Ne može cilj biti kako inicijatori kažu – pravedniji izborni sustav, ili demokratičnost, jer se u sintagmu „pravedniji“ ili „demokratičniji“ može uvrstiti svašta,osobito ako se polazi s najnižih mogućih postojećih standarda. I izborni sustav i demokracija su samo instrumentiza postizanje temeljnih ciljeva.
Mandat – rezultat volje svih državljana
Najave da predsjednici stranaka više neće moći utjecati na to da u Sabor ulaze stranke i zastupnici koji dobije jedan ili dva posto glasova izbornika također su neutemeljene. Jer, koga god predsjednici stranakahoće staviti na svoje izborne liste, makar ne imao ni 0,001 posto potpore, on će na legitimitetu stranačke liste ući u Sabor. Takvo što moglo bi se eventualno ostvariti zabranom predizbornih koalicija, što bi trebalo napraviti,budući da se time svakoga prisiljava na stvarno mjerenje njegovih političkih vrijednosti, ali bi opet zbog deset plus dvije izborne jedinice u Sabor mogao ući zastupnik i stranka koja nema ni jedan posto nacionalne potpore.
Dakle, ne stoji ni to najavljeno obećanje inicijatora. Ali u tome nije problem. Problem je u sljedećim elementima, svi redom su u Ustavu Republike Hrvatske, a koje inicijatori ove inicijative nisu spomenuli. Stvari su tu jednostavne.
Saborski mandat mora se jasno definirati kao izraz volje i izborne odluke svih hrvatskih državljana. Svaki saborski zastupnik mora biti izraz potencijalne volje – svih hrvatskih državljana, glasovali oni za njega ili ne. Nužno je da svaki kandidat bude ponuđen svima i da svi imaju mogućnost glasovati za njega. Tako se postiže izravna nacionalna odgovornost svakoga saborskoga zastupnika, neovisno koliko je glasova dobio za ulazak u Sabor. Tako se postiže da, primjera radi, Milorad Pupovac u Saboru ne bude zastupnik političkoga srpstva kao sada, nego saborski zastupnik hrvatskoga naroda. Njegove politike i politike njegove stranke koja ga je kandidirala nužno bi morale voditi računa o interesu hrvatskoga naroda, a ne samo i isključivo o interesima skupine Srba, ili njihovih mentora izvan države. To znači da, recimo, Boris Miletić više ne bi mogao u ime svoje izborne baze reći: „Militarizacija Pule i Istre nije opcija i mi ćemo se boriti protiv toga na sve moguće načine“, jer njegova izborna baza ne bi bila Istra – nego ukupan hrvatski narod.
Inicijativa ne rješava najvažnije političko pitanje
Ako ćemo vjerno slijediti ono što je dr. Hrvoje Pende na presici rekao o inicijativi: „Zato vjerujem da će hrvatski birači prepoznati važnost ovog referenduma i potrebu za izmjenom izbornog zakona koja će omogućiti da u Sabor izaberemo autentične predstavnike naroda – one najbolje iz svojih sredina”, Miletić može i mora iz prizme jedne regije i svoje izborne baze, jer isključivo njoj odgovara s obzirom na izbornu legitimaciju, osporavati nacionalnu politiku razvoja vojske i integralne obrane zemlje. Njega ne zanima ništa osim komoditeta njegove „autentične izborne baze“, koja u Puli ne želi buku vojnih zrakoplova, niti hrvatske vojnike u Istri.
Ovdje Pende mora, ako želi istinski nacionalni izborni sustav, reći – one najbolje hrvatske integraliste iz svojih sredina!
Sadašnji izborni zakon daje za pravo Miletiću i Pupovcu voditi politike kakve vode, legitimira njihovu političku volju, a inicijativa to područje uopće ne – dodiruje, ne osporava, niti propitkuje. Dapače, upravo to potvrđuje.
Činjenica je da ova izborna inicijativa ne rješava najvažnije političko pitanje hrvatskoga naroda, atime ni njegove nacionalne državnosti. To je – integracija hrvatskoga naroda u jednu jedinstvenu političku cjelinu.Sadašnji izborni sustav je, što u Ustavu, što u zakonu i zakonima, pogotovo s nekoliko intervencija, razorio hrvatsku integraciju i onemogućio stvaranje jedinstvene političke nacije od hrvatskoga naroda. A to je temelj opstanka svake nacionalne države, ona je pak temelj opstanka svakoga naroda.
Model rastakanja nacionalnoga političkog korpusa
Inicijativa ne spominje XI. i XII. izbornu jedinicu, odnosno tzv. liste za dijasporu i nacionalne manjine. Listom za dijasporu se izravno diskriminira gotovo pola hrvatskoga naroda, pa je s obzirom na ustavnu regulativu o tri mandata državljanima koji nežive na području Republike Hrvatske, posve kozmetički i neproduktivno uvoditi mogućnosti dopisnoga ili elektronskoga glasovanja. Čista kozmetika.Jer, izišlo prema zakonu, koji prema inicijativi ostaje nepromijenjen,na izbore stotinu tisuća, pet tisuća ili petsto tisuća ljudi izvan Hrvatske, oni imaju – tri mandata.
Isto seodnosi na nacionalne manjine.To je usporedivo s kupnjom najboljega automobila čovjeku na vrhu Velebita,gdje nema ni jedne ceste kojom ga može koristiti. Najbolji automobil je vrijedno imati, može biti koristan, ali prvo valja napraviti – cestu.
To je izravan model rastakanja nacionalnoga političkoga korpusa, izravni model razaranja naroda kao političke kategorije, a s listama i pravima nacionalnih manjina- to je s ovakvim modelom izravnalegalizacija političkoga srpstva, bošnjaštva i svekolikoga etničkoga političkog profila u tijelu nacionalne države hrvatskoga naroda.Strahovi od toga da će se pokušaj ukidanja posebnih lista za nacionalne manjine tumačiti ili osporavati kao smanjivanje prava pripadnika hrvatskoga političkoga naroda nehrvatske etničke pripadnosti su – smijurija. To je prilagođavanje kreatorima ovakvoga katastrofalnoga sustava i pristajanje na njihove destrukcije.
Naime, postoji čitav niz modela koji mogu u okviru političkih stranaka u Hrvatskoj osigurati participaciju pripadnicima svih etničkih skupina, kao i ostalih manjinskih skupina, pa ih u tom pravcu valja stimulirati k nacionalnoj integraciji, a ne prema dezintegraciji. Aktualni model s posebnim listama za nacionalne manjine –izrazito je destruktivan i opasan za hrvatsku državnost, jer uvodi u nacionalni poredak hrvatske države političke interese drugih naroda i država preko instrumentalizacije nacionalnih manjina. To s ljudskim i temeljnim političkim pravima nema veze, uz to je i izrazito ozbiljan potencijalan sigurnosni problem.
Pitanje opstanka – Hrvatska kao jedna izborna jedinica
Izborni sustav mora omogućiti takav model izbora zastupnika da svaki zastupnik isključivo po tome modelu bude izabrani predstavnik ukupnoga hrvatskoga naroda, te da u svome ponašanju, donošenju odluka i svome radu nužno mora voditi računa o reakcijama cijeloga hrvatskoga naroda. To znači da Grmoja mora iz Metkovića u tijeku izborne kampanje govoriti, a u Saboru djelovati, tako da privuče naklonosti Hrvata u Iloku, Varaždinu ili New Yorku, jednako kao i Miletić u Istri ili Glavaš u Slavoniji. Tek tada i utoliko će Sabor biti predstavničko tijelo hrvatskoga političkoga naroda, odnosno – svih njegovih državljana.
A Republika Hrvatska integralna država.I to je bit stvari.
To mora biti temelj zahtjeva za promjenu izbornoga sustava, a ne pokušaj utjecaja na stranačke šefove da vode politiku onako kako to netko izvan stranaka od njih očekuje. Hrvatska ne smije imati deset plus dvije izborne jedinice, a zbog izrazite ranjivosti, otvorenihpokušaja dezintergacije države i prije svega političkoga bića naroda, zbog trajnoga sukoba izrazito suprotstavljenih protuhrvatskih ili neojugoslavenskih skupina, koje su politički potpuno legalizirane, sa suverenističkim hrvatskim nastojanjima i strukturama, nužno je jako dugo vremena pred nama da Hrvatska bude – jedna izborna jedinica.
Konačno, s jednom izbornom jedinicom se anulira golemi gubitak glasova ispod izbornoga praga D’Hondtovom metodom preračunavanja, koju se nepotrebno optužuje za „krivnju“, jer je stvarni krivac – Zakon s deset izbornih jedinica u Hrvatskoj, u kojima se preračunima gubi i do dvadeset posto glasova na nacionalnoj razini. Željena i ustavno proklamirana jednakost u ostvarivanju političkih prava hrvatskih državljana, s obzirom na posljedice antihrvatskih režima dvadesetog stoljeća i raseljavanje polovine hrvatskoga naroda, ne može se postići nikakvim prekrajanjem izbornih jedinica nego jedino i isključivo – jednom izbornom nacionalnom jedinicom.
Na taj način ostvarivanja političkih prava i njegovi efekti na Sabor, time i na politički poredak države, postaju ujednačeni i prihvatljivi, a državni poredak – potpuno legitiman.
Bez integracije ukupnoga hrvatskoga naroda u politički poredak, ato je nemoguće bez izbornoga sustava i ustavnih pretpostavki koje će to omogućiti, Hrvatsku će i dalje razdirati sukobi oko toga jesmo li identitetski profilirani komunističko-neojugoslavenskim antifašizmom,jesu li nam vertikala zločinački komunistički režim i njegova simbolika, je li nam političko srpstvo ucjepljena genetska obaveza i sudbina ilinije,je li naš vrijednosni profil kršćanstvo i bl. Alojzije Stepinac ili nekakva zombi inačica globalističkih nakaradnih inicijativa, kao što je Istanbulska konvencija i mješavine komunističkoga jugoslavenskoga srpstva, a takvo društvo i takva država neće nikada moći urediti valjanu državu, valjana društvena pravila i bit će meta svakome kome seprohtije.I nikada neće bez odgovora na ta pitanja izaći iz latentne krize, niti će ikada ostvariti sve svoje razvojne potencijale.
Prema dobroj državi ili prema cementiranju loše?
Da bi se to postiglo nužno je promijeniti četiri- pet točaka Ustava Republike Hrvatske. Jedan od modela stvaranja prihvatljive funkcionalne i primjerene države nacionalnim potencijalimajest Sabor sa 75 mandata umjestosadašnjih 151. Sabor se mora redefinirati, umjesto sadašnje definicije da je on zakonodavni dom građana, čime se izravno odustaje od Republike Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda, u – Sabor je zakonodavni dom hrvatskoga naroda i svih njegovih državljana. Uz izborno pravo, mora postojati i izborna obveza državljanima, upravo zbog izloženosti hrvatskoga naroda silovitim medijsko-institucionalnim destruktivnim utjecajima, koji ga obeshrabruju u ostvarivanju političkih prava na izborima, a svaki hrvatski državljanin mora imati i pravo i mogućnost na razmjerno prihvatljiv način podjednako utjecati na cjelokupan sastav Sabora.
Tu sve počinje i završava.Tek tada i utoliko se preferencijalnim i sličnim detaljima može uštimavati izborni sustav i korigirati nedostatke političkoga poretka, ali pravac će biti siguran, jasan i prepoznatljiv.
Inzistirati na takvim stvarima bez zadiranja u temeljne probleme i definicije je kozmetika s rukopisom prvotne Mostove inicijative iza koje je stajao nemušti Podolnjak, koja u biti cementira ovakav destruktivan poredak i ostavlja posve nedirnutom izrazito destruktivnu političku strukturu s razvijenom infrastrukturom koja je odavno sam sebi svrha i koja je poligon razvoja antihrvatskih platformi i svekolikih devijacija društva. Razumni i dobronamjerni ljudi još imaju vremena zastati, razmisliti, okružiti se najboljim umovima koje imamo i – odgovorno ponuditi hrvatskome narodu referendumski izbor dobre države. Ovo što je ponuđeno – to nije.
Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr
