Dva referenduma, s dvije odvojene inicijative mogla bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije.
Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh.

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke.

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Jedinstvo otpora, a ne podmetanje klipova

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom “leadershipu”, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Dva prioriteta rješavati u dogovoru a ne u suparništvu

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, “lideri” koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali “znakove vremena”, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Demokršćanske frakcije koje se međusobno nadmeću

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom “javnom raspravom”, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji

postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku “podijeli pa vladaj”, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija “glave skupa”. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu “viteza” Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi “uzroke”, a druga “posljedice”) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene.

Stara formula “podijeli pa vladaj”, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr; Foto: Croative.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save