U Splitu predstavljena knjiga “Tko je ubio Zvonka Bušića”
Hrvatska udruga Benedikt i Hrvatski časnički zbor grada Splita organizirali su predstavljanje knjige “Tko je ubio Zvonka Bušića”. U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, pred oko 400-tinjak ljudi, knjigu su predstavili novinar i publicist Josip Jović i autor Tihomir Dujmović. Događajem je u ime organizatora moderirao Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt, a ulomke iz knjige čitala je Mirjana Jurić.
Novinar i publicist Tihomir Dujmović je objavio manje poznate i nepoznate činjenice o događaju koji je obilježio život Zvonimira Bušića i njegove vjerne Julienne. Knjiga je pisana temeljem dokumenata, novinskih natpisa i mišljenja stručnjaka. Kronološki se navode: prva akcija Julienne Bušić (bacanje letaka u Zagrebu 1970. godine), otmica američkog zrakoplova, tragični događaj pri nestručnom pokušaju deaktivacija bombe, suđenje, bijeg iz zatvora iz kojega nitko nije pobjegao, intervencije za oslobađanje iz američkog zatvora, oslobađanje i dolazak u voljenu Hrvatsku. U knjizi su navedeni motivi koji su potakli Zvonka Bušića na akciju, tekst predavanja Julienne Bušić: Tko je terorist i zašto?, i osvrt autora Tihomira Dujmovića na našu hrvatsku stvarnost: Uspomene na idealizam kojeg više nema.
Tihomir Dujmović ovom knjigom objavljuje istinu o životu Zvonka Bušića i njegove Julienne. Zvonko Bušić jest pogriješio ali nije bio terorist kao dobitnici Nobelove nagrade za mir: npr. Nelson Mandela, Jasef Arafat i drugi. Zvonko Bušić je postavio eksplozivnu napravu ali nije ubio policajca. Policajca je ubila nestručnost i nemar osobe (Terry McTigue) koja je vodila akciju deaktivacije bombe na poligonu, 35 kilometara dalje od mjesta gdje je bila postavljena. Nemar je prouzročio smrt jednog policajca i ranjavanje trojice (i samog voditelja akcije) 4 sata nakon što je bomba donesena na poligon gdje je trebala biti demontirana.
To je knjiga o Zvonku Bušiću – hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru, to je knjiga o činjenicama koje se prešućuju. Istinu o događajima, motivima akcije otimanja američkog zrakoplova prešućuju djeca i unuci komunističkih zločinaca kao i oni koji se dive njihovim zločinima. Oni pišu u današnjim tiskovinama, oni rade na televizijskim i radio postajama, oni uređuju portale i nameću svoju istinu, svoju ideologiju i sve one koji ne misle kao oni proglašavaju: fašistima, ustašama, teroristima itd.
Ta neprofesionalna, antihrvatska, antiljudska piskarala pišu da je Zvonko Bušić bio terorist što je netočno. Zvonko Bušić je bio borac za hrvatsku neovisnost, sanjar neovisne Hrvatske, čovjek koji je skrenuo pažnju svjetskoj javnosti na položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Sudac koji je vodio sudski postupak je prije izricanja presude kazao: „Ovo je bolni i mučni zadatak, kojeg sud mora obaviti…Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao, da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima niti teroristima. Držim da je neophodno važno, da svoj govor počnem s ovom primjedbom…“.
Kasnije se sudac John R. Bartels zalagao za otpust Zvonka Bušića iz zatvora.
Zvonko Bušić je priznao svoju krivnju i odslužio 32 godine u američkom zatvoru, dulje no što je zakonski trebao. Julienne Bušić je bila 13 godina u zatvoru, također dulje no što je trebala. Za Zvonka i Julienne Bušića su vrijedila stroža pravila jer se svu krivnju za pogibelj policajca prebacilo na njih da se ne plati odšteta udovici poginulog policajca (izgubila je spor s gradom New Yorkom).
Godine 1976. otmice aviona nisu bile rijetkost, otmicama se htjelo skrenuti pažnju svjetskoj javnosti, bile su udarna vijest u svjetskim medijima pa je i Zvonko Bušić otmicom aviona htio skrenuti pažnju svjetskoj javnosti na težak položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji. Zvonko Bušić, njegova supruga Julienne i prijatelji (Frane Pešut, Petar Matanić i Marko Vlašić) su tražili da svjetski mediji objave deklaraciju o hrvatskoj neovisnosti (napisao ju je Bruno Bušić) i da bace letke iz aviona iznad europskih i američkih gradova te Solina i Zagreba. Deklaraciju su objavili New York Times, Chicago Tribuneu, Washington Post, Los Angeles Times. Također su htjeli da vlasti u Londonu, Parizu, Montrealu, Chicagu i New Yorku izbace tisuće letaka s otisnutom deklaracijom. Njihovi zahtjevi su ispunjeni i oni su se predali vlastima u Parizu. Nitko od putnika nije bio ozlijeđen. Kasnije su putnici svjedočili o njihovom korektnom ponašanju. Bombe u zrakoplovu su bile lažne, nisu bili naoružani. Nažalost, jedina prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu u New Yorku. Bušić je u poruci objasnio gdje je bomba skrivena i kako je sigurno demontirati. Bomba je odnesena 35 km dalje i tamo su je pirotehničari nestručno išli demontirati te je došlo do eksplozije i pogibelji policajca kao i ranjavanja trojice policajaca.
Kada se Hrvat bori za slobodu onda je to terorizam a kada se Židov bori za svoju državu tada je to normalno, kada se Palestinac Arafat bori za palestinsku državu onda je to herojstvo bez obzira na nevine žrtve koje su stradale.
Zvonko Bušić se nije mogao vratiti u normalan život, nakon 32 godine tamnice, nije mogao prihvatiti život u Platonovoj pećini (metafori ljudskog neznanja, neobrazovanosti, zabluda, privida), nije mogao prihvatiti uskogrudnost, laži, samodopadnost i pljačku „velikih“ Hrvata. On je sanjao drugačiju Hrvatsku, (kao i mnogi drugi). Zvonimira Bušića ubila je hrvatska besćutnost!
Da bi se shvatio čin Zvonimira Bušića i njegove skupine (Julienne Bušić, Frane Pešuta, Petra Matanića i Marka Vlašića) treba pročitati knjigu, treba znati u kakvim okolnostima (udbaška ubojstva emigranata u Europi i šire) je živio Zvonko Bušić i kakav je bio položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji.
Hvala gospodinu Tihomiru Dujmoviću za otkrivanje i širenje istine o Zvonku Bušiću hrvatskom domoljubu, sanjaru i tragičaru.
Dr. sc. Marko Jukić/hu-benedikt.hr
