Višnja Starešina: Borbeni zrakoplovi – odluka o svrstavanju za budućnost
Hrvatska vlada je napokon donijela odluku o kupnji američkih borbenih zrakoplova F16 od Izraela. Kažem napokon, jer bilo bi mi draže da je odluka donesena ranije, bez suvišne premijerove odgode nakon već okončanog postupka, da se u njoj vidjelo više iskonskog htijenja, a manje „paljenja na guranje“.
Naime, kupnja izraelskih borbenih zrakoplova za Hrvatsku nije trgovina u kojoj država na sajmu od nepoznatih trgovaca kupuje dvanaest letećih aparata, mjerkajući koji je bolji. Oslanjajući se pritom na savjete domaćih mešetara, koji su u pravilu dio lobističkih mreža.
To je odluka kojom Hrvatska ulazi u dugoročno vojno-sigurnosno i razvojno partnerstvo s Izraelom i SAD-om, toliko potrebno u ovom vremenu kada se tu, na nama i nad nama, događa pravi rat za novo geopolitičko restrukturiranje Europe i definiranje novog odnosa svjetskih sila.
Stilske figure
Zapravo to uopće nije odluka o zrakoplovima, već je odluka o svrstavanju za budućnost. I promatrano s pozicije zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, a oni danas uključuju i dugoročnu zaštitu sigurnosti i opstanka države, od samog početka uopće nije bilo dvojbe da u sljedeću fazu jačanja borbeno zrakoplovnih kapaciteta Hrvatska može ući jedino s američkom vojnom tehnologijom, a u suradnji ili sa SAD-om izravno ili s njegovim najbližim strateškim partnerom u vojnom sektoru. A to je Izrael.
Time je onaj iskonski izbor opcija završen. Daljnje je pitanje tek kvaliteta pogodbe, a sve su ostalo samo stilske figure. Dakako, ako se polazi od načela “Hrvatska prva“, a ne od načela „tko se meni više sviđa“, „tko se Angeli više sviđa“, „tko je bolji za region“, ili „tko je bolji za nesvrstane“?
Dugoročni učinak kupnje američko izraelskih borbenih zrakoplova sasvim je usporediv s učinkom tzv. „crnih telefona“ kojima je prije četvrt stoljeća, u proljeće 1993., američka administracija opskrbila najviše hrvatske državne i vojne dužnosnike. Bilo je tada svakako ljepših, novijih pa i vrlo jeftinih telefona na tržištu. Koliko se sjećam, baš su skandinavski telefoni tada bili poželjni zbog svog dizajna.
Ali tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman raširenih je ruku dočekao i prihvatio te nespretne, ružnjikave, američke crne telefone, s ugrađenom zaštitom od mogućnosti prisluškivanja drugih obavještajnih službi. Bio je to prvi izravni ulaz SAD-a u postjugoslavenski rat, s naznakom potpore „pravoj strani“, a nakon što su EU i UN politikom bez uvjerljive prijetnje silom već pripremile teren za pobjedu tada najjačeg aktera (Srbije) i stvaranje nove postjugoslavenske asocijacije pod srpskom hegemonijom, po staroj shemi dogovorenoj nakon Prvog svjetskog rata.
Čišćenje od KOS-ovaca
Sljedeći zahtjev novog partnera bilo je uklanjanje pripadnika bivših jugoslavenskih obavještajnih službi iz operativnog vrha hrvatske vojske i njezine obavještajne službe. I tu je početak tada još uvijek tajnih, ali partnerskih priprema za okončanje rata vojnim putom, u kojem je Hrvatska imala svoje interese, a SAD dakako svoje. Hrvatski je prioritet bio osloboditi zemlju, a američki potvrditi svoj sigurnosno-obrambeni primat u Europi nakon okončanja hladnog rata. Kasnije objavljeni transkripti iz Ureda hrvatskog predsjednika pokazali su da su američki crni telefoni osobito smetali – HDZ-ove tzv. tehnomenadžere.
A osobito aktivni protivnici vojnog rješenja i zagovornici širokog balkanskog dijaloga na priznatim srpskim ratnim stečevinama bili su u to vrijeme aktivisti predvođeni obiteljima Pusić i Goldstein i aktivisti različitih udruga koje su prije sloma komunizma i raspada SFRJ kao „građane“ i „mirotvorce“ proizvele jugoslavenske komunističke tajne službe, a potom ih posvojio globalni filantrop Georges Soros.
Iz istih ideološko-političkih krugova i danas se plasiraju teze: da Hrvatska treba slijediti države prvog europskog kruga (dakle Njemačku i Francusku), a omalovažava se inicijativa Triju mora, da je Rusija naoružala Hrvatsku u ratu (što je djelomično točna trgovačko-tehnička činjenica) pa bi zato Hrvatska trebala biti barem nesvrstana, da je pitanje kupnje borbenih zrakoplova puko trgovačko pitanje, pri čemu je švedski „gripen“ bolji, nastoji se pokvariti i opstruirati čvršća izraelsko-hrvatska suradnja…
Zbunjujuće je pritom da i aktualna Plenkovićeva vlada, koja po svojoj formalnoj političkoj deklaraciji ne bi trebala baštiniti Titovu „nesvrstanost“, vrlo mlako reagira na mogućnosti učvršćivanja izraelsko-hrvatskog partnerstva (unatoč nespornom trudu ministra Damira Krstičevića), da Hrvatska već dvije godine nema veleposlanika u Izraelu. A ako su točne priče o mogućem kandidatu, jednom velikom ljubitelju Titova lika i djela – manje je štetno da i dalje nemamo veleposlanika u Izraelu.
Slučaj LNG
Glavna je priča iz tog jugofilno-nesvrstanog miljea da je projekt LNG-a na Krku, koji je na ljestvici strateških projekata iznad zrakoplova – gospodarski neisplativ, a ekološki štetan. A upravo LNG je glavni test vjerodostojnosti Plenkovićeve vlade u državnoj prozapadnoj orijentaciji.
No već dosad se vidi koliko je učinak onih crnih telefona otprije četvrt stoljeća izblijedio. I koliko je uvjet prozapadnog svrstavanja Hrvatske čišćenje operativnog upravljanja državom od obnovljivih proistočnih kadrova.
