23. svibnja 1823. dr. Ante Starčević – zašto je dobio najveće ime ‘Otac domovine’?
Suverenist u okvirima multikulti-monarhizma, ideolog republikanstva i građanskog nacionalizma koji nadilazi partikularizme predmodernih etničkih i vjerskih identiteta, zagovaratelj uvođenja kapitalizma u feudalnu ekonomiju, cijenio židovstvo i bosanske muslimane smatrao integralnom sastavnicom hrvatske nacije, protivio se ikakvom kultu ličnosti i sljedbeništvu (ono što Hrvati nisu još apsolvirali), davao prednost narodnoj evoluciji nad revolucijom (što ga je razlikovalo od suradnika Kvaternika)…
Naći nekog političara takvog profila u srednjoj i istočnoj Europi 1860-ih godina je skoro pa nemoguće…
Udario je temelje pravaštvu – jedinoj autohtonoj hrvatskoj političkoj ideji.
Za analizu Starčevićevih političkih stajališta bitno je istaknuti da se ocrtavaju tri ključna idejna vrela njegove političke filozofije. Prvo je naslijeđe aristotelovske praktične filozofije u izvornoj povezanosti etike i politike. Drugo idejno vrelo je pojam države. Božanskim se pridjevima prispodobljuje takva zajednica jer je njezina svrha najviša – omogućiti dobar i ćudoredan život svojih građana. Napokon, kao treći idejni sklop u Starčevićevoj političkoj filozofiji valja istaknuti moderno shvaćanje države, njezin demokratski ustroj postavljen u novovjekovnoj izgradnji na ideji ljudskih prava i slobode.
Jedinstveno ime koje Ante Starčević zauzima u hrvatskoj državnoj i narodnoj povijesti ocrtava se već u znamenitoj oznaci što se vezuje uz njegovo ime – Otac Domovine.
Taj je naziv zaslužio zbog dosljednog zalaganja za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu i obrane povijesnoga državnog prava.
Imao je raznovrstan javni djelokrug rada, a pisani opus vrlo opsežan. Po naobrazbi doktor filozofije, radio je u odvjetničkoj pisarni kao bilježnik, bio veliki bilježnik riječke županije, saborski zastupnik i publicist. Započeo je s pisanjem pjesama, drama, eseja, putopisa, satiričnih članaka i pisama, a najveći dio opusa čine znanstvene i političke rasprave, saborski govori i politički osvrti i komentari. U leksikonskim i enciklopedijskim natuknicama obično se označuje kao državnik, književnik i filozof.
Rođen je 23. svibnja. 1823. u Žitniku kod Gospića. Umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu. Prema oporučnoj želji pokopan je na groblju u Šestinama. Pučku je školu polazio u Klancu. Njegov stric Šime Starčević, hrvatski jezikoslovac i posljednji hrvatski pisac ikavac, poveo ga je 1836. sa sobom u Karlobag, gdje započinje svoju humanističku naobrazbu. Stričev prijatelj Joso Vlatković, župnik u Smiljanu, podučio ga je za prvi i drugi razred gimnazije gradivo latinskog, aritmetike, zemljopisa i prirodopisa.
U Zagrebu je 1839. položio ispit za prva dva razreda i pošao u treći razred gimnazije. Prozvali su ga u školi od milja nadimkom „Stari“ zbog imena i poodmakle dobi. Završio je 1843. tadašnju latinsku školu koja je imala šest razreda. Iduće dvije godine polazio je studij filozofije na Kraljevskoj akademiji znanosti. Godine 1845. pošao je u senjsku bogosloviju, a tadašnji senjski biskup Mirko Ožegović poslao ga je kao darovita mladića u središnje sjemenište u Budimpeštu, gdje je uz bogosloviju slušao filozofiju i slobodne znanosti. Tijekom tri godine studija u Budimpešti, položio je stroge ispite iz filozofije slobodnih znanosti prije nego što je apsolvirao teologiju. Govorio je mađarski, njemački, talijanski i francuski jezik, a dobro je poznavao klasičnu baštinu te latinski i grčki jezik. Zanimao se osobito za rimsku povijest i duhovnost. Prevratničke 1848 prekinuo je bogoslovni studij i vratio se u Hrvatsku.
U „Danici“ 13. svibnja 1848. objavljena je njegova duga pjesma u slavu bana Jelačića pod naslovom Odziv od Velebita. Natjecao se 1848. godine za mjesto profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji te, položivši propisani ispit najboljim uspjehom, bi predložen za imenovanje.
Ne dobivši mjesto profesora na Pravoslovnoj akademiji radio je od početka pedesetih godina do 1861. godine u odvjetničkoj pisarni prijatelja Lavoslava Šrama. Uz to je u doba Bachova apsolutizma radio 1852. i 1853. u odboru Matice ilirske, u historičkom društvu i u uredništvu književnog časopisa „Neven“.
Uredio je i izdao Hervatski kalendar za prostu godinu 1858. U časopisu „Pozor“ objavio je 1860. godine niz filozofsko-političkih ogleda i rasprava koje su nazvane hrvatskom „političkom početnicom“. Izabran je 1861. za velikog bilježnika riječke županije, gdje je napisao četiri predstavke riječke županije, koje se smatraju osnovicom pravaškoga političkog programa.
Zbog ideje da Hrvatska prema Austriji i Ugarskoj svoj odnos uredi kroz međunarodne ugovore, 1861. godine na saboru s prijateljem iz školskih dana Eugenom Kvaternikom osniva Stranku prava koja zastupa ideju pune nacionalne slobode i državne nezavisnosti: ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku!
Njegov najznamenitiji saborski govor, održan 26. lipnja 1861., slavi se kao kamen temeljac Stranke prava, koja je 1878. i formalno ustrojena kao saborska stranka. U protuaustrijskim nemirima u Rijeci 1862. osuđen je i odležao je 1863. mjesec dana u zatvoru. Nakon toga ponovno radi u Šramovoj pisarni do 11. listopada 1871., kad je ponovno uhićen povodom rakovičke bune. U Saboru je od 1865. do 1867. održao nekoliko značajnih govora i razvio plodnu publicističku djelatnost. U brojnim časopisima je objavljivao svoje tekstove i rasprave. Od 1873. do 1878. radi u odvjetničkoj pisarni sinovca Davida Starčevića u Jastrebarskom. Od 1879. na Sušaku piše uvodne članke u „Slobodi“. S preseljenjem toga pravaškog glasila 1884. dolazi u Zagreb, a list od 1. veljače 1886. nosi naziv „Hrvatska“. Objavljeno je oko dvije tisuće novinskih članaka u razdoblju od 1879. do 1894. godine. Ukupan Starčevićev tiskani opus dosegao je 20.000 stranica.
Kao narodni zastupnik biran je u Hrvatski sabor 1861., 1865., 1871., 1878. do konca života 1896. Kada je u Stranci prava došlo do raskola, osnovao je 1895. zajedno s Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem Čistu stranku prava.
Pobornik ideja Francuske revolucije i prava naroda, položio je svojim djelima kao i političkim radom u Hrvatskom saboru teoretske osnovice moderne hrvatske nacije i države.
Svojim zalaganjem za demokratska prava i slobodu u narodu je stekao veliki ugled kao mislitelj i branitelj prava puka. Uručujući mu 1867. adresu pouzdanicu zbog njegova zalaganja u obrani narodnih i državnih prava Hrvatske, mladi su pravnici prepoznali tu njegovu ulogu oslovivši ga izrazom – hrvatskoga prava zatočnik.
Izvor: narod.hr
