Dimne zavjese su pale. Adrenalin se smirio. Manipulativni mediji su privremeno prigušili svoj glas. U takvom ozračju, trezveno, mirno, uđimo u dublju analizu svih pojava i nus pojava koje su se očitovale tijekom izglasavanja Istanbulske konvencije. Što se i tko razotkrio, koje i čije su maske pale, što Crkva treba naučiti iz svega, kako krenuti dalje? O tome piše u najnovijoj kolumni fra Mario Knezović

Toliko se, i s pravom, diglo prašine oko Istanbulske konvencije da se malo toga u toj prašini i uslijed medijskih spinova može bistro sagledati. Hrvatski sabor, a davno prije toga Parlament BiH, izglasali su konvenciju Vijeća Europe o tzv. zašiti žena od nasilja. Blago ženama! Blago ženama, bit ću ironičan, jer ako počne Treći svjetski rat, koji mnogi predviđaju, njih neće trebati štiti vojnici ni NATO jer će ih zaštiti Istanbulska konvencija. Tako to ispada kada se vidi koliku važnost Istanbulskoj konvenciji daju oni koji su umišljeni da će nestati bilo kakvoga nasilja nad ženama. No, pokušajmo, osobito s pozicije vjernika i Crkve, ući u stvarnu analizu stanja u društvu koje je razotkriveno i potpuno razgolićeno.

Maske su pale i istina, makar i bolna, izišla je na vidjelo. Konačno! Dogodilo se, zapravo, ono što je starac Šimun proricao kada je Isus prikazan u hramu te je rekao Mariji da će mač boli probosti njezino srce kako bi se razotkrile namisli mnogih srdaca.

Taj mač boli je zatekao vjerni puk i naciju. Razotkrile su se namisli mnogih podvojenih srdaca. Oni koji su se godinama lažno predstavljali i deklarirali demokršćanima su razotkriveni. Licemjerstvu je došao kraj. Netom što je izglasana IK, don Damir Stojić je na facebook statusu napisao: „Onoga se dana Herod (HDZ) i Pilat (SDP) sprijateljiše, jer prije bijahu neprijatelji“ (Lk 23, 12). U tome biblijskom citatu rečeno je gotovo sve. Razotkrivena je istina o kojoj se godinama šaputalo: Hrvatskim društvom i državom vladaju mentalni komunisti! Tomu bih dodao da još više vladaju mentalni ateisti koji se, zbog političkoga probitka, nazivaju kršćanima. Od 142 zastupnika koji su bili u sabornici samo njih trideset glasovalo je protiv IK. To je negdje oko 23% saborskih zastupnika. To je surova i sumorna stvarnost. Toliko je u postotku onih koji drže do svoje vjere i do svoje domovine. Velika većina zastupnika je bez grižnje savjesti prešlo preko svoga kršćanstva i dignula ruku za IK. Činjenica da su to ideološki učinili predstavnici SDP-a, HNS-a i SDSS-a je očekivana. Ali, činjenica da su zastupnici HDZ-a olako ignorirali upute Crkve i kršćanskoga nauka iznenađuje. Možda iznenađuje! Očito je HDZ pod vodstvom Andreja Plenkovića, a prije toga napose Jadranke Kosor, otišao toliko ulijevo da je svojim ljevičarstvom ugrozio i HNS.

Tijekom dinamične kampanje da se odsutane od ratifikacije iznjedreni su mnogi odgovori i isplivale su istine o višegodišnjoj manipulaciji HDZ-a. Svi mi koji volimo Domovinu, pa tako i ja, emotivno smo vezani za HDZ koji je pod vodstvom Franje Tuđmana predvodio borbu za samostalnost i oslobođenje. No, to je bio Tuđmanov HDZ, koji je, to je očito, pokopan onoga dana kada je mrtvo tijelo Franje Tuđmana položeno u grobnicu iza crkve Krista Kralja na Mirogoju. Tada je i HDZ-u izgovoren pokoj vječni. Otada stupaju na scenu svojevrsni „politički lešinari“ kojima je platforma Tuđmanova HDZ-a koristila za ekonomske dobitke, društvene probitke i rasprodaju nacionalnih interesa. Taj ne Tuđmanov HDZ je olako izručivao naše generale u Haag, pa su onda (Sanader) išli u koaliciju s Pupovcem, pa su onda donijeli zakon o diskriminaciji po kojemu se sudski progone vjeroučitelji u školama, pa su onda „kumrovečku drugricu“ Jadranku Kosor jednoglasno izabrali za predsjednicu, pa su onda sve činili da se ništa ne učini u pravnoj pomoći Slobodanu Praljku i šestorici Hrvata iz BiH, pa su onda preko noći izabrali Plenkovića za predsjednika koji se preko koalicije s HNS-om i Pupovcem pretvorio u mrtvozornika hrvatske državotvrone stranke zvane HDZ. To su istine koje puštaju svoj krik. Koliko su moralno dno dotaknuli neki pozicionirani HDZ-ovci, govori i činjenica da su se pretvorili u glas onih koji organski ne podnose ništa što je povezano za riječ Hrvatk, a i riječ Crkva. U tome ideološkom pravcu krenuo je čak i Josip Đakić do tada veliki zagovornik domovinskih vrjednota. Uz njega je gadljivo bilo slušati Branimira Glavaša koji u sabornici viče da Crkva huška narod, da manipulira vjernicima, te da njega neće fratri i svećenici učiti što će činiti. Bolje bi bilo Glavašu da je tada sebi stavio selotejp na usta. Znate na što aludiram! Mogao se Glavaš sjetiti kako mu je godio aktivizam svećenika i Crkve kada je fra Ante Kukavica u Osijeku jedan mjesec na trgu s vjenicima molio da se njemu vodi pravedan sudski postupak zbog optužbi iz afere i zločina zvanih „selotejp“. I sada taj Glavaš tako arogantno govori svećenicima i docira Crkvi. Nadmašio je Nenada Stazića i ispada kao da je život proveo s Radom Borić.

Uza sve to valja prokomentirati i ulogu hrvatskoga episkopata. Očito je da nisu vični medijskim istupima. To im ne treba zamjeriti. Ako je tako, onda trebaju neke medije izbjegavati ili se za njih pripremiti. Bilo bi, smatram, korisnije da novac ulažu u angažman medijskih stručnjaka, nego u gradnju ureda premda su i oni potrebni. Tako su biskupi u svojim izjavama „šarali“. Jedan dan bi malo ovako, drugi dan onako. To otvara prostor za krivu interpretaciju. To je zbunilo vjernike i javnost. Osobito, vjerojatno u dobroj namjeri, neki biskupi nisunajmudrije postupili kada su u procesu najžešće retorike protiv Crkve na razgovore primili Plenkovića. Biskupi su zaboravili da Plenković k njima nije došao da ih čuje ili posluša, nego da ih fotografski iskoristi i da Krešimir Macan trijumfira. Trebalo je u tome razdoblju odbiti svaki susret. Nino Raspudić čak napisa da su biskupi trebali reći da su zauzeti jer sade luk, uređuju vrt. Čemu susret i razgovor ako se nonšalantno odbija službena izjava cijele Biskupske konferencije? Trebalo je šutjeti kao što je Isus šutio pred Herodom i Pilatom. Osobito su, ne misleći o krivoj interpretaciji medija, zbunjujuće izjave dali nadbiskup Puljić i nadbiskup Barišić. Srećom, nadbiskup Puljić je brzo izišao s pojašnjenjem i spasio stvar. No, nadbiskup Barišić je u Zagrebu na dan velikih prosvjeda u Splitu rekao da je kilometrima daleko od toga događaja i time je, pa taman on tako ne mislio, dao do znanja kako izravno ne podržava prosvjed. Njegova izjava je nalik činu u kojemu bi Hajduk otišao u Zagreb igrati protiv Dinama i pritom zabijati autogolove. Zato je trebalo savjetovanje s medijskim stručnjacima što, kada, komu i kako izreći. U svojo dobronamjernosti biskupi su zaboravili da javnost, osobito agresivni anticrkveni mediji, ratuju na prljav način i udaraju ispod pojasa, dok su biskupi mislili da je mitra i apostolski štap dovoljna kao argument. Očito nije. Medijska arena je okrutna!

Što nam je iz svega naučiti? Najprije treba naučiti, a potom čim prije shvatiti, da je Crkva u Hrvatskoj „stado malo“. Treba se mentalno osloboditi naučenih podataka da je u Hrvatskoj 86% katolika. Treba shvatiti da Crkva nikada, ama baš nikada, ne smije biti uvučena u bilo čiji stranački interes. Crkva i vjernici moraju shvatiti da HDZ više nije na njihovoj, nego na interesnoj i svojoj „uhljeb“ strani. Mit o HDZ-u kao demokršćanskoj stranci, koja je sklona Crkvi, pod Plenkovićem je srušen kao kula od karata. Naivnost se Crkvi vratila kao bumerang. Crkva mora stati uz vjerni puk, uz narod koji je izišao na ulice Zagreba i Splita. To je stado koje hoće pastira. Zato čudi da se među narodom nije pojavilo više pastira (biskupa i svećenika). Crkva ne smije više nasjesti na predizbornu retoriku političara. Crkva ih mora po djelima prepoznavati. Nažalost, stranka koja je Hrvatsku (u suradnji s ostalim strankama SDP, HNS) ekonomski opustošila, demografski slomila i moralno ukaljala ne smije i ne može više uživati blagonaklonost Crkve. Stoga, dobro je da se ovo dogodilo. Dobro je da su maske pale. Dobro je da je razabrano žito od kukolja. Dobro je da smo dobili aktivne vjernike laike koji preuzimaju inicijativu. Dobro je da konačno znamo da su neki političari vuci u janjećem ruhu. Takvim vucima Crkva ne smije dati novu šansu za plijen. Njihova šansa je, s vjerskoga gledišta, jedino na koljenima i u ispovjedaonici. Jedino što nije nakon svega dobro jest to da ovakva vlada nije pala i što nisu raspisani novi izbori. I ono najvažnije kao savjet: Nemojmo da nas zahvati sindrom ribe koja pamti samo šest sekundi. Pamtimo malo duže, narode moje!

Izvor: fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save