Marko Ljubić: Kako uspomenu na Križni put pretvoriti u nacionalnu pobjedu?
Modeli uništenja i instrumenti obrane naroda
U Hrvatskoj se praktično od prvoga dana proglašenja samostalne države vodi bitka za identitet hrvatskoga naroda, odnosno politički identitet nove države, koju je, kad ju se nije moglo osporiti ili zaustaviti u nastajanju, s neprijateljskih pozicija trebalo preuzeti i nastaviti njome kao instrumentom djelovati na pravcima prethodnih režima, ili, s druge strane, potpuno uspostaviti kao jamca sigurnosti obrane i razvoja hrvatskoga naroda.
To se krije u pitanju s kojim se susrećemo u političkom i javnom diskursu s obje strane – kakvu Hrvatsku želimo?
Onaj tko ne shvaća da je to zapravo presudna bojišnica za opstanak svakoga naroda, ne shvaća ništa. Procesi kojima svjedočimo u kulturi, medijima, obrazovanju i odgoju, iako se odgoj kao kategorija sve više istiskuje iz javnoga diskursa i samim tim iz javne pozornosti u sustavnom pokušaju razaranja obitelji kao sinonima odgoja i kao nosivoga stupa društva; žestoka bitka za pravo na interpretaciju svih najvažnijih društvenih i ljudskih pojmova, riječi, izraza, simbola, toliko su uznapredovali u razidentifikaciji hrvatskoga naroda, da se čovjek mora pitati – nije li bilo lakše ilegalno sačuvati svoj narodni identitet u vremenima jugoslavenske okupacije i neslobode, nego danas?
Modeli izazivanja rasudbene nesigurnosti ljudi
Sve ukazuje da je bilo lakše, jer su ljudi usprkos opasnostima i problemima, više vodili računa o tome tko su, i vidjeli su, i znali su, tko što predstavlja. Današnja ciljana zlouporaba svih najvažnijih komunikacijskih sintagmi ljude je dovela do – kaotičnoga nesnalaženje i u stanje goleme nesigurnosti.
Danas su elementarne vrijednosti na kojima su se ljudi prepoznavali, potisnute, stvari se svode na nekoliko promoviranih egzistencijalnih elemenata, koji usprkos stalnome fokusu na njih, ne postaju bolji,privlačniji, a ljudi većinom ne razumiju zašto, tražeći riješenje u nametnutim i posrednim pitanjima, iako je sloboda čovjeka, dakle identitetsko izvorište – izvorište rješenja svih pitanja.
Pa i egzistencijalnih.
I pogotovo njih.
Povijest ljudskoga društva je povijest borbe za identitet.
Sinergijski udari pravoslavlja i osmanlijskog islama na hrvatski identitet
Povijest pokoravanja naroda pokazuje da su modeli pokoravanja bili manje više uvijek usmjereni na preoblikovanje njihovih identiteta, nasilno ili poticanjem putem državnih,društvenih i svekolikih benefita pojedinaca, zatim cijelih grupa, na identitetsku transformaciju. Povijest hrvatskoga naroda je zoran primjer višestoljetnoga gubljena s jedne strane, i s druge strane, očuvanja identitetske esencijalnosti, a to seže u daleku prošlost, ponajprije u vrijeme turskog gospodarenje nekadašnjim hrvatskim, ili katoličkim životnim prostorima. Ističem ovo katolički prvenstveno zbog činjenice da su se upravo Hrvati kroz povijest naroda s istočne obale Jadrana opredjeljivali kao katolici i bili pripadnici Rimske crkve.
Tjekom toga višestoljetnoga razdoblja, hrvatski nacionalni korpus se višestruko smanjio, transformirajući ljude pod utjecajima, vrlo agresivnim, skrivene paradržavne Srpske pravoslavne crkve tijekom djelovanja Pećke patrijaršije i prodora pravoslavlja na samu obalu Jadrana pod tihom suglasnošću osmanlijskoga carstva, te s druge strane čitavim nizom poticaja turskih osvajača za prjelazak na islam i stvaranje jednoga novoga kolektivnoga identiteta. Samo naglašavam u ovome kontekstu da se upravo danas, pred našim očima stvara nova neoosmanlijska Erdoganova struktura na Balkanu s ekspanzivnim panislamizmom kao vrijednosnom integrativnom kategorijom, a SPC odgovara dodajući u svoj službeni naziv – Pećku patrijaršiju!
Čime odgovara Hrvatska?
Galopirajućim nasrtajima na kršćanski identitet!
Nedostatna integracija povjesnih saznanja u hrvatskoj političkoj misli
O tome trajnome procesu borbe naroda postoje znanstvena istraživanja, makar nedovoljna i nedovoljno integrirana u političku misao hrvatskoga naroda, ako naravno isključimo epohalno djelo Ive Pilara „Južnoslavensko pitanje“ u kojemu on upravo taj fenomen nestanka hrvatskoga naroda s pozicije preoblikovanja identiteta dovodi u izravnu vezu s nužnim političkim promišljanjem njegovog opstanka i budućnosti.
Vremena se nisu previše promijenila, kvalitetno nisu uopće, s promjenama formi i modela toga trajnoga procesa, a valja istaći da je nestanak Hrvata na nekadašnjim životnim prostorima jednako izražen, i još i više ubrzan, doduše pod čitavim nizom novih integriranih negativnih utjecaja, kao i nazad stotinu godina, usprkos današnjem postojanju hrvatske nacionalne države.
Upravo to saznanje bi moralo biti pitanje nad pitanjima, aktualnim državnim politikama i dužnosnicima.
A ne spominje se nikako, niti njima pada na pamet pozabaviti se time.
Iseljavanje kao politički model uništavanja hrvatskog naroda
Drugi model eliminacije naroda s njihovih životnih prostora je u mirnim razdobljima, pogotovo u dvadesetom stoljeću, s razvojem globalne komunikacijske i prije svega prometne infrastrukture, ekonomsko i političko poticanje pražnjenja životnih prostora, potaknuto i kombinirano s otvorenom diskriminacijom u čitavome nizu, opet pogotovo identitetskih pitanja, od kojih zajednički presudno ovisi – egzistencija čovjeka na točno određenom prostoru. Taj model je bio naročito izražen tijekom antihrvatskih režima dvadesetog stoljeća, koji su vladali nad hrvatskim narodom, prije svega s konačnim ishodištem svakoga vladanja i ovladavanja – nad hrvatskim prostorima, pa je već danas lako vidljiv s jedne strane prodor srpskoga državnoga utjecaja prema sjeveru i Mađarskoj na jugu u Boki Kotorskoj, te nakon zadnjega rata, prema zapadu na prostorima Bosne i Hercegovine, te formiranje jednoga novoga isto tako imperijalnoga utjecaja, kojega sam povezao s Erdoganovim neoosmanlijskim panislamizmom, kome nacija služi kao prolazni, i, u esencijalnom smislu,identifikacijski neprihvatljivi, ali privremeno koristan instrument.
Bleiburg i križni put su politički motivirano fizičko uništenje hrvatskog naroda
Treći model je svakako fizička eliminacija cijelih skupina, stotina tisuća ljudi, s primarnim udarom na eliminaciju nositelja nacionalnoga identiteta, akademaca, svećenika, kulturnih djelatnika, novinara, zapravo – društvene elite, koja u svim narodima predstavlja klicu njegove istinske samosvijesti i elemenata nacionalne državnosti. S tom eliminacijom hrvatski narod je, a toga se prisjećamo upravo ovih svibanjskih dana, doživio i uništenje demografskog potencijala.
Zločin nad hrvatskim narodom nije bio samo zločin.
To je bio politički i osvajački planirani čin trajnoga uništenja.
Upravo ovih dana, dok Hrvatska razmišlja, svatko iz svoje pozicije,pozicije nasljednika žrtve i nasljednika politički legaliziranoga zločinca, poraženoga i pobjednika, o događajima iz 1944. i 1945, pogotovo nakon završetka ratnih operacija II. svjetskoga rata, valja istaći da zločin nad hrvatskim narodom nije bio nikakva osveta, iako se zagovornici tzv. antifašizma i relativiziranja zločinačkoga režima bivše Jugoslavije služe upravo tom sintagmom i sadržajnom kvalifikacijom partizanskih zločina. Njihovo ustrajavanje na relativizaciji ili osporavanju toga povijesnoga udara na hrvatski narod zato nije pitanje ovakve ili onakve osobne interpretacije tih događaja, nego jasan znak da posve ista politička zamisao živi i danas u njedrima samostalne Hrvatske, da nastavlja svoju zlokobnu misiju i da je pitanje opstanka – spriječiti ju.
Masakr nad hrvatskim narodom je bio otvoreni pokušaj potpunoga uništenja svakoga nosivoga stupa i biološkoga potencijala za ostvarivanje nacionalne državnosti, time i nacionalne slobode. Posve je hrvatskom narodu svejedno, koji su motivi bili iza toga, geostrateški i globalni,ili srpski osvajački.
Nisu se ni danas promijenili.
Zločin nad hrvatskim narodom bio je prvenstveno politički motiviran.
Kao što je prvenstveno politički, na istoj vrijednosnoj paradigmi motivirano djelovanje Zorana Pusića ili Ive Goldsteina, te stotina drugih danas, koji nam interpretiraju te događaje, gotovo na svim područjima naše svakodnevnice i što je najtragičnije, sa službenih državnih tribina i pozicija.
Politička motivacija je u središtu svega, kako ju god ti ljudi deklarirali.
Kao što su politički motivirani na istoj uništavajućoj matrici i zločini tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije o kojima je usprkos golemome otporu i danas silno organiziranih i u sve podsustave najvažnijih državnih i društvenih institucija u Hrvatskoj,infiltriranih protagonista svekolikoga razdržavljenja hrvatskoga naroda, već podosta toga neupitno vidljivo i javno poznato.
Pogubne statistike kao dokaz integriranih modela uništenja
Statistički podatci, a na temelju istraživanja hrvatskih znanstvenika ( o tome je profesor Šterc pisao u više navrata) pokazuju da je, što ubijanjem i masakrom,što progonom pod različitim vidovima poticanja, od političke diskriminacije do ekonomskih pritisaka na cijele hrvatske regije, s hrvatskih životnih prostora tjekom dvadesetoga stoljeća otišlo ili prognano preko 2,8 milijuna Hrvata. Konačno, o kakvoj se izokrenutoj priči radi, najbolje pokazuje činjenica da se danas u svojoj samostalnoj državi, od unutranjih silnica hrvatski narod grčevito i gotovo bezuspješno brani zbog navodnoga genocida nad Srbima tjekom II. svjetskog rata, iako je neupitno dokazivo da je u odnosu na broj predratnih Srba, iz rata izišlo više pripadnika toga naroda, a Hrvata značajno manje. A državna, čak i suvremeno-hrvatska prevladavajuća i pretežito službena dogma je da su Hrvati nad Srbima učinili genocid!?
Demografi bi lako mogli sa znanstvenoga stajališta multiplicirati te brojke i vrlo zorno, na zastrašujući način pokazati, koliki je to udar na opstanak hrvatskoga naroda uopće, a s političkoga stajališta jasno je da je to udar na samu esenciju hrvatske državnosti, koji graniči s nemogućnošću njenoga održanja ili strateškoga opstanka. Taj proces se danas vidljivije događa u Bosni i Hercegovini, gdje se dramatično smanjuje broj Hrvata, na temelju čega se već otvoreno govori o dvojbenosti hrvatskoga prava na suverenost u toj tronacionalnoj zemlji.
Što je morala učiniti Republika Hrvatska, a nije još uvijek učinila?
Zato je prvi uvjet prilikom proglašenja samostalne hrvatske države morao biti, odnosno prvi politički imperativ – reintegracija gotovo polovice hrvatskoga naroda u politički poredak, radi definiranja nekoliko temeljnih stupova svake državnosti.
I to nije samo hrvatska pragmatična nužnost, to je i politološki i teorijski aksiom, na kojemu počiva i koji zagovara suvremena tranzitologija, dio politološke znanosti, kojise eksplicitno bavi razvojem državnosti do jučer podčinjenih i neslobodnih naroda, pogotovo transformacijama totalitarnih u demokratske političke i državne sustave.
Svi relevantni tranzitolozi, a o tome postoji globalna suglasnost, pa i na području različitih svjetonazorskih pozicija u samoj Hrvatskoj (primjera radi profesorica Mirjana Kasapović) kao temelje državnosti tek emancipiranih naroda navode dva elementa – identitet i državne granice.
Identitet je znanstvena globalno usuglašena činjenica opstanka naroda
Dakle, usprkos srpskoj agresiji, koja je upravo ratnim udarom pokušala uništiti oba ta stupa, i identitet i životni prostor (granice), samostalna hrvatska država je paralelno s obranom od agresije i oslobađanjem zemlje, morala razvijati modele reintegracije hrvatskoga naroda, ili, drugačije rečeno – modele političkog idržavnog poništavanja zloćudnih posljedica djelovanja antihrvatskih režima do devedesete godine.
Ništa na tom području nije urađeno, pravac odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan zemlje je pogrješan, a razdoblje za objektivnu prosudbu aktualnoga državnoga poretka je više nego dovoljno da ga se vrlo opasno esencijalno približi tim režimima po nečinjenju i odbijanju suočavanja s tom nužnošću.
A od toga izravno ovisi opstanak hrvatskoga naroda, prije toga autentične hrvatske nacionalne državnosti, bez koje nema nacionalne slobode, a bez slobode, narodi su izloženi procesima o kojima sam govorio na početku teksta.
Zašto to danas ističem?
Hrvatskoj danas trebaju najbolji među nama
Zato što u Hrvatskoj u akademskim krugovima, u političkim, državnim, čak ni u vjerskim institucijama, da ni ne spominjem pretežite medije, ne postoji kritična masa svijesti o tome – da je pitanje svih pitanja reintegrirati, a ne povezati kako aktualni državni dužnosnici ističu, hrvatski narod u jednu jedinstvenu državotvornu i političku cjelinu. Čak i izvorištima nacionalne memorije i identiteta, kao što je Križni put, umjesto najboljih ljudi koje Hrvatska ima, upravljaju ljudi s realno dvojbenim iskazanim sposobnostima sagledavanja cjelokupnoga realiteta u kojemu se danas nalazi hrvatski narod. S obzirom na realnu izloženost hrvatskoga naroda opasnim procesima – vrijeme je za najbolje među nama na svim područjima, a ne za samoproglašene baštinike hrvatske povijesne istine ili obrane nacije, koji se načelima i svetinjama često zaklanjaju u vrlo prizemnim, pa i perverznim nastojanjima.
Politička reintegracija nije u sukobu s ostvarivanjem dvojne državnosti i dvojne suverenosti hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego sasvim suprotno. Jedinstvena politička cjelina nije nužno omeđena državnim granicama, niti participacijom u više država jednoga istoga naroda. Integracija ukupnoga naroda u jednu državno-političku cjelinu zapravo jest i samo je jamac, stimulans, razvoju autentičnih državnih suvereniteta u okviru više državnih entiteta.
S druge strane, reintegracija milijuna iseljenih Hrvata, koji tijekom vremena nužno prolaze procese deidentifikacije u zemljama i državama diljem svijeta, jer sve te države su jako zainteresirane od useljeničkih potencijala stvoriti jednoga dana sebi nužnu i samostojeću političku i nacionalnu cjelinu, je u ovome trenutku jedini realan izlaz za snažno jačanje hrvatske državnosti, čiji je stup Republika Hrvatska nužno.
Bez toga hrvatska državnost neće opstati, neće opstati na području Bosne i Hercegovine, ali strateški ni na područjima današanje Hrvatske.
Kako do temeljnih aksioma hrvatske državnosti?
To nije moguće nikako drugačije napraviti u okviru međunarodnih civilizacijskih dostignuća, znanstvenih, politoloških i pravnih saznanja, nego jedino i isključivo integracijom tih ljudi u državno-politički poredak. A to nije moguće opet nikako drugačije uraditi nego – izbornim sustavom.
Zato su priče o promjenama, poretku, novom i kvalitetnijem političkom sustavu isprazne, sve do onoga trenutka dok se ova država i njen politički poredak ne resetira na sami početak državotvornoga čina osamostaljenja, trenutka proglašenja slobode i epopeje o spremnosti na umiranje za njenu obranu. Samo to je ostalo čisto, zato se točno tu treba vratiti.
Umire se za neupitne aksiome, ne za industriju. Te žrtve se prisjećamo ovih dana, sve drugo je cinizam i prjevara, ili, tragičnije – trgovina žrtvom svoga naroda.
Aksioma ni danas nemamo.
Nije ih moguće definirati i uspostaviti kao vrhunsku općenacionalnu hrvatsku vrijednost bez širom otvorenih vrata cjelokupnom hrvatskom narodu, koji je jedini ovlašten reći – tko smo to mi.
Nitko drugi nije.
Vrijeme stvara i potiče priču o sebi, ali i razara i prekriva zaboravom istinu o sebi, samo je pitanje pravca. Pravac kojim ide Hrvatske nije dobar, jer je država otvorenim neprijateljima prilagodila državni i upravljački sustav,čak i brojnost nositelja prava, kako bi se fingirala navodna dijaloška i demokratska narav poretka. Demokracija počiva na istim ostvarenim pravima, a sve ostalo je laž.
Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr
