Nenad Piskač: Prepreke referendumu za otkaz rodnoj ideologiji
Osim što se u građansku inicijativu o otkazu Istanbulskoj konvenciji ušlo bez sveobuhvatne pripreme na organizacijskome, kadrovskome i medijskome planu, inicijativa je naišla na nevjerojatne prepreke u želji da se izbori za referendum. U opće razloge spadaju najrigoroznije zakonske odredbe o mogućnosti raspisivanja referenduma u Europi. Stoga bi trebalo raspisati referendum o promjeni Zakona o referendumu. Postojeći zakon ide na ruku monolitu režima. Odnarođenom, dakako.
Već kod same najave referenduma o otkazu Istanbulskoj upalilo se crveno svjetlo uzbune. Režim se ustrtario od same pomisli da bi Hrvatska postala prva članica EU koja je voljom naroda suprotivom volji režima odbacila rodnu ideologiju. Uoči početka prikupljanja potpisa došlo je do nove prepreke. Pojavila se nova građanska inicijativa s istim nadnevcima prikupljanja potpisa, ali bez referendumskoga pitanja, kojega je naknadno osmislila i ponudila. Tijekom prikupljanja potpisa došlo je do posvemašnje medijske blokade referenduma o otkazu Istanbulskoj, dok se drugi referendum medijski pokrivao onoliko koliko je režimu odgovaralo.
Medijsko prekrivanje referenduma o otkazu Istanbulskoj
U taj medijski dio rata protiv referenduma GI Istina o Istanbulskoj ušla je tragično nespremna, dok je inicijativa Narod odlučuje ušla s propagandističkih pozicija, prešućujući raspravu o svojemu referendumskom pitanju, prešućujući činjenicu da se istodobno vodi i kampanja za otkaz Istanbulskoj, proizvodeći dnevnopolitički propagandni mainstream, što će režim znati honorirati ispod ili iznad stola. Ima i dobrih primjera, tako je TV laudato u emisiju posvećenu referendumskim inicijativama ugostila predstavnike obje inicijative. Nasuprot tomu u emisiju Bujica pozvana su dva gosta iz referendumske inicijative Narod odlučuje, čime je u krajnjemu pružena pomoć ostanku rodne ideologije.
HBK se u medijskom pogledu uopće nije angažirala. Ostala je u cijeloj kampanji na jednoj jedinoj rečenici, naime, da se potpisi ne smiju skupljati u crkvama, što je i onome najmlađemu ministrantu jasno samo po sebi, zbog čega sam više puta u protekla dva tjedna očiju uprtih u nebo zavapio svetome Alojziju Stepincu. S njime sam, naime, u posebno dobrim odnosima.
Posebna je, dakle, priča Hrvatska biskupska konferencija. Ona se tijekom kampanje za ratifikaciju Istanbulske konvencije teškom mukom, ali ipak, u zadnji čas, poslije nekih dvojbenih susreta s ratifikatorima Istanbulske usred njihove kampanje i nekih mutnih izjava predsjednika HBK, izrijekom izjasnila protiv ratifikacije. No, kad je došlo do referenduma o otkazu učinila je tri koraka natrag. Referendum o otkazu Istanbulskoj nije izrijekom poduprla – premda je riječ o svjetonazorskome pitanju koje spada u odnos Crkve prema ideologiji. Istina, nije poduprla niti onaj drugi sa sklepanim pitanjem za „pravedniji izborni sustav“. Stoga se sve glasnije postavlja pitanje je li iskreno bila protiv ratifikacije Istanbulske.
Iskoristiti volju naroda za opće dobro
Prepreke otkazu rodnoj ideologiji prošle su kroz nekoliko faza. Počelo je preklapanjem inicijative drugom inicijativom. Perfidnom otimačinom volontera. Zatim unošenjem zabuna. Potom otvorenom kvalifikacijom druge inicijative kako „ne vide mogućnost da se tim putem (referendumom, nap. a.) izađe iz Konvencije“. I dok su se prepreke režima podruprtoga različitim kriptokomunističkim strukturama očekivale, na ovu vrstu destrukcije, praktički iz „vlastitih redova“ i Crkve, malo je tko unaprijed mogao računati.
Na razborite pokušaje spašavanja onoga što se u takvoj situaciji spasiti može, odgovaralo se sektaški, ad hominem, umjesto razborito i razložno. Prava je sitnica što sam kao zagovornik otkaza Istanbulskoj odmah i sad, te zagovornik temeljite promjene izbornoga sustava prošao u odnosu na ono što su prošli volonteri inicijative za otkaz Istanbulskoj. Toliku količinu mržnje teško je razumjeti. Gospođa N. R., volonterka za opće dobro, doslovno je plakala dok mi je govorila o svojim iskustvima iz Zaprešića.
Narod i dio volontera pokazao se mudrijim i od režima i od inicijatora referenduma. Uvjerio sam se u to ovih dana u Splitu, Zagrebu, Vukovaru, Osijeku, Vinkovcima, Zaprešiću i u svojoj župi u Mariji Gorici. Naime, volonteri su skužili da su objekt, pa su odlučili biti subjektom i prikupljati potpise za obje inicijative. No, dva tjedna je nevjerojatno kratak rok ne samo kao zakonski rok za prikupljanje potpisa, već i za izlazak iz nametnute konfuzije. Praktički je prošlo dvije trećine roka dok se nije izišlo iz perfidne zamke. Ona je u osnovi jednostavna: Podijeli pa vladaj. Tko je sve radio podjele i u čiju korist, tek treba analizirati.
Da me opet internetske dežurne bojne sektaškoga smjera ne stanu trančirati i vaditi mi crijeva, moram reći i ovo: Potpisah obje inicijative za raspisivanje referenduma. Dođe li do referenduma o Istanbulskoj glasovat ću za otkaz, budući da sam načelno protiv svih ideologija – sve završavaju u totalitarizmima – pa, prema tome i protiv rodne. Dođe li do referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva, izaći ću na referendum i poništit ću svoj glasački listić, budući da smatram kako ponuđeno referendumsko pitanje (1 i 2) ne odgovara objektivnim potrebama hrvatskoga društva i države. Ali, ne mogu biti protiv referenduma.
Kako je opće poznato da nijedna inicijativa u ovome trenutku nema dovoljno potpisa, treba iskoristiti zadnje sate rigorozno kratkoga zakonskoga roka za dodatne napore, tako da se prisili odnarođeni režim na raspisivanje oba referenduma. To je moguće. Sjećam se, naime, kako je uoči prvih demokratskih izbora, što se skupljanja potpisa tiče, i nemoguće bilo moguće.
Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr
