Silvana Oruč Ivoš: Izmjene izbornog zakona – kad neće političari, hoće narod!
Kad je riječ o najavljenoj referendumskoj inicijativi Narod odlučuje koja traži promjenu izbornog zakona, ključno je pitanje kakvu Hrvatsku želimo? Zadržavanje statusa quo ili promjene? Sadašnjim stanjem većina nije zadovoljna. Hrvatski sabor, a pokazuju to višegodišnja ispitivanja javnog mnijenja, ima jako loš rejting i doživljava se vrlo često kao oblik stranačke mašinerije za dizanje ruku. Odnosno preglasavanje. Mnogi su nezadovoljni njegovom neučinkovitošću i smatraju da je neoperativno, a skupo tijelo. Uostalom kao i cijeli državni aparat koji vapi za promjenama.
Građanska inicijativa Narod odlučuje najavila je referendum za uvođenje tri preferencijska glasa i to tako da se ukine prag od 10 posto što bi u konačnici moglo osigurati da preferencijski glasovi, glasovi birača, određuju poredak na kandidacijskoj listi koju će opet odrediti stranačka vodstva. Istodobno, ta tri preferencijska glasa osujetit će neprincipijelno predizborno slaganje koalicijskih lista čime se, uz pomoć malih stranaka koje ne mogu prijeći prag, sinergijski povećavao broj dobivenih glasova birača. U praksi to je izgledalo tako da strančice koje samostalno ne bi prešle izborni prag vode ključne državne resore.
Čak i samo ove dvije odredbe itekako bi ograničile stranke u popunjavanju imena u saborskim klupama, a u konačnici i političku trgovinu. No puno je važnije da bi zastupnici znali tko im je “gazda“ i da u nacionalnom parlamentu ne sjede zato što su odani stranačkim šefovima i vodstvima, nego zato što ih je narod birao. Samim time odgovarali bi svojim biračima i u protivnom teško da bi dobili novu priliku.
Zapravo, to bi bila jedna nova vrsta odgovornosti na koju do sada nismo navikli. I koju sasvim sigurno stranački sustavi, bez obzira na ideološki predznak, neće poduprijeti i vjerojatno će napraviti baš sve da je onemoguće. No to neće izbrisati činjenicu da su građani upravo iz tih razloga nezadovoljni politikama glavnih stranaka, što se vidi i iz istraživanja javnog mišljenja koje već neko vrijeme bilježi trend pada dvije najjače političke stranke i jačanje onih stranaka ili grupacija koje nemaju izraženu stranačku stegu.
Referendumskom inicijativom najavljeno je i omogućavanje dopisnog i elektroničkog glasovanja, a to bi u konačnici omogućilo konzumaciju biračkog prava te veću izlaznost birača posebice u dijaspori i BiH. Naime, prema sadašnjem izbornom zakonu većina birača izvan Hrvatske nema mogućnost glasovati jer im se uvjetuje predregistriranje, onda putovanje na udaljena glasačka mjesta. Čak i da se svi odazovu, ne bi fizički mogli pristupiti glasovanju koje se održava u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Riječ je o oko 800 tisuća hrvatskih državljana s pravom glasa koji žive izvan Hrvatske, a s obzirom na val iseljavanja za očekivati je da će na sljedećim parlamentarnim izborima taj broj biti puno veći.
U mnogim europskim državama dopisno glasovanje uvedeno je pa nema nikakvog razloga da to i Hrvatska ne omogući svojim državljanima. Dakako, držim da tri zastupnika koji zastupaju sve one koji žive izvan Hrvatske, u ovakvim okolnostima nisu dostatna. A u odnosu prema osam zastupnika manjina – to je i nepravedno.
Treća bitna promjena odnosila bi se na smanjivanje broja saborskih zastupnika pa tako i smanjenje broja zastupnika manjina na najviše šest. Ako govorimo o ovom segmentu izbora manjina, Hrvatska već sada ima osiguranu zaštitu manjinskih prava, no to ne smije značiti povlašteni položaj u odnosu na većinski narod, a što je trenutno slučaj. Riječju, Hrvatska ima zajamčena mjesta za osam zastupnika manjina koji se biraju s posebne liste, neovisno o tome koliko je birača za njih glasovalo. Uz to, broj manjinskih zastupnika drastično je veći nego u većini europskih demokracija. Dakle, nema razloga da se taj broj ne reducira. Doduše, nakon ove najave treba očekivati javljanje Pupovca koji će i građansku inicijativu i referendum promptno proglasiti antisrpskom, a potom će se oglasiti i Vučić koji će danima lamentirati kako je to dokaz o tobožnjem antisrpskom raspoloženju u Hrvatskoj.
No Pupovac, kʼo zmija noge, krije stanovite činjenice – npr. da je na posljednjim izborima za Hrvatski sabor, od ukupno 138.539 birača pripadnika srpske manjine, glasovalo (prema službenim podatcima DIP-a) 19.534 birača, odnosno 14,10 posto. Dakle, čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije sudjelovalo i biralo svoje zastupnike na posebnoj listi, što se može tumačiti da iz ovog ili onog razloga ne odobravaju takav izborni zakon. Druga važna činjenica je ta da su pripadnici srpske manjine ionako nazočni u svim sazivima Hrvatskog sabora pa čak i u vladama kroz druge parlamentarne stranke.
Ono što bi dugoročno trebalo promijeniti jest praksa da manjinski zastupnici budu jezičac na vagi pri sastavljanju vlada, jer se time sasvim sigurno otvara put mogućem koruptivnom ponašanju, ucjenama i pritiscima.
U europskim državama koje imaju razvijenu demokraciju, oni zastupnici koji su s posebnim statusom ušli u parlament ne mogu odlučivati o sastavu vlade, o ključnim zakonima ili proračunu. Hrvatska se dugoročno mora uskladiti i s tim standardima kakvi postoje u EU, odnosno s činjenicom da ne smije biti privilegiranih.
