DON MARINKO MLAKIĆ: Voljom Božjom smo Isusova braća i sestre
(10. nkg – B, za web-stranicu)
Evanđelje nam ove nedjelje donosi vrlo mučnu raspravu Isusa i pismoznanaca. Pismoznanci su došli iz Jeruzalema, vjerojatno po nalogu Svećeničkog vijeća, s ciljem da ga optuže i u očima ljudi obezvrijede. Oni i još neki s njima iznosili su protiv njega najozbiljnije optužbe: da je izvan sebe, da je opsjednut, da po poglavici đavolskom izgoni zloduhe… Već ranije su mu spočitavali da jede i pije s carinicima i grješnicima, da se ne drži predaja starih, da ne poštuje subotu i sl. Koliko su duhovi bili uzavreli govori činjenica da su njegovi iz Nazareta došli da ga obuzdaju.
Isus ostaje dosljedan sebi. Zdravorazumski pokušava svojim osporavateljima objasniti kako je nelogično to što govore. „Kako može sotona sotonu izgoniti?“ pita on. „Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati.“ Međutim, bez koristi!? Očito da njima nije bilo stalo do istine i zdravog razuma, već do svoga ugleda i pozicija moći koje je Isus svojom pojavom dovodio u pitanje. Nikada nije bilo lako dovoditi u pitanje vjerodostojnost društvenih autoriteta i uhodane obrasce ponašanja. Sukob Isusa sa židovskim autoritetima doveo je na kraju do njegove osude i smrti.
Suočen s ovakvom tvrdoćom ljudi Isus svoje slušatelje najozbiljnije upozorava na grijeh protiv Duha Svetoga. Za taj grijeh nema oproštenja dovijeka, kaže on.
Drugim riječima, tko se svjesno protivi Božjoj volji, tko uporno odbacuje Božje milosrđe i oproštenje, taj zbilja radi sebi na propast. Tko istinu odbacuje, a samo istina oslobađa, kazao je Isus, taj nužno završava u ropstvu laži i grijeha.
Zašto se to događa? Gdje je korijen takve tvrdoće ljudskog srca? Očito u čovjekovoj nespremnosti da sebe i svoje stavove dovede u pitanje. Da se obrati.
Isus nije bio onakav kakvog su oni htjeli. Nije živio i govorio onako kako bi to njima odgovaralo. Bio je drugačiji, neuobičajen, iskren i sebi dosljedan… Zbog toga provokativan i neugodan za sve kojima to nije išlo u prilog. Isus je stalno upirao prstom u ljudsku grješnost, prokazivao licemjerje, oholost, sebičnost, vjersku površnost i nedosljednost. Mnogi se s time nisu mogli nositi. Zato je postao kamen spoticanja. Znak osporavan.
Nije lako uzvišenog Boga imati kao mjeru ljudskog dostojanstva. Lakše je sebi prilagođavati ”istinu”, vjerovati u nekakvog boga koji ne traži obraćenja. Nije lako suočiti se s vlastitom grješnošću i u poniznoj vjeri truditi se oko vlastitog obraćenja. Lakše je popustiti svojoj grješnoj naravi, pa grijeh i nastranost proglašavati normalnom.
I što se onda događa? Kad čovjek popusti zlu, ne podnosi dobro. Onomu koji živi u laži i zabludi, istina postaje smetnja i provokacija. Treba ušutkati i ukloniti one koji je zagovaraju.
Dokle god čovjek zanemaruje govor savjesti, morat će se sakrivati od Boga. Dokle god opravdava svoj grijeh, morat će optuživati druge. Dokle god se ne opire zlu, imat će potrebu obezvrjeđivati dobro. Tako je bilo u početku, u Edenskom vrtu. Tako je bilo vrijeme Isusa. Tako je i danas.
Ova evanđeoska zgoda neodoljivo podsjeća na današnje rasprave o najvažnijim pitanjima za čovjeka i društvo. Spomenimo rasprave o braku i obitelji, o pravu na život nerođenih, o odgoju, o spolu i rodu, o domovinskom ratu, o zločinima totalitarnih režima na našim prostorima… Nevjerojatno je kako se tu vrlo vješto izvrću činjenice ili se jednostrano tumače; kako se zanemaruju očiti dokazi i zdrav razum, a pribjegava se dvostrukim mjerilima, podmetanjima, klevetama i poluistinama… Kako se lako neistomišljenike proglašava kontroverznima, homofobima, klerofašistima, katolibanima, nazadnjacima, revizionistima, mrziteljima žena… A onda se tim istim etiketama uporno maše i nadvikuje u javnosti, od saborskih rasprava do ulica i kafića. U javnim medijima imamo prave majstore u tome kako nekoga grubo, bez argumenata i zdrave logike difamirati i izvrći javnoj osudi. Začuđujuća je pri tome naivnost i kritička nesposobnost mnogih, koji na sve to lako nasjedaju. Očito je: kada laž uporno ponavljaš, ona postaje ”općepoznata činjenica”, dogma koju se ne smije dovoditi u pitanje.
Isus poziva na obraćenje. Poziva nas da najozbiljnijem tražimo i vršimo volju Božju. To nerijetko znači ući u sukob s okolinom, s društvenim autoritetima. Koji put i sa svojim najbližima. Nije to lako. Ali je nekada nužno. Božje spasenje i istinsko oslobođenje čovjeka od svakog zla moguće je samo u istini. A istina je volja Božja u kojoj nas je za sebe stvorio i po Kristu otkupio.
Kada iskreno vršimo volju Božju, onda stupamo u poseban odnos s Isusom. U krvnu vezu. On postaje naš brat, a mi njegov rod, njegovi braća i sestre, dionici njegove slave i svetosti.
Don Marinko Mlakić
