Don Mladen Parlov: Mnogi su suvremeni kršćani postali ‘od svijeta’
U mjesecu svibnju proslaviti smo svetkovinu Duhova kojom je završilo uskrsno vrijeme te je nastupilo liturgijsko „vrijeme kroz godinu“, tj. vrijeme redovitog crkvenog života koji se odvija pod nevidljivim vodstvom Duha Svetoga.
Svetkovina Duhova podsjetila je kršćane kako se sav kršćanski život treba odvijati pod vodstvom Duha. Nažalost, živeći u svijetu mnogi suvremeni kršćani malo po malo su postali „od svijeta“, zaboravljajući na istinsku narav kršćanskog života. Zaboravili smo kako nam je Otac nebeski dao najveći od svih darova, dar Duha Svetoga, kako bismo živjeli u slobodi djece Božje. Do našega zaborava Duha Svetoga, među brojnim drugim razlozima, dovela je i kriza duha u europskoj filozofskoj misli i kulturi.
Klasična je grčka misao dala veliki doprinos razvoju pojma duha, no nije do kraja uspjela razriješiti problem odnosa duha i materije, racionalnog i iracionalnog, univerzalnog i pojedinačnog. Tu će sintezu, dijelom i na tragu grčke filozofske misli, ponuditi judeo-kršćanska tradicija. Na pitanje o porijeklu svega što postoji judeo-kršćanska tradicija upućuje na Boga-Duha, Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. No za judeo-kršćansku misao Bog nije Aristotelov Nepokrenuti pokretač, u sebe zatvoren i samodostatan, toliko savršen da mu se ništa ne može ni oduzeti ni dodati.
Judeo-kršćanska tradicija tvrdi kako u Bogu-Duhu od iskona postoji zajedništvo, otvorenost, komunikacija; kako u Bogu-Duhu postoji upravo Duh Sveti, kao Treći, koji otvara Boga u njemu samome (u činu vječnog rađanja Riječi/Logosa) te izvan njega (u činu stvaranja svega što postoji). Duh omogućuje Bogu da se daruje „izvan sebe“, tj. da u činu stvaranja „iziđe iz sebe“. Radikalan Božji izlazak iz sebe i darivanje drugome dogodilo se je u otajstvu Utjelovljenja (Logos-Riječ-Sin postaje čovjekom), kao djelu Duha Svetoga.
Bog svoga Duha ne želi zadržati za sebe, nego ga dariva ljudima. Nakon što se je „humanizirao“ u savršenom čovjeku Isusu iz Nazareta, Duh se je s uskrslog Isusa izlio na njegove učenike. Po izljevu Duha na prvu zajednicu Isusovih učenika Duh od Crkve čini trajne Duhove. Kršćanska je tradicija otpočetka smatrala darovanog Duha kao najveći od svih darova koje je Bog udijelio čovječanstvu. U čovjeku, smatra kršćanska tradicija, postoji duboka otvorenost prema onome što čovjeka nadilazi, prema duhovnoj stvarnosti, Duhu Božjemu.
Po izljevu Duha sam čovjek postaje utjelovljeni duh u ovome svijetu. Dovršenje čovjeka, što uključuje i njegovo tijelo (materiju) dogodit će se o uskrsnuću, tj. kada raspadljiva materija postane neraspadljiva, preobražena, oduhovljena. Tijelo (materija) je sposobno primiti duha te je zapravo njegov najdublji smisao njegovo duhovno preobraženje. Ovakvim poimanjem suodnosa duha i materije konačno je nadiđen Platonov dualizam; duh i materija su izmireni. Ovakvo će kršćansko poimanje duha iznjedriti velebnu europsku vjersko-kulturnu baštinu s velebnim umjetničkim djelima.
Suglasje duha i materije narušeno je zadnjih par stoljeća, a vrhunac suprotstavljanja dogodit će se s marksizmom, tj. s materijalizmom i evolucionizmom koji će duh svesti na materiju. Duh će, prema njima, postati ona točka u kojoj materija postaje svjesna sebe. Proces sekularizacije, koji će snažno obilježiti proteklo 20. st., dodatno će dovesti do krize duha. Posljedice će biti pogubne; ne samo u obliku rastućeg ateizma, nego i nesposobnosti da se odgovori na pitanje smisla svega što postoji, a što kao posljedicu ima nutarnju prazninu, duboki egzistencijalni nemir i beznađe koji rađaju brojnim osobnim, obiteljskim i društvenim tragedijama.
U krizi duha, koja je obilježila proteklo stoljeće, ponuđena su i neka rješenja. Jedni su ponudili pretjerani individualizam, no s velikom opasnošću da se završi u anarhizmu. U biti i gospodarska kriza koju upravo živimo plod je tog pretjeranog liberalnog individualizma. Drugo je rješenje kolektivizam, što je završilo u diktaturama nacizma i komunizma. Čini se da suvremeni čovjek iznova mora otkriti stvarnost duha i u tome mu silno može pomoći kršćanska tradicija.
Prije svoga uzašašća u nebo, tj. u sferu božanskoga i povratka u slavu koju je imao prije postanka svijeta, Gospodin Isus obećava svojim učenicima da će im poslati Duha istine koji će ih uvoditi u svu istinu. Isus poručuje kako u ljudima postoji sposobnost primiti božanski Duh te u njegovu svjetlu spoznati sveukupnost ne samo stvorenja nego i Stvoritelja. Možda nam u primanju božanskog Duha može pomoći primjer i savjet sv. Augustina koji nas poziva da su uputimo na putovanje u svoju nutrinu, a to pretpostavlja trenutke sabranosti, tišine, šutnje.
U svojoj nutrini, tvrdi Augustin na temelju vlastitog iskustva, otkrit ćemo svjetlo koje ne zalazi; otkrit ćemo božanski Duh koji će nas povezati međusobno i s našim Izvorom. Na taj će se način omogućiti jedinstvo u različitosti, ali i različitost u jedinstvu. Svatko će ostati ono što jest, a istodobno će biti silno obogaćen drugim i Drugim. Poželimo da se to i dogodi.
