Najbolje je imati godina onoliko koliko imaš. A to je teško. Čovjek se često  sam predomisli i od onoga što je  najbolje uzme ono što mu je najlakše, ili pusti da život zategne kočnicu, pa što se dogodi. Meni se dogodilo jedno dugožareće pamćenje.

Jutrošnja loša vijest leti bez krila ovom velikom bolnicom. Naš ratni zapovjednik, naš uzor bez odličja, smješten je na  psihijatrijsku kliniku.

Nismo u običnoj sumnji i strahu. Onomu od neznanja. Ne u tomu. Stisnuti smo u osmišljenom, dobro priljepćivom strahu, kojim moramo pravdati Domovinski rat. Tako brzo se vratila ova neizlječiva bolest, za koju smo mislili  da će je rat spaliti a ne da će se vraćati, najprije puzajući a onda uspravljena, uskrsla, postaje jedinovažeća.          

Teška srca,  poduprta  zrnom  pameti  krećem prema odjelu gdje je naš prijatelj zatvoren. Otključavaju mi vrata . Pita me mlađi psihijatar,  mogu li sama ili će me on dopratiti do sobe. Vidi čovjek da idem puževim korakom, vučem se, uznemirena sam, suze me spremno čekaju, sve radim samo da do suočavanja što kasnije dođe. Ne izjašnjavam se treba li me pratiti,  pa zajedno dolazimo do sobe. Puštam ga da uđe prvi. Čini mi se kako je on visok dva metra a ja  dva centimetra. Pita me što je gospodin meni. Odgovaram da je on meni ono što bi morao biti svima u ovoj državi. Doktor se ne obazire na moje riječi nego mi savjetuje kad budem htjela otići, neka mu se javim, on će mi otključati ulazna vrata. Prihvaćam. Sunce, s južne strane bolnice je cijelo ušlo u sobu. Želim smanjiti količinu sunca koje mi bode oči. Pokušam s  roletama, one  se ne mogu spustiti nego do pola. Priđem umivaoniku, pustim vodu  neka teče dok ne dođe hladnija pa tu namočim  obje ruke i nosim ih tako mokre na lice prijatelja. On spava, ne miče se. U sobi je sam, dvije postelje su prazne. Njegova je do prozora. Sjednem na najbližu  postelju i gledam ga. Ruke su mu vezane posebnim kožnim remenjem. To je dio današnje, moderne, humanije stezulje. Nekada je stezulja sličila  košulji koja se vezivala na leđima. Imala je duge rukave, na krajevima zatvorene, zašivene, a na to su bile pridodane  vezice. U tomu su šake  bile skupljene i onemogućene za otimanje vezivanju. U narodu su ovo zvali «luđačkim košuljama». Današnje stezulje, u obliku lijekova  su jače, više onemogućavajuće od bilo kojeg oblika fizičke sile.   

Misli mi preskaču vremenske periode, po deset, dvadeset godina.Izlijeću iz moje glave kao čep iz  boce šampanjca. 

Opet sam u problemu. Ne vidim u što gledam nego vidim čega se sjećam. Gledam u njega a sjećam se prodavaonice pokućstva gdje smo se nema dugo susreli. Tada smo razgovarali o  maloj pilani i tvornici pokućstva u  enklavi iz koje nismo mogli izaći, a bila je sredina Domovinskog rata. Danonoćno  se čuo zvuk pile iz pilane. Ja sam se čudila što toliko pilaju i komu je do pokućstva u ratu, a ti si mi, zapovjedniče, blago rekao da pilana ne radi pokućstvo nego mrtvačke sanduke. Zamisli, u miru pokućstvo, u ratu sanduci. A zvuk pile iz pilane isti! Ne zna zvuk što se nama sprema.          

Dok ovako sjedim, što god se pitam, sa svakim pitanjem ulazim u teški mrak. Kakvi smo mi ljudi? Narod koji se ne prodaje ne može biti kupljen. Narod koji se ne predaje, ne može nestati, ne mogu sve ubiti. Ni stezuljom sve onemogućiti. Onda sama sebi odgovaram da mi nismo ništa izmislili. Mi smo samo učili. Dugotrajnom upotrebom postajemo slični. To se i hoće, sve zamijeniti sa sličnim.  

Nastavljam s tobom utišanim, razgovor koji se ne čuje.Rekao bi mi sada da i ne moram ništa reći jer se na meni sve vidi. Odmah nastavljam o  nekomu  koji je bio samo jedan petak na prvoj crti  bojišnice. A ti sve petke, godinama. Pogledaj tebe a pogledaj njega. Velike su razlike. U korist koristi.

Dugo poslije  rata sam bila na pogrebu branitelju koji je iz nemira izbrisanih konačno prešao u mir Božji. Odmah su se počela spremati odličja, samo ne za njegove žive prsi. Tako im je bilo lakše. Iznenadila sam se da su ljudi na groblju glasno plakali. Zaboravila sam da je to normalno.  Za vrijeme boravka u enklavi svi ukopi su se obavljali u teški sumrak i u potpunoj tišini da nas ne otkriju. Bol nije smjela napustiti «mrtvu stražu» jer bi se odala i privukla k sebi smrt. Bolje bol nego smrt!

Dok sjedim i mislim, otvaraju se vrata. Zove me doktor na kavu i da se malo odmorim. Zapravo, on me želi maknuti, prekinuti događaj. Sve slušam. Pita me, s puno obzira  jesam li očekivala ovakav rasplet, jesam li uočavala neke znakove, je li mi se prijatelj tužio na stanje u glavi. Ne, nije mi se tužio,  ništa se nije vidjelo ali se znalo. Svi smo znali na čemu se nije škrtarilo: na progonu, na mržnji u svilenim rukavicama, na umirovljenju do umrtvljenja, na raspadnutim prijateljstvima. On nije želio ni mijenjati jednadžbu ni otvarati zagrade.Okrugle, uglate i vitičaste, ostale su kakve su i bile. To se znalo a ono što se vidjelo je narod  koji se prometnuo u svjetinu, kao i nekada, kao i uvijek kad čovjek okruni vlastitu glavu i Učitelju, svijetlećom raketom pokazuje nebo.   

Dug je put od opomene do posluha. Koji put neprohodan.

Nakon ovoga, kad je prošlo desetak dana prolazim isto: otključavaju mi vrata, prate me do sobe, ulaze mnom i veselim glasom najavljuju moj dolazak. Ne vidim nikakvog povoda ni veselosti ni opuštenosti, ja sam u napetosti kao da mi se oko vrata omotala zmija otrovnica i samo čekam kad će se okomiti na me. Nisam u pravu. Na postelji sjedi moj prijatelj, nije vezan ali ne okreće glavu prema vratima. Dođem na dno postelje, stojim mu sučelice, javljam se. Na pitanje kako je odgovara mi da je dobro, nije mu ništa opasno, nije mu loše. Šaleći se pokušavam doći do ozbiljnoga pa ga pitam gdje su mu oči, pogled. Nakon dosta vremena  usmjerio je  pogled prema meni. Ni sada a ni puno puta ranije, kad god sam htjela nekomu opisati pogled u kojem nema ničega, nikada to nisam učinila uspješno. Pogleda više nije bilo, prerano je otišlo u sjećanje. Oči bez bljeska, bez smješka, bez ljutnje, bez govora, bez odgovora. Gotovo je sa žrtvom koja je gradila  oltar Domovine. Puno više je bilo ljubavi nego je oltar  trebao. Stezulja je naplatila sve svoje dugove.

Govorim mu kako ću doći opet, kako ću njegovu rečenicu od prije puno godina staviti na korice moje nove knjige, kako ću čekati da se oporavi pa ćemo knjigu predstaviti računajući da će mu u  ranjenoj duši riječ naći neko mjesto. Ali, ništa ne prolazi  duševnu i duhovnu zastrtost. Maglovitost i neprozirnost ostaje. Umire se na razne načine, pa i na ovaj.

Zamišljeno odlazim a znam da sam tamo ostala i tko zna koliko ću puta još tako ostajati,

sama, na ovom putu gdje «nije bolest sve što boli».

Pred vratima vidim njegovu obitelj. Prilazi mi najprije sin, mladić po mjeri svake dobre mjere, i kaže mi da će se boriti za oca, da je otac njegov ponos, da je i do sada  ljubav činila čuda, da je Bog prešao na njihovu  stranu, i da se on ne boji.  Hrabrim ga.  

Život je prosuo bisere ne znajući odakle će naići …!  

Zdenka  Čorkalo

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save