Marko Ljubić: Lažni pojmovi i antireferendumska stajališta temelj su Plenkovićeve politike mainstreama (II. dio)
Odioznost prema referendumu je temeljna crta Plenkovićevoga političkog profila
Ustrajavanje ne neustavnosti referendumskih inicijativa kao isključivog polazišta, koje ustav kao društveni ugovor hrvatskoga naroda tumači kao njegove okove a ne duh slobode, te pokušaji sotoniziranja same ideje referendumskoga odlučivanja u Hrvatskoj, temeljna je sastavnica Plenkovićevoga političkog profila tzv.mainstream politike, koja uz sve ostalo, državne politike vodi ispod kritične crte moralnoga minimuma, a društvo i postojeće standarde u potpuno rasulo.
Državni poredak s Plenkovićem na čelu se služi potpuno netočnim porukama i tezama.
Netočna poruka sa stajališta državne pozicije i inzistiranje na istoj ukazuje i na pritajeno nasilje koje je uvijek plod nastojanja sužavanja ljudskih inicijativa, ukazuje na neizgovorenu, ali jasnu prijetnju, jer država ima realnu moć i raspolaže modelima različitih prisila, od eksplicitnih i zakonskih, do skrivenih i podmuklih ( kao u slučaju oduzimanja emisije Karolini Vidović Krišto bez ikakve standardizirane inkriminacije i obrazloženja ili višegodišnjega progona zabranama nastupa i eliminacijom s državne televizije Marka Perkovića Thompsona, te eliminacijom iz javnosti čitavoga niza intelektualaca, novinara, sveučilišnih profesora ili akademika), a prijetnja je izravan poziv na uništenje postojećih i proklamiranih slobodarskih standarda u društvu.
Tako nastaje kaotično stanje.
Stanje duhovne neslobode.
Neočekivane javne netočnosti, lažne sintagme i poruke
Druga ozbiljna pogrješka, koja se mogla uočiti u javnome diskursu u zadnjem vrijeme, a neobična je i neočekivana, jer dolazi s pozicije snažnoga deklarativnoga osporavatelja političkih, ali i moralnih načela vladajućega poretka je, da će ponuđene promjene izbornog sustava – dovesti do toga da narod odlučuje. U tom prostoru se pojavilo nekoliko paradoksalnih sintagmi.
Prva u samome imenu inicijative.
Ako je nešto građanska inicijativa, što bi bilo razumljivo ako je registrirana kao udruga pa se morala prilagoditi zakonskom nazivlju, a nije; onda građanska inicijativa mora voditi ka odlučivanju građana. A ne odlučivanju naroda.
To nisu isti pojmovi, a pogotovo je u današnjoj Hrvatskoj, gdje je sve manje više namjerno relativizirano, naročito pojmovi i sintagme s iskrivljenim sadržajem preko kojih se i vodi odlučujuća bitka za prevlast i ostvarivanje nadmoći, te kontrole u društvu, izrazito opasno polaziti od istoznačnosti tih pojmova.
Drugo, ne može se govoriti o nazivu „narod odlučuje“ ako se sadržajem promjena i inicijativom nije dotaklo polovicu hrvatskoga naroda, čime se zapravo potvrdila njegova politička segregacija izbornim sustavom. Nemjenjanje stanja klasične segregacije, posredno znači pristanak na nju.
Stvaranje terminološkog kaosa je uvod u društveni kaos
Ništa se u kaotičnom stanju i u razorenim standardima, gdje obitelj nije obitelj, brak nije brak, čovjek nije čovjek, ljubav nije ljubav, gdje Šuica i Reiner tumače Evanđelja, a biskupa Košića se kriminalizira zbog poruka da je zlo zlo, dobro dobro, istina istina, a laž laž – ne podrazumijeva i ne smije podrazumijevati. To pogotovo moraju znati i o tome moraju izuzetno pažljivo voditi računa inicijatori –promjena.
Svatko odgovoran mora biti kristalno jasan.
A poruke razumljive u punini sadržaja i bez mogućnosti drugačije interpretacije.
Kad, o čemu i kako odlučuje narod, a o čemu i kako građani?
Hrvatski narod čine svi hrvatski državljani koji su određeni jednakim političkim pravom, a građanska prava u Hrvatskoj po definiciji ostvaruju ljudi, koji žive pod jurisdikcijom Republike Hrvatske. Ta građanska prava zajamčena hrvatskim ustavom uživaju jamstvom Republike Hrvatske i nedržavljani s pravom boravka u Hrvatskoj, turisti, gosti svih vrsta i prolaznici, kao što i hrvatski državljani ostvaruju građanskaprava i zaštitu država u kojima borave kao državljani Republike Hrvatske ili kao dvojni državljani. Jedna je stvar imati potencijalna građanska prava u društvenom poretku Republike Hrvatske, kakva ima svaki hrvatski državljanin gdje god živi, a druga je stvar praktično uživanje tih prava, što imaju i ostvaruju samo državljani, koji žive u Republici Hrvatskoj. To jako sužava pojam naroda, odnosi se na jedan dio hrvatskoga naroda, sužava političko značenje i sadržaj pojma hrvatski politički narod i omogućuje razvoj čitavoga niza otvorenih destrukcija svima kojima potpuna politička sloboda hrvatskoga naroda interesno ne odgovara, pogotovo s različitih manjinskih pozicija i pod sintagmom građanskoga, čemu svjedočimo svakodnevno i što opasno ugrožava same temelje hrvatske nacionalne državnosti. Dakle, kad je nešto građanska inicijativa u naslovu – onda je njen cilj nužno građanski što u republikanskom smislu ili u stabilnim državama Europe ne bi bio problem, jer je formiranje političke nacije odavno uspostavljeno na čvrstim temeljima, ali u Hrvatskoj, koja se nije ni iz bliza oslobodila agresivnih i potpuno neprijateljskih unutarnjih i izvanjskih utjecaja protiv konstituiranja hrvatske političke nacije i temelja njene državnosti jest, i to veliki i sudbonosan. Ako je već naziv „Narod odlučuje“ onda je cilj nužno narodni interes, što iz ponuđenoga sadržaja više nego očito –nije.
Nije to u Hrvatskoj slučajna pogrješka.
Zašto se u Hrvatskoj pojam narod najčešće prevodi u – građane i što se krije iza toga?
Prisjetimo se prevođenja prigodnih državničkih čestitki stranih državnika bivšemu predsjedniku Ivi Josipoviću, koje su sve od reda isticale čestitke državnom rukovodstvu i „hrvatskom narodu“, a prevodile su se u mainstream medijima i u političkoj terminologiji kao čestitke svim – građanima.
Na prigovore ćete čuti – pa isto je, svejedno je.
A zašto se onda prevodi kad je isto?
Zašto se to radi i zašto se tako „slučajno“ kategorija„građani“ isključivo koristi na tzv. antifa spektru i u mainstreamu, te zašto se sve više iz pojmovnika navodnih i stvarnih suverenista i nacionalista povlači riječ – narod?
Nema slučajnosti.
Prvo, to je životno važno za zadržavanje stečenih pozicija do devedesete godine, koje su se uz sve ostalo postizale i ostvarivale i iseljavanjem velikoga broja Hrvata, čime je politički potencijal hrvatske slobode značajno slabio. Nositelji neslobode su u konfornijem položaju u demokratskim procesima ako se u državno-pravnom poretku primjenjuje građanska paradigma, jer na taj način zadržavaju izvan sfere utjecaja preko tri milijuna Hrvata, koje su istisnuli njihovi politički pretci, a njihovi politički i socijalni nasljednici danas ne bi imali u transparentnim demokratskim procesima nikakvih izgleda nametnuti svoje anacionalne standarde hrvatskom društvu, da su ti izgnani ljudi – integrirani u politički proces uspostave hrvatske političke nacije.
Bez integracije tih ljudi nema političke nacije, niti trajne stabilnosti, pa ni opstanka hrvatskog naroda.
To je sastavni dio cjelovite borbe za pojmove, za termine, dio cjelovitoga spektra sustavne izmjene ukupne društvene paradigme, brisanja nacionalnih identiteta u okviru lijevo-liberalnoga, a u biti neomarksističkoga filozofskoga diskursa, čiji je jedan od mnogobrojnih modela i projekt –Istanbulske konvencije na rubovima militantnoga feminizma, sa skrivenom pedofilijom i nakaznoćama svih mogućih vrsta. Brutalnu boljševičku i komunističku diktaturu kao model preodgajanja svijeta, koji nije više moguće promotivno prodati nikome, zamjenila je svilena diktatura s tzv. manjinskih i javnih pozicija.
Svijet koji poznajemo treba uništiti da bi se stvorio novi svijet, a prije toga i u okviru toga novi čovjek?
Zvuči poznato?
Je li Kolinda Grabar Kitarović predsjednica svih građana i što to znači?
Često je čak pod pritiskom i histeričnim nasrtajima militantnih antifa medija, zapravo većine medija u Hrvatskoj, te još militantnijih političara s antifa spektra, i aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović znala izreći da je – predsjednica svih građana, iako je ona jedina nakon pokojnog predsjednika Tuđmana na početku mandata koristila izraze hrvatski narod, narod i, ili državljani.
Ona pogotovo to ne smije isticati, jer ostavlja dvojbu na što točno misli, pogotovo ako njeni politički postupci pojačavaju te dvojbe. Pokušava li svojim politikama zadovoljiti svoje oponente, što je posredno priznanje nevaljalosti svojih politika i odustajanja od njih, ili misli na institucionalnu obaveznost prema društvenom ugovoru gdje se svi u uređenom društvu moraju ponašati poštujući minimum pravila, u ovome slučaju pobjednički politički program? U tom slučaju, predsjednica se ne bi smjela pravdati militantnim kritičarima i osporavateljima zbog svojih programskih politika, niti ostavljati takav dojam u javnosti, čak ni minimalnu sumnju, jer je u Hrvatskoj budućnost pred političarima iza kojih ne ostaju dvojbe, nego od njih zahtjevati da poštuju većinsku izbornu volju hrvatskoga naroda.
Nije dakle predsjednica dužna prilagodbom svoga pobjedničkog programa postati predsjednicom svih građana, nego su svi građani dužni poštovati a država to osigurati, njen pobjednički politički program. Jer,prilagodba programa onima koji su željeli nešto drugo, ili posve suprotno, bilo bi izrugivanje političkom moralu, dobrim običajima, standardima uređenih društava, demokraciji i ljudima.
To je prag na kojemu počiva uređeno društvo.
Međutim, valja i tu upozoriti na dvojbenost i netočnost sintagme – predsjednica svih građana, s pozicije načina izbora predsjednika/ce Republike.
Jer čak i po izbornom modelu, predsjednika Republike Hrvatske bira hrvatski narod jedinstvenim izbornim procesom, gdje je svaki glas ili izborna pojedinačna volja hrvatskih državljana efektivno jednako vrijedna, pa zbog toga predsjednik/ca Republike Hrvatske uistinu jest – ne samo u institucionalnom smislu – predsjednik/ca hrvatskoga naroda, jer izborni model i funkcija mu daju pravo na taj naziv.
Zabrane nastupa Thompsonu i potpisivanja referendumske inicijative su izravni dokaz sloma državnoga poretka
Ispod pogrješnih sintagmi i nazivlja, skriva se uvijek i pogrješan sadržaj, odnosno, ili namjerno skrivanje, manipulacija ili neznanje, što doprinosi manipulaciji i društvenom kaosu.
A protiv industrijski proizvedenoga kaosa, koji se nastavlja kao na tekućoj vrpci, može se, i mora boriti samo rigoroznom disciplinom u spriječavanju dvojbenih interpretacija.
Vrhunskom jasnoćom poruka.
To je prag za stvaranje, a onda i održavanje načela na kojima počiva društvo, načela, koje nitko ni na jednoj društvenoj razini organizacije ne smije ni pomisliti osporavati.
Ta načela kao vrhunsku vrijednost mora braniti i štiti samo i jedino – država.
Uzmimo aktualne rasprave o nadležnosti državnih, odnosno lokalnih institucija oko odobrenja prikupljanja potpisa za nacionalnu referendumsku inicijativu, na koju su se žalili iz inicijative „Istina o Istanbulskoj“. Ili višegodišnje pojave, ne više slučajeve, zabrane nastupa hrvatskom umjetniku Marku Perkoviću Thompsonu.
Sloboda govora i pravo na rad su vrhunske državne vrjednote, a ne prostor diskrecije lokalnih šerifa
Rasprave o nadležnosti, pa i odluka Ustavnog suda u svezi s tim svjedoče o teškom posrnuću hrvatske države, pri čemu pozivanje na zakonitosti samo potvrđuje to posrnuće, jer dokazuje, ako su stvarno zakonima omogućene takve devijacije, da lokalni službenik ima nadležnost i smije osporiti vrhunsko nacionalno pravo i načelo – onda je društvo paralizirano izrazito opasnim deformacijama pravnoga poretka, koje generiraju potpuni kaos u nadležnostima i ljudsku nesigurnost. Tumačenjem ustavnog suda i praksom, koju država tolerira i potiče godinama potpuno se urušava regulatorna razdjelnica u nadležnostima između države i samouprave, između komunalnih i političkih pitanja, što izaziva potpuni kaos u društvu i državi, točno na tragu kaosa koji izazivaju ustavne odredbe i interpretacije u primjeni nacionalne i građanske paradigme prema različtim subjektima i modelima.
„Teleća“ politička logika Lovre Kuščevića
To ne može biti alibi za institucionalno i političko nedjelovanje državnih dužnosnika i institucija centralne države.Upravo suprotno. Ako su stvarno zakonske odredbe takve kakvima ih predstavljaju, pa i ustavni sud, onda je svima njima dužnost odmah jasno i glasno upozoriti naciju i sve političke strukture, a pogotovo zakonodavca, da zakonski poredak ne valja, te da ga se –odmah treba mijenjati. A ne prihvaćati ga kao Lovro Kušćević – s telećim komunikacijskim stavom, pogledom i tonom, te mučnim obrazloženjima na granici sažaljenja nad ljudskim integritetom.
Hrvatska akademska zajednica i svatko tko se oslanja na znanje kao svoju vrijednost, nikako o tome ne bi smjeli šutjeti, a pogotovo to podupirati. To je slom humanističkih načela.
I ismijavanje svake stručnosti, da ni ne spominjem znanstvenost!
Sa stajališta političkoga legitimiteta, apsolutno sve što Sabor usvoji, narod smije osporiti, pa je bezobrazna laž nenadležnost hrvatskog naroda nad bilo kojim državnim ili nacionalnim pitanjem, jer tragom te laži posredno se isključuju i izbori kao model upravljanja državom, svodeći ih na pradu besmislenosti, prebacujući nacionalne i državne nadležnosti na parapolitička tijela, domaća i inozemna, kao u slučaju Istanbulske konvencije, te u praktično kompletnom upravljanju državnim medijima, kulturom ili obrazovanjem i znanošću. Taj proces u Hrvatskoj je gotovo u potpunosti završen a nacionalna politička volja zapravo – isključena.
Što narod kao suveren razveže, Sabor ne smije svezati!
Postoje dva modela osporavanja, oba su obavezna, jedan automatski zakonski, drugi moralno i politički. Jednako obavezan.Oba znače poštivanje elementarnih načela društvenoga poretka, rekao bih društvenoga ugovora hrvatskih državljana, koji su jedini istinski suveren i upravitelj hrvatske državnosti, odnosno slobode.
Referendum sa zakonskom snagom nameće mimo volje Sabora zakonska riješenja, kojih se državni poredak – mora držati.
Savjetodavni referendum, kakav je recimo bio Brexit u Velikoj Britaniji, nameće neposredan, mjerljiv i neupitan stav o realnoj nacionalnoj volji, koji baš nitko u državnim institucijama – ne smije ignorirati. Ako ju ignorira – izravno potvrđuje da državni poredak ne počiva na legitmitetu naroda.
To je državno-politički neodrživo stanje, a riješava se uvijek smjenom ili ostavkom državnih politika, a ne preodgojem ili smjenom naroda. Jer ovo dvoje na kraju znače – totalitarizam i diktaturu.
Tome se narod dužan oduprijeti.
Zaključno, sve destrukcije u koliko toliko demokratskom društvu, u kojemu se uvjeravanje ljudi ne provodi zatvorima, ubijanjem ili batinama, počinju preuzimanjem kontrole, pa vlasništva, te monopola na interpretaciju – pojmova. U Hrvatskoj, u kojoj bjesni rat protiv identiteta i samobitnosti hrvatskoga naroda i to s pozicija državnih politika, gdje su svi najsvetiji pojmovi postali surogati i krinke za otvoreno nakazne sadržaje, iznimno je bitno inzistirati na preciznom pojmovniku s jasnim sadržajem. Pogotovo s pozicije borbe za emancipaciju hrvatskoga naroda i njegov identitet. S obzirom da se već neko vrijeme traži novog vođu na sve strane diljem Hrvatske, zatim odgovarajući model političkog programa i ideju koja bi okupila naciju kao i devedesete, valja naglasiti da svaki put započinje – prvim korakom. Mora biti ispravan. Na početku bijaše riječ!
Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr
