Čudni i znakoviti detalji utječu na ljudsko ponašanje,pa i na donošenje prilično važnih odluka.Meni je uvijek važna odluka izbor teme, koju ću obrađivati u kolumni. Kako volim detalje, a dnevni ritam događaja je nevjerojatno nabijen detaljima, nije se uvijek lako odlučiti. Presudna je ovaj put bila fotografija pape Franje s hrvatskim grbom na prsima, u svijetlu vala nacionalnog ponosa zbog uspjeha hrvatskih mladića u Rusiji.

Argentinski svećenik, koji je nazad nekoliko godina postao papa, kako je sam priznao više puta, veliki ljubitelj nogometa, zaljubljenik u svoju nogometnu reprezentaciju, ističući na taj način globalno i svoje osobne, ljudske korijene i pripadnost, usprkos velike odanosti hrvatskog naroda Rimskoj Crkvi čiji je argentinski svećenik danas prvi biskup, ugrizao je svakoga Hrvata i Hrvaticu za srce. Njegov ekumenski ugriz nije najvjerojatnije samo njegov izbor, nije samo njegova odluka,niti nužno mora biti zločeste naravi, te u konačnici -loše namjere. Pitanje je – čija je to namjera, volja, tko je u trenutku utjecao na taj ugriz i što mu je bila konačna svrha?

Ova fotografija s hrvatskim grbom na srcu mi sve više ukazuje usprkos ljutnji na njega, da je, kako nas vjerski nauk podučava – ta odluka bila volja Duha Svetoga. Jer, da je Isusova crkva i stijena na kojoj ju je ostavio svijetu odlazeći Ocu nakon raspeća i uskrsnuća, ovisila, kako moj prijatelj Marijan Križić često ističe, samo od ljudi na papinskim pozicijama i od biskupa i svećenika, odavno bi je zlo razorilo i od te stijene napravilo živi pijesak. Jer, nitko od njih nije oslobođen slabosti i loših procjena, pa i neznanja.

Pa ni utjecaja zla.

Trenutna slika Hrvatske čiji grb virtualno nosi papa Franjo izgleda ovako:

Dnevnik HTV-a u petak na večer započinje prelijepom pričom iz Rusije. Tamo daleko, u odavno formiranom stereotipskom nepripadajućem nam svijetu, odakle manje više izvire mitska ugroza našega postojanja, koju hrvatski narod bez ikakvoga razloga i isključivo stereotipno poistovjećuje sa srpskim zlom, kojemu je izložen više od stoljeća na različite načine, događa se nešto prelijepo, nešto autentično hrvatsko, a to cijeli svijet svjedoči,prenosi, klanja mu se i divi.Prema dostupnim informacijama preko društvenih informacijskih mreža, nema kutka planeta na kojemu nije zapisana priča o Hrvatskoj. Od dalekoga Novoga Zelanda, Australije, Japana, Kine, preko Arabije i veličanstvenoga dubaijskog tornja Burj Khalifa u hrvatskim nacionalnim bojama, preko europskih prijestolnica, do New Yorka i južno do Buenos Airesa na drugom kraju svijeta. I, što je najvažnije, ta priča je ušla u srca stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj, radost, ponos i slobodu identifikacije iznijela na ulice i trgove, uvela na televizijske programe, koji su slične priče do sada uvijek spriječavali. Bez toga ta priča ne bi bila vrijedna.

Druga slika na istom Dnevniku je iz šume Brezovica kod Siska.

Ispod monumentalnog spomenika sjede uzvanici, sve redom rekli bismo krema službenog hrvatskoga društva, ljudi, koji, kako bi sportski komentator Joško Jeličić rekao uspoređujući Modrića i mladoga Nigerijca, imaju pojedinačno više zvučnih državnih i javnih funkcija u svojim biografijama, nego mnogi od nas godina,pa bi bilo očekivano i posve prirodno misliti da su utoliko bolji, zaslužniji i važniji.

A pred njima za govornicom mlada antifašistkinja, gradonačelnica Siska, grada naroda biskupa Košića.

Slika treća je s komemoracije kod jame Jazovka.

Slika iz Siska prikazuje uređeno spomen područje, uzvanike, koji sjede u uredno poredanim stolicama, dugi red uređenih ljudi, svih vrsta izaslanika službene hrvatske države, a slika iz šume kod Jazovke prikazuje blatnjavo područje, šumu, puteljak, ljude pod kišobranima kako na uskom prostoru jedni drugima prave prolaz, isto s državnim izaslanicima, ukratko nešto egzotično i prilično neuređeno, s malim spomenikom, tamnim otvorom jame, koji i sad prijeti nekako zloćudno, i cvijećem, koje su ti ljudi iz cijele Hrvatske donijeli na to blatnjavo i sumorno mjesto.

Sad ćete reći, kakve veze ima slika pape Franje, događaji u dalekoj ruskoj provinciji na nekom nogometnom stadionu, s ovim dvjeme slikama, kojima smo svjedočili  posredstvom Dnevnika HTV-a?

Ima, vrlo velike.

U Rusiji slavu hrvatskoga naroda, hrvatske domovine i hrvatsku sliku u cijelome svijetu pronose i stvaraju mladići, koji potječu iz onoga blatnjavoga ambijenta kod Jazovke. Rijetki su među njima, počevši od kapetana Luke Modrića, koji ne nose na svojim životima biljega zločinačkoga čina pod simbolikom iz Brezovice. I u konačnici, biljege neposrednih ljudi uredanih u tom državnom postroju u Brezovici, koji danas nameću Hrvatskoj, stotinama tisuća i milijunima Hrvatica i Hrvata, taj zločin kao civilizacijsku vrijednost i globalno dobro. Nemeću silom, jer – pronose laž. Velika većina tih mladića u Rusiji, kojima se klanja cijeli svijet, s čijim fotografijama se otvaraju naslovnice moćnih svjetskih medija, započinju svijetske informativne emisije, spomenici ljudske moći kao u Dubaiju se oslikavaju bojama njihovoga naroda s imenom Hrvatske; nosi na svojim životima i pamćenju biljeg razaranja, zla, koje su doživjeli u najranijem djetinjstvu, biljeg, koji su generacijama nosili njihovi očevi i djedovi, majke i bake,njihovo najbliže obiteljsko i društveno okruženje.Ni jednoga među njima nema, kojemu je ikada bio uzor neki Capo, kome je podignut spomenik u Brezovici, o kome se danas u njihovoj Hrvatskoj laže da je formirao nekakav prvi antifašistički odred u Europi, koji je službeno, a neistinito ustao protiv globalnog zla i udara na čovječanstvo, kao što ni jednoga među njima nema, kojemu simbolika toga spomenika, Cape i capinovaca, nije nanijela – nevjerojatna zla, u konačnici puneći Jazovku i „jazovke“ diljem Hrvatske, njihovim precima. I kojima ista takva zla ne nanose i nisu nanosili ljudi koji su veličali navodni prvi partizanski odred kao temelj današnje, dakle njihove Hrvatske.

To je današnja vidljiva Hrvatska.

Nevidljiva, ona stvarna Hrvatska živi, nada se i vjeruje na tisuće mjesta, koje ujedinjuju mladići u Rusiji, a nevolja ovih iz Brezovice je što ih nisu uspjeli spriječiti otići tako daleko, na svijetsku pozornicu, na kojoj vrijede neka druga pravila, koja šapa iz Brezovice ne može dohvatiti.

Postavlja se pitanje, za koju su se to Hrvatsku Luka, Ivan, Mario, Vedran i ostalih dvadesetak momaka, s trenerima Zlatkom, Ivicom i prijateljima, uspjeli tako boriti i izboriti u dalekoj Rusiji, da joj se divi cijeli svijet i da joj kliču mase na hrvatskim trgovima i ulicama, da ushit i ponos vlada u tisućama domova, da tolike stisnute šake trnu pred televizijskim ekranima, a molitve zasipaju Svevišnjega? 

Za onu ispod spomenika u Brezovici, ispod govornice sisačke gradonačelnice ili za onu koju simbolizira sisački biskup Košić, za onu koja je hodila blatnjavim puteljcima oko Jazovke, za onu koju simbolizira Tito ili za onu koju simbolizira blaženi Alojzije Stepinac?

Za stvarnu ili službenu državnu Hrvatsku?

Oni u Brezovici znaju da Luka i prijatelji ne igraju za njih. Zato su i njega i prijatelje htjeli na sve načine spriječiti da se otrgnu izvan dohvata njihovih ruku, dođu pred oči cijeloga svijeta i da ispričaju svoju rusku priču. Oni ispod spomenika u Brezovici sve što imaju stekli su uzdižući antivrijednosti, laži, krivotvorine, spriječavajući ljudsku narav i slobodu, a Luka i dečki sve što imaju duguju svojim roditeljima, sebi i Bogu, uzdižući ljudske vrijednosti i slobodu.

I odbijajući se nakloniti onima u Brezovici i njihovim antivrjednotama.

Ovi prvi nisu imali konkurencije, nikada ih nitko u tom svijetu nije vrjednovao prema stvarnim stvaralačkim sposobnostima, niti su se morali uspoređivati, nikada nisu zaradili ni kune na svijetskom tržištu ili nudeći svoje znanje i sposobnosti stvaranja, a Luka i njegovi dečki su sve što su stekli i što su postali ostvarili u golemom svakodnevnom svjetskom nadmetanju s milijunima sličnih mladića,njihove vrijednosti se dnevno mjere, vrlo su egzaktne i usporedive, oni se natječu i svaki dan dokazuju. I veličaju znanje i snagu duha poštujući, a ne progoneći, svoje suparnike, a ovi u Brezovici veličaju snagu uništenja, razaranja, sprječavanja i progona svega i svakoga drugačijega i boljega.To im je naime izvorište koje veličaju. Luka i Ivan su se natjecali se Messijem, a ovi iz Brezovice, Messije u svojim djelatnostima i oko sebe – isključuju, blokiraju, sprječavaju izvan pravila ili po nakaznim pravilima, koje ne poštuje civilizirani svijet, javno kriminaliziraju, zatvaraju, a do jučer su ih ubijali.

I bacali u Jazovke.

Razlika između mladića u Rusiji i tih nesretnika, razlika između mladića u Rusiji i simbolike skupa u Brezovici je u tome, što su svi ti mladići postali to što jesu, golemim radom, borbom, odricanjem, u tome što je Modrić u pohodu na vrh svijeta, prvo kao dijete svjedočio zločinu nad svojim djedom pod simbolikom Brezovice, zatim kao dječak tražio priliku na marginama i u udaranju lopte, jer su svi važniji kanali i ceste za životni uspjeh bile pod kontrolom onih iz Brezovice i namijenjene njihovim potomcima, kojima nije trebala Bogom dana darovitost niti sposobnost trpljenja, razlika je u tome što je taj dečko iz zadarskog zaleđa vjerovao u Boga, bio spreman na batine po travnjacima i selendrama Bosne i Hercegovine, trečeći za loptom za kojom nisu trčali uzvanici iz Brezovice, jer lopta ne podnosi prjevaru, pa zatim ispod menadžerske ruke Zdravka Mamića postao simbol Dinama, zatim engleskih klubova, zatim se s Realom iz Madrida popeo na vrh svijeta i dospio na Burj Khalifu.

Do pod samo nebo.

I svi mladići oko njega su upravo to i upravo na takav način ostvarili. I Ivan, i Dejan, i Mario, i Vedran i trener Zlatko, Ivica, svi. Iza njih, odnosno njihovih obitelji su progoni predaka, razorena i okupirana sela i gradovi, napuštena obiteljska ognjišta, borba za opstanak u svijetu, težak i krvav rad prepun golemih izazova i iskušenja. Njihove staze nisu bile zajamčene državnom sigurnošću, sve što jesu bilo je najčešće usprkos i nasuprot toga. Svi su dosegnuli nebo ljudskih nadanja, ovozemaljskih karijera i ambicija, postigli su sve ono što im je bilo zapriječeno i gotovo nemoguće postići, sve ono što ovi ispod spomenika u Brezovici nikada neće moći ostvariti. Ovi iz Brezovice su imali vlast, ovi momci duh i vjeru. Isve te mladiće ujedinjuje pripadnost onome stvarnom hrvatskom narodu, kojega nema u Brezovici. Postigli su to s loptom, koja ne podnosi prjevaru, u natjecanju i sposobnostima kojima se divi cijeli svijet, jer u ljudima diljem svijeta pretežito je univerzalno dobro, ljudska potreba za afirmacijom poštenja u sučeljavanju i natjecanju, univerzalna potreba za ljudskom ravnopravnošću i pravilom da svi ljudi imaju iste šanse, ljudska narav istinskog vrednovanja i uspješnosti, kojoj se dive milijarde na zemlji, jer se ljudi jedino istinski poistovjećuju s neupitnim vrijednostima. Jer, nitko, baš nitko ne može zapriječiti sve kanale i sve ceste ljudskoj ingenioznosti i Božjoj namjeri.

Zato oni u Brezovici i kad sude i osuđuju, kad imaju države i moć, nemaju izgleda.

A Luka, Ivan, Dejan, Vedran,Zlatko, Ivica i njihova Hrvatska – i mogu i hoće uspjeti.

Jer znaju tko su.

I zato je to što rade opasno za ove iz Brezovice.

I jer znaju da je njihov Sisak, onaj biskupa Vlade Košića,a ne lažni Sisak nesretne političke kreature, koju je plima povijesnih traganja izbacila na obale toga gradića u jednome nevoljnom vremenu, kao uzburkano more kad na prelijepe obale izbaci nepregledne gomile smeća, pa trenutno prekrivaju ili skrivaju ljepote, koje ipak zaljubljenici i poznavatelji vide, osjećaju i – poštuju usprkos smeću i nakupinama blata. Jer uz mladiće iz Rusije, i s njima, stvara se golemi novi val, koji će nakupljeni talog i smeće- vratiti u rupe iz kojih je izišlo. U podzemlje u kojemu su se skrivali Capo i par komunista, koje je danas prema svim poznatim povijesnim izvorima,primjerenije nazvati jazavčarima, nego borcima antifašistima. Jer ono što je ostalo iza njih, a što svjedoči taj spomenik u Brezovici,ljudi ispod njega, ono što simboliziraju njihovi simboli i ostavština, ostalo je zapamćeno usprkos nasilju nad umovima ljudi- kao epohalno zlo.

I smrt.

Ona iz jame Jazovka.

Tu smrt, bez primarne namjere, igrajući nogomet, natječući se protiv kolega iz cijeloga svijeta, sve od reda mladića, koji su to što jesu postali samo radom i Božjim darom, upravo uništavaju Luka i njegovi prijatelji, jednako kako tusmrt rastjeruje i svjedoči život, onaj blatnjavi šumski puteljak kod Jazovke.

Vratimo se na kraju Papi s hrvatskim grbom.

Hrvatski grb je simbol Stepinčevog naroda, onoga naroda kod Jazovke i u Jazovci, onih stotina tisuća bez kršćanskih grobova, za čiji se pokoj duša mole milijuni Hrvata. I  za čiju slavu igraju mladići u Rusiji, mladići čiji trener Dalić ističe zahvalnost Bogu i poziva na poniznost u trenutcima svjetske slave. Ti mladići nikada ne bi uspjeli, niti mogu uspjeti, ako njihovim nogama i vještinama u svakome bitnom trenutku natjecanja ne bude vladao njihov duh, vjera, volja,snaga, umna moć i nadmoć nad suparnikom. Niti bi uspjeli,niti mogu uspjeti ako ne respektiraju Božje darove, i svoje, i svojih suparnika. Zato je pogrješno u razuzdanom slavlju ismijavati Messija, jer ono što on godinama pokazuje nije od svakodnevnoga ovoga svijeta, niti je to ono što simboliziraju Brezovice i nesretnici, koji se u njima okupljaju diljem svijeta. To je Božji dar. Jednako kao i Modrić i Rakitić, i Messi je suprotnost simbolici Brezovice. Konačno – smijuće se Messsiju zapravo se nehotično ili hotimično ismijava Božji dar i uspjeh Luke i njegovih prijatelja. Treba veličati svoje postignuće a ne ismijavati suparnika, jer od priznate veličine suparnika i izazova ovisi veličina vlastite pobjede.Luka i momci ne pobjeđuju zato što nekoga ismijavaju, pobjeđuju jer duboko poštuju svoje suparnike, zato i jesu veliki i uspješni.

Istinske veličine nikada ne ismijavaju Božije darove.

Papa Franjo je vrlo moguće založio zemaljsku veličinu hrvatskog sveca Stepinca za susret i približavanje ruskom patrijarhu Kirilu, jer njegovu svetost, niti je mogao, niti imao pravo založiti. Svetost je od Boga i pripada samo njemu, a daruje ju onima koji vjeruju u nju. Koji se poistovjećuju. Svetost i sveci se ukažu uvijek kad je najpotrebnije, a ni mjesto ni vrijeme nisu dohvatljivi običnom ljudskom razumu. Ne znam, ali slutim i želim vjerovati, da bi se Hrvatskoj upravo iz Rusije moglo vratiti djelo njenoga sveca Alojzija. Ne govorim tu samo o pobjedi naših momaka, iako je ona ono što ljudi vide i prepoznaju kao materijalnu činjenicu, iako se preko pobjede uzdiže duh za kojim se traga i koji je zarobljen šapama onih iz Brezovice.Iz Rusije se Hrvatskoj vraća identifikacija, globalna, univerzalna identifikacija, koju Hrvatska ima, ali za koju očekuje potvrdu. Ovozemaljsku. Stepinčeva svetost nije samo hrvatska, jer svetost nema granica, zato se svetac lako ukaže bilo gdje, gdje su njegovi sljedbenici. Pa i u Rusiji, kad su ga već založili tamo.

Nedokučive su namjere Svevišnjega.

Želim vjerovati da je u duhu tih naših mladića, upravo ruskom Patrijarhu založeni blaženi Alojzije Stepinac, koga je založio argentinski svećenik – današnji Papa. To nema veze s Messijem, ali ima veze s Lukom Modrićem, i, to je uvijek nužna prevaga u detaljima, koji u sportu obilježavaju pobjednike.

Ljudima jepotrebna takva opipljiva i ovozemaljska identifikacija da istrpe sva iskušenja, poniženja, križne puteve, da steknu dovoljno duhovne moći i mudrosti, onima ispod spomenika u Brezovici reći – vrijeme je iscurilo, ovo je vrijeme dobra. Ovo više nije vaš svijet. Jer ti ljudi u Brezovici su učinili baš sve što su mogli s pozicija moći, sa zloupotrebljenih državnih pozicija, počevši od splitske svastike, presuda „državnom razbojniku“ Mamiću, koje su stvarno namjenjene Luki i Dejanu, koje su sračunate izvan svake sumnje za izazivanje straha i nesigurnosti, za suzbijanje mogućega vala ponosa, samosvijesti i stvaranje one plime, koja ima počistiti odavno zaprljane veličanstvene obale naše zemlje, do odaslane vijesti u Rusiji da će „huligani“ izazvati prekid utakmice i onemogućiti možebitnu Božju volju.

A to baš i ne ide tako lako kao u Francuskoj ili na Poljudu s Ostojićevom šapom iznad njega.

Putin i njegova Rusija nije Macron i njegova Francuska, niti je on umiruća Europa Angele Merkel i briselskih mediokriteta bez okusa i mirisa. On ima rješenja za takve i veoma dobro zna razlikovati „huligane“ od huligana.

Pitam se zato, što to nastaje u Rusiji, je li to što nastaje nekakva praiskonska pravednost ne od ovoga svijeta, i hoće li nam se kao narodu privremeno otrgnutozemaljsko priznanje svetosti vratiti na duhu i umijeću tih mladića upravo iz – Rusije?

Ne može se k nebu bez vjere.

Zato mi se izrazito simboličkom učinila fotografija pape Franje s hrvatskim grbom.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr 

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save