Uništenje Zrina 1943. nije revizija povijesti već istina o partizanskim zločinima
U nedjelju 17. lipnja u slavonskom selu Drenju, nedaleko Đakova, gdje do danas žive prognani Zrinjani, predstavljena je knjiga Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina, autora Damira Borovčaka. Na predstavljanju su sudjelovali Matija Petanjak, predsjednik Zaklade za izgradnju crkve u Zrinu, mons. Marko Cvitkušić, generalni vikar Sisačke biskupije, mons. Ivica Petanjak, krčki biskup i autor knjige Damir Borovčak.
Prije predstavljanja u župnoj crkvi Sv. Mihaela arkanđela u Drenju, krčki biskup Ivica Petanjak, rodom iz Drenja, potomak prognanih Zrinjana, predvodio je nedjeljno misno slavlje u konclebraciji s mons. Markom Cvitkušićem i mjesnim župnikom vlč. Željkom Čabaja. Poslije mise uslijedilo je predstavljanuje knjige u Vatrogasnom domu u Drenju, u kojem su se okupili još neki živući svjedoci iz vremena uništenja i paljenja Zrina, njihovi potomci rođeni u Slavoniji, kao i zainteresirani mještani Drenja.
U uvodnom dijelu biskup Ivica Petanjak istaknuo je da govor i svjedočenje istine nije nikakva revizija povijesti, kako to ponekad vole isticati pojedini političari pa čak i neki povjesničari. Upravo obrnuto, istinita povijest se treba utvrditi, a to je u knjizi Zrin 1943. upravo prikazano kroz originalne partizansko-komunističke dokumente koji govore o napadu na Zrin 9. rujna 1943. kao i sudskoj praksi vlasti koja je stvorena neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
Generalni vikar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, u prvom dijelu izlaganja osvrnuo se na potrebu izlaska knjige svjedočanstava čiji je nakladnik Sisačka biskupija. Potom je istaknuo probleme koji već pet godina zaustavljaju i ometaju potrebu izgradnje župne spomen-crkve u Zrinu. Naime, Sisačka biskupija i Zaklada za izgradnju crkve u Zrinu ne odustaje od potrebite izgradnje, no birokratske prepreke traju već pet godina. Želja da se barem simbolički vrati uništena i do temelja porušena župna crkva Našašća Svetog Križa u Zrinu graniči sa apsurdima. Mons. Cvitkušić opisao je probleme sa povratom crkvenog zemljišta, uvjetovanim arheološkim iskapanjima na teret investitora, te pronalaskom čak dvaju temelja crkvi iz srednjovjekovnih vremena na tom mjestu. Stoga je bilo potrebno mijenjati idejne projekte i pomicati mjesto izgradnje, pa zbog toga dogovoriti otkup dijela susjednog zemljišta, koje je oteto i uknjiženo 1967., a u novo vrijeme poslije Domovinskog rata nije bilo ostavinski razriješeno. Konačno trebalo je naručiti projekt, pa ishoditi odobrenje na projekt spomen-crkve, kako bi se zaključno mogla zatražiti građevinska dozvola. Nedavno je na predani zahtjev za izdavanje građevinske dozvole odgovoreno iz nadležnog županijskog ureda sa dopunskim zahtjevom novih 11 uvjeta, pa se postavlja logično pitanje koja to crna sila zaustavlja i koči izgradnju crkve u Zrinu. No mons. Cvitkušić je zaključio da se sa ostvarenjem izgradnje crkve u Zrinu ne će stati.
Potom je Matija Petanjak, predsjednik Zaklade za izgradnju crkve u Zrinu, pročitao pristigli brzojav podrške gosp. Ive Udovičića iz Jelse na otoku Hvaru, kao podršku obespravljenim Zrinjanima u njihovom nastojanju utvrđivanja povijesne istine i ispravljanja nanesenih nepravdi.
O knjizi Zrin 1943. – svjedoci komunističkih zločina govorio je i autor knjige Damir Borovčak. Naglasio je kako je nedavno o Zrinu 1943. i komunističkim zločinima održao predavanje u Imotskom te je prenio dojmove kako se u svim dijelovima Hrvatske suosjeća sa stradanjima i patnjama koje su hrvatskom narodu prouzročili bezočni komunistički zločini. O povjesničarima poput izvjesnog Hrvoja Klasića, koji je nedavno negirao istinu o Zrinu 1943., a često kroz medije pokušava relativizirati i opravdati takve zločine, istaknuo je kako ne treba biti povjesničar da se spozna i utvrdi istina u ovom slučaju genocidnog uništenja Zrina. Dovoljno je znati čitati i logički razmišljati, kazao je Borovčak te ukazao na partizanske dokumente: Zapovijed od 8. rujna (septembra) 1943. za napad na Zrin i Izvještaj od 12. rujna (septembra) 1943. o napadu na Zrin. Analizom i rasčlambom tih dvaju dokumenata uopće nije teško utvrditi nelogičnosti: huškačkoj terminologiji o mještanima Zrina, brutalnosti u napadu po utrošku streljiva, slabosti branitelja po broju zaplijenjenog oružja u odnosu na broj ubijenih, pljački kroz točne brojke otuđene stoke te zločinačkim ubojstvima “u čišćenju” poslije napada, koje u tom dokumentu navodi komandant napada Petar Kleut s mnoštvo drugih zločinačkih detalja.
Također, povijest se među inim utvrđuje po pisanim tragovima, utvrđuje se po izjavama još živih svjedoka, pa tako bi trebalo biti i u slučaju još živih svjedoka stradanja Zrina. Neki drugi dokumenti također govore o smišljenom zločinu genocida nad Zrinjanima: primjerice presuda Kotarskog suda u Dvoru iz veljače (februara) 1946., po kojoj se otima sva imovina Zrinjana i oni proglašavaju državnim neprijateljima, a koja do danas nije poništena već apsurdno potvrđena u nazovimo slobodnoj hrvatskoj državi.
Kao paralelu mentaliteta komunističkih vlasti, autor knjige prikazao je kroz događaje iz Zagreba u srpnju 1945. i dokumentaciju pljačke imovine ljekarnika Josipa Sallopeka. Taj je veleposjednik kratkim postupkom osuđen na smrt strijeljanjem, bez prava na žalbu (!), te je smrtna kazna isti dan i izvršena. Supruga Marija i kćer studentica Beata osuđene su na odsluženje dugogodišnje robije. Razlog ovog zločina bila je pljačka cjelokupne njihove obiteljske imovine: ljekarne na Zrinjevcu u Zagrebu, vile u Tuškancu sa kompletnim inventarom i umjetninama, pet kuća u Gundulićevoj ulici u Zagrebu i 1,8 milijuna ondašnjih kuna. Prije izricanja presuda obitelji Salopek, još 15 dana ranije u njihovu vilu na Tuškancu uselila su dva partizanska komesara – Oskar Kućan i Tanasije Radosavljević. To govori i o vjerodostojnosti tzv. sudske presude. Drski pljačkaški način postupanja komunističkih vlasti postaje do krajnosti razvidan kad se utvrdi da je partizanski komesar sliku Nikole Šubića Zrinskog vrhunskog umjetnika Bele Čikoša Sesije, iz obiteljskog posjeda Salopek, godine 1967. skupo prodao Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. Tako se sudbina Zrina i Zrinjana te slike Nikole Šubića Zrinskog iz komunistički osuđene i opljačkane obitelji Sallopek, simbolički nadopunjuju i potvrđuju dio iste priče o zločinačko-pljačkaškoj genezi partizansko-komunističkih vlasti. To nikakvi povjesničari tipa Klasić i njemu pridruženi političari ne mogu ni osporiti ni opravdati, zaključio je izlaganje autor knjige Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina.
Okolnosti preteškog stradanja i života raseljenih Zrinjana uz druge svjedoke, potvrdili su i roditelji krčkog biskupa Ivice, Stjepan i Marija Petanjak, detaljno pričajući svoju životnu kalvariju. Oni ovih dana obilježavaju 85. rođendane. Rodili su šestero djece u izgnanstvu u Slavoniji, u kojoj im život nije bio nimalo lagan. Zvali su ih ni krive ni dužne kolonistima, osjećali su se poniženo i obilježeno cijeli život, vrlo teško dokazujući svoje nezasluženo stradanje i patnje. Zrinjanima se ni danas ne vraća njihova katastarska djedovina u Zrinu, tragično je koliko je komunizam krivotvorio povijest, zločinački poharao katastar, pravosudno ostao inficiran, politički neosjetljiv na nepravde, te se bolesno ucijepio u Hrvatsku, i zato se nepravda i danas nastavlja… Dokle tako, to je pitanje radikalne promjene izbora odnarođene vlasti i budućeg vremena…
Izvor: hkv.hr
