Malo se toga u suvremenom svijetu događa slučajno, a još se manje slučajnostima mogu pripisati zemaljska nogometna zbivanja u kojima apsolutno svi sudjeluju, želeći dokazati sebi, svojima i drugima, umijeće vladanja igrom, travnjakom, tribinama, nogometnim sustavom, emocijama, identitetom i svim mogućim atribucijama pripadnosti, umješnosti, povezanosti i zanesenosti.

Svijet se ovih ruskih dana usmjerava prema igri koja to, zapravo, i nije jer ju se uglavnom doživljava, prati i mjeri s najviših formalnih političkih, društvenih i inih razina, s intenzitetom i emocijama visokog naboja, sa širinom u kojoj ima malo ravnodušnosti i s vjerom u potvrđivanju identitetskih sposobnosti, vrijednosti i mogućnosti. Nema tu globalnog povezivanja, kontinentalnih i regionalnih interesa, uvažavanja različitosti i sličnih diplomatskih modernističkih ispraznosti kojima se frizira javno djelovanje i pojašnjavanje, već samo zatvorena arena u kojoj pokazuješ sav svoj talent, želju, svu svoju snagu i povezanost i emocionalni odnos prema zemlji čiji identitet potvrđuješ. Moderni gladijatori i vladari tribina u svojoj su i našoj važnosti ispred careva, vladara, državnika, umišljenih političkih faca i uopće ispred svake bezkriterijske uzdignutosti, pa zato i postaju potvrda naših emocija, mogućnosti, potencijala, vrijednosti i, naravno, najvažnijeg – naše pripadnosti.

Planetarna utakmica u kojoj svi žele pobijediti

Pred nogometnom nacionalnom identifikacijom emocionalnih, a poneki put i euforičnih izričaja, nestaju ili se pomiču u drugi plan sva regionalna udruživanja, zajedništva i slična kontroliranja ostalih emocija i postupanja i uvijek ostaju temeljne identifikacijske vrijednosti, koje svim silama, interesne političke, gospodarske, financijske i slične grupacije nastoje podvesti pod populizam, rušenje ustoličenih sebičnih političkih formi ili sve, jednostavno, nastoje nazvati – običnom nogometnom igrom.

Ovakvu se nogometnu euforiju i identifikaciju čak ne usude niti nazvati populizmom, nego joj se s ponosom priklanjaju, nastojeći i sebe svrstati u dio zajedništva kojem, svojim političkim postupanjem spram vlastite populacije, zapravo, ni – ne pripadaju. Povezanost i zanos puka na tribinama, pred ekranima i zajedničkim praćenjima na trgovima, naravno, nije samo hrvatsko obilježje, nego je to potreba i izričaj svih sudionika svjetske nogometne utakmice, pa dobrim dijelom i onih koji su samo usputni promatrači, bez vlastitih sudionika.

Planetarna utakmica u kojoj svi žele sudjelovati i u kojoj svi žele pobijediti, u igri koja to samo nije i koju svi igraju nezavisno od društvene, gospodarske i svake druge uređenosti, kao niti jednu drugu, postaje mjerilo važnosti, umješnosti i vlastite posebnosti. Čak i oni koji se više nikom i ničim ne trebaju dokazivati u globalnoj kontroli naših emocija i osjećaja. Veličina teritorija, broj stanovnika, gospodarska razvijenost, financijska sigurnost, vojna moć, ukupni potencijali i resursi, demokratska razvijenost, tradicija, povijest i slični kriteriji, inače prevažni u drugim utakmicama, u nogometnoj areni nemaju nikakvo ili imaju – neznatno značenje. Važnost sudjelovanja i pobjede, postaje mjerilom za sve i apsolutno svi nastoje biti potvrda nacionalnih (državnih) posebnosti.

Takvu utakmicu u Rusiji na Svjetskom nogometnom prvenstvu ovih dana igra Hrvatska, zemlja danas s manje od četiri milijuna stanovnika i demografski devastirana političkim nedjelovanjem i nerazumijevanjem. Zemlja, koju napuštaju mladi, zemlja koja ima više stanovnika u iseljeništvu nego u Hrvatskoj, zemlja koja se ubraja među najstarije svjetske populacije, zemlja u kojoj je samo u prva četiri mjeseca 7675 više umrlih nego rođenih, zemlja gospodarske i svake druge stagnacije i zemlja najljepše europske obale i nedavne velike oslobodilačke ratne pobjede. Utakmicu, koja Hrvatskoj ublažava svaki oblik sebičnog političkog djelovanja, postavlja u stranu sve njezine svakodnevne nedaće, pokazuje pravo bogatstvo nacionalnog idealizma u iseljeništvu i samoj zemlji i utakmica koja Hrvatskoj vraća nacionalni zanos potiskivan svim silama i načinima političkog koalicijskog djelovanja.

Povezanost i sklad uz navijače iz obje Hrvatske

Upravo ovih dana gledamo najbolju i najljepšu Hrvatsku. Tamo gdje su svi prisutni, tamo gdje svi žele isto, tamo gdje se sve promatra i bilježi i tamo gdje su svi – najbolji. Tamo gdje je Hrvatska sa svojim igračima i navijačima u svjetskom vrhu. Kad se poslože talent, snaga, zajedništvo i posebnost u zanosu pripadnosti, vrijednosti, odlučnosti i povezanosti, bez političkog uplitanja, podmetanja, planskog djelovanja i prekomjernog granatiranja. Hrvatska, kakvu bismo željeli i kakvu prepoznaju i vrednuju drugi bez predrasuda, nametnutih istina i bez planski postavljenih povijesnih tereta.

Sklad kakav bismo željeli u svakodnevnici, način političkog vrednovanja i postupanja prema vlastitoj populaciji, izražavanje nacionalnog interesa po uzoru na zanos praćenja sa svjetske pozornice, izbor sukladan svjetskim kriterijima, posebnost koju imamo i snaga koju izražavamo s najboljima, ipak, su mogući i u Hrvatskoj. Usprkos svim mogućim destrukcijama prema hrvatskom vrijednosnom sustavu, koje u pravilu i uglavnom dolaze iznutra, s jednim jedinim ciljem – prikazivanja Hrvatske zemljom neprimjerenom istom tom svijetu, kojem upravo prikazujemo svoje najljepše lice i šaljemo najljepše slike, igrom, ponašanjem, talentom, snagom, povezanošću i posebnošću, drugima samo za poželjeti.

Promatrajući ponosno i s puno zahvale ovih dana naslovnice velikih svjetskih izdanja i njihove hvalospjeve, pa i divljenja nogometnoj Hrvatskoj, ostajemo i sami zatečeni svime što se događa oko nas i političkom nemoći u odnosu na svjetsku dosegnutu nogometnu moć Hrvatske. Hrvatska igra najbolji nogomet na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, Hrvatska je najbolja reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, Hrvatska je najsportskija nacija, Hrvatska…, Hrvatska… itd. Svjetski naklon maloj-velikoj Hrvatskoj bez imalo rezervi i s puno divljenja svemu što smo pokazali protiv Nigerije i posebno protiv Argentine i njezinog najvećeg svjetskog umjetnika. Hrvatska protiv zemalja koje zajedno imaju preko 50 puta više stanovnika i Hrvatska s prepoznatljivim navijačima, koji na svakom koraku pokazuju pripadnost, zajedništvo i povezanost sa zemljom čije identifikacijske oznake nose. Hrvatska idila iz već pomalo generacijski zaboravljenih francuskih dana i Hrvatska koja šalje sliku svijetu svoje snage za utakmice s najvećima. Potvrda ovaj put stiže iz svih svjetskih centara nogometne moći…

Povezanost u ovoj najnovijoj ruskoj nogometnoj priči hrvatske nogometne reprezentacije i većinskog puka i dosegnuta nacionalna identifikacijska razina, uglavnom nikog iz svjetskih glasila spomenutih u prethodnoj točki, nije posebno zasmetala, zato jer se to događa i u njihovim zemljama, ali, naravno, smeta unutrašnjoj anacionalnoj Hrvatskoj. Zato, jer Hrvatsku žele polako i sigurno pretvoriti u neprepoznatljivu identitetsku zemlju i zato jer im svaka, ali apsolutno svaka izražajna nacionalna simbolika u kojoj sudjeluje iseljena i domicilna Hrvatska. Pohvale svjetskih medija nogometnoj Hrvatskoj poseban su udar na takva nastojanja, do razine na kojoj se niti ne usude prigovoriti, osim na mrežnim iskazima, ipak, potvrđujući tako svoju nesklonost u osnovi zemlji u kojoj žive, djeluju i koja ih plaća. Razina destrukcije prema reprezentativnom nogometnom djelovanju u cijelosti (pojedincima, organizacijama, nositeljima funkcija, igračima…), terminiranim pred početak Svjetskog nogometnog prvenstva, bila je u rasponu od klasične diverzije do razarajućih i primitivnih uvreda. Reakcija na sve je bila, zapravo, uljudna ili kako je napisao jedan strani list, ipak su to igrači u fraku, gospoda na ponos zemlje za koju nastupaju i čije dostojanstvo brane i pronose…

Hrvatska je politička svakodnevnica pokazala kako je i one najbolje moguće zaustaviti i pomaknuti u stranu, a moguće je to i u nogometu. Međutim, kad je takva silina talenta u pitanju kao kod hrvatskih nogometaša, jednostavno dođe vrijeme kad se ponovo poslože stvari u cjelinu, kad to prihvati prevladavajuća hrvatska javnost i kad se osjeti stalno i programirano potiskivan hrvatski zanos. Upravo je to najveća enigma neupućenim strancima koju ne mogu razriješiti, zato jer ne znaju i ne osjećaju protivnike ovakvoj razigranoj i talentiranoj Hrvatskoj unutar same Hrvatske. Nepojmljivo za uređene sustave i nerazumljiv način djelovanja u vlastitoj zemlji.

Snaga koja se pritom javlja i podiže na svjetsku razinu, veliko je iznenađenje drugima, iako je ona razumljiva obzirom na talentiranost pojedinaca, dugotrajnu akumulaciju nezadovoljstva, otpor programiranom potiskivanju identiteta, nametanju povijesne odgovornosti i negiranju iseljeništva. Spominjemo iseljeništvo iz puno razloga, jer se upravo kroz hrvatsku nogometnu reprezentaciju provodi i pokazuje toliko potreban hrvatski sklad iseljene i domicilne Hrvatske!

Povezanost i spomenuti sklad nisu jedini u poklapanju i slaganju sustava i teško se mogu postaviti bez navijača iz obje Hrvatske. Nevjerojatne slike koje nam dolaze iz Rusije, ali i drugih zemlja s hrvatskim brojnim iseljeništvom, po ne znamo koji put potvrđuju kako bi i Hrvatska trebala kao zemlja funkcionirati na ukupnom svom potencijalu i bogatstvu. Možemo čak potvrditi kako se Hrvatska teško može gospodarski, demografski i na sve druge načine izvući, bez sada već brojnije Hrvatske izvan zemlje. Nogometna je reprezentacija definitivna potvrda tome, zato jer se već godinama sastavlja od igrača rođenih u Hrvatskoj i izvan Hrvatske (Njemačka, Švicarska…). I time postaje svjetska razina! Zamišljamo samo isti model u političkom, gospodarskom i svakom drugom djelovanju Hrvatske.

Posebnost Hrvatske i njezinih igrača uočljiva je u gotovo svim njezinim (našim) nogometnim pobjedama i porazima, pjesmama i željama. Ponovit ćemo zato, opet, posebnog Nereda. Zaslužili su svi:

‘Bijelo-crvena polja hrvatska
Na dresu sjete me da ja volim te
Igrajte za nju, Našu voljenu…
K’o one godine do pobjede nas vodite…’

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save