Predsjednica, a ne Plenković

Isključivanje mikrofona Marku Perkoviću Thompsonu na pozornici pred stotinama tisuća pripadnika hrvatskoga naroda svih generacija i uzrasta, te pred milijunima gledatelja, koji su putem televizijskih ekrana pratili doček nogometne reprezentacije Hrvatske u Zagrebu, točka je, koja, s jedne strane pokazuje svu brutalnost državnoga režima i njegovih nositelja, a s druge strane, granicu, koju nitko ne bi smio prijeći nekažnjeno, i s koje se mora opet i nadam se, jednom zauvijek, početi raščišćavati čitav niz pitanja i sramnih postupaka i događaja, na koje se godinama navikava hrvatski narod kao na nešto – demokratsko i normalno.

A sasvim je suprotno.

Mislim da nema boljega primjera od Marka Pekovića Thompsona, te boljega trenutka, da bi se to pitanje započelo raspravljati i riješavati, prvo, zahtjevom državnim dužnosnicima, a onda sve do građanskoga neposluha i otpora svim civilizacijskim sredstvima protiv urušavanje temeljnih načela na kojima djeluje, ne samo slobodni hrvatski narod, nego i počiva međunarodni poredak civilizacijskoga kruga kojemu i formalno i povjesno pripadamo.

S obzirom na realnost političkoga stanja u državi i u hrvatskome društvu, jasno je kao dan, da se takvo pitanje u ovome trenutku ne može  adresirati na vladu Andreja Plenkovića, jer ona, uz to što u presudnim trenucima jasno pokazuje da pripada anticivilizacijskom krugu, koji promeće anacionalne i antihrvatske vrjednote i načela, izravno ovisi o volji političkog Beograda, te putem čitavoga niza satelitskih institucija i organizacija, pa i kroz osobni politički profil predsjednika Plenkovića, od čitavoga niza moralno, civilizacijski i sadržajno vrlo spornih međunarodnih interesnih centara, to pitanje je za sada, bar s realnom nadom moguće kandidirati –predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović.

Zašto?

Je li ona do sada pokazala da je u stanju do krajnosti iskoristiti svoj realni politički utjecaj i mogućnosti, koje joj pruža funkcija predsjednice, svoju još uvijek postojeću omiljenost i više bih rekao nadu hrvatskoga naroda nasuprot histeričnoga zla koje ne posustaje, svoju poziciju simbola hrvatske državnosti i nositelja izaravnoga suverenističkoga legitimiteta cjelovitoga hrvatskoga naroda zbog modela biranja, u kojemu svi hrvatski državljani sadržajno imaju jednako političko pravo izbora bez podjela i zaprijeka na političke izmišljotine, kao što su dijaspora i građani, te pravodobno i politički snažno javno reagirati u funkciji stvaranja hrvatskome narodu primjerenih vrjednota u javnome i političkom diksursu, te prvenstveno njihove zaštite pod nasrtajima destrukcije i otvorenoga zla?

Nije.

Nije tijekom cijeloga mandata nikada,mimo stalnoga održavanja tinjajuće nade, pokazala čvrstoću, niti svijest o nužnosti i važnosti takvih reakcija, usprkos tu i tamo upozorenjima, više taktičke prirode i bez trajnijega utjecaja u javnosti, na vrlo opasne devijacije. Uvijek bi, kao primjerice uklanjanje Titove biste, ili nakon pisma Pupovcu, uslijedili postupci sračunati na ublažavanje reakcija izrazite i krajnje destruktivne manjine u Hrvatskoj, s teškim kompromisima.

Zašto onda mislim da će sada reagirati?

Ne mislim.

Ni da hoće, ni da neće.

Govorim da, ili skinemo masku, ili predstavimo iskreno lice predsjednice.

Nije vrijeme skrivanja i nejasnoća.

Oboje je dramatično važno, jer, u jednom slučaju hrvatski narod neće imati iluzija, u drugome, ima uporište iz kojega se može početi ponovo graditi valjani društveni poredak, koji će na svim područjima iznjedriti uspjehe, koje su nam priuštili nogometaši.

Ustavna obaveza predsjednice je onemogućiti progon Thompsona

Mislim da je dužna prije svega, zbog svoga ustavnoga i kako sam već rekao legitimnoga položaja nositelja izravne suverenističke volje hrvatskoga naroda, ali i zbog svoga realnoga utjecaja u hrvatskome narodu, ali i u međunarodnim centrima utjecaja i moći. Realni utjecaj u hrvatskom narodu još uvijek ima, i zbog toga, jer ljudi vjeruju da ima utjecaj u međunarodnim centrima moći.

Konačno, predsjednica je države hrvatskoga naroda,države, kojoj u temeljnim odredbama Ustava stoji:

Da  je „Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država“ te da „ u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“, a iz toga izvorišta proizlazi da „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“.

Naglašavam ovdje pojmove „jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država“, te slobodu i prava čovjeka iz odredbi, prema kojima se ima tumačiti cjelokupan ustavni poredak Republike Hrvatske, dakle, ne samo svi članci  Ustava, te kompletan organizirani i uređeni državni poredak, i vrhunske društvene vrjednote hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda. Društvene vrjednote naime ne mogu biti suprotstavljene – narodnim vrjednotama.

Iz navedenih odredbi Ustava posve je vidljivo i razumljivo da vlast pripada u izvornom smislu hrvatskome narodu i zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, vidljivo je da počiva na demokratskim načelima, koja uvijek afirmiraju načelo većinskoga odlučivanja i interesa, te su ostvarivanja ljudskih prava i sloboda potpuno organski povezani s tim prethodnim izvorištem i načelima.

Progon Thompsona, progon je nacionalne paradigme i ruganje civilizaciji

Kako je onda moguće da se već dvadeset i više godina otvoreno, ne samo u Republici Hrvatskoj, nego i utjecajem paradržavnih struktura, navodnih civilnih i društvenih, te javnih institucija, u konačnici utjecajem s državnih pozicija i nositelja najviših državnih funkcija, politički, a nakon toga i primjenom javnih i državnih funkcija onemogućuju temeljna ljudska prava Marku Perkoviću Thompsonu u čitavome nizu slučajeva, da ta kampanja traje iz godine u godinu sve oštrije i sve više sužava djelovanje ne samo njemu na umjetničkom, stvaralačkom i u konačnici socijalnom području prava na rad i život od svoga rada, nego i stotinama tisuća ljudi, koji iskazuju poštovanje i pripadnost tom svojevrsnom nacionalnom pokretu afrimacije nekih od najvažnijih nacionalnih vrjednota hrvatskoga naroda?

Moguće je zbog toga što se država i njen državni poredak, njena vrijednosna i civlizacijska pravila i standardi, funkcioniranje njenih ključnih institucija od vrha države do najmanjih javnih institucija u lokalnim zajednicama otrgla, ne samo ustavnim načelima i temeljnim vrjednotama hrvatskoga ustava, nego i stavila nasuprot svih relevantnih konvencija kojima je Republika Hrvatska potpisnik i kojima se pred licem hrvatskoga naroda – državni poredak doslovno ruga civilizaciji pozivajući se upravo na nju.

I lomi svome narodu kralježnicu.

Nitko u ovme trenutku ne bi smio šutjeti o tome, niti više ni jedne sekunde tolerirati tu sramnu praksu i necivilizacijsko ponašanje.

A predsjednica republike je dužna reagirati u zaštiti ustava i prava svakoga hrvatskoga državljanina, tim više što je Marko Perković Thompson hrvatski ratni veteran, pripadnik veličanstvene hrvatske oslobodilačke vojske, koja je oslobodila ovu zemlju i ovaj narod, potom je jedan o neprikosnovenih afirmatora veličanstvenosti te borbe i pobjede, njenih humanističkih i civilizacijskih vrjednota, hrabrosti i poštenja hrvatskoga naroda, afirmator njegovih povjesnih, kulturoloških, identitetskih i univerzalnih vrjednota, na kojima zapravo počivaju – svi narodi svijeta i njhova integracija.

Nepotrebno je ovdje razgovarati ili polemizirati o dojmovima i ukusima, jer se na tome području može uvijek s razlogom voditi polemika s ljudima, koji pod visokim terminološkim frazama mogu upakirati i najbanalniji primitivizam, pa i otvoreno zlo i destrukciju, što bi nas dovelo do nesretnih društvenih kreatura, kao što su mainstream glumice, glumci, umjetnici i znanstvenici najperverznijega soja, skrivajući svoje primitivne porive i mržnju, pod krinkom estetike.

Primitivizmom pseudoestetikom protiv Thompsona

Posve je neprimjereno ulaziti u raspravu s navodnim umjetnicima i ljudima koji manje više zauzimaju upravo cijeli hrvatski službeni, kako javni, tako i društveni establišment i njegov prostor djelovanja u pripadajućim medijima, počevši od nesretne medijske jazbine HRT-a, te izvoditi ih u istu ravan s Markom Perkovićom Thompsonom, jer on ima mjerljivo neusporedivo veći utjecaj, njegove vrijednosne poruke su nemjerljivo prihvaćenije, on je nemjerljivo korisniji za čak i za samu državu i narod mjereno i financijskim dobitcima, jer on stvara, a navedene mizerije uzimaju, on je neusporediv po svakodnevnom reagiranju tržišta i slobodnih ljudi, od svih, ali doslovno svih osporavatelja, od kojih gotovo nitko, ili posve nitko, nikada nije prošao elementarni test vrjednosti, konkurentnosti i prihvatljivosti svoga rada, na području kulture, umjetnosti, estrade ili svakovrsnih djelatnosti, koje dodiruju slobodu javnoga stvaralaštva i pozicioniraju ljude i njihovo stvaralaštvo u uvjetima slobode i jednakih šansi za sve.

Ti osporavatelji konačno nisu vrijedni pojedinačnoga spomena, makar se njihovim navodnim gnušanjem, počevši od estetskih kriterija,  koji im nikada nisu ni po čemu pripadali, do političkih, koje nikada nisu testirali pred političkom voljom cjelovitoga hrvatskoga naroda, jedinoga stvarnoga suverena u ovoj zemlji, zagušuje mainsteram medijski prostor. Usprkos tome, te ljude silno podupire država, koja bi morala biti preslik, sadržajni i fizički svoga suverena, i nanosi nevjerojatnu štetu, dakle nikako samo Marku Perkoviću Thompsonu, nego i njegovome hrvatskome narodu.

I to ponajboljim njegovim pripadnicma.

Kao u slučaju nogometaša.

I hrvatskih ratnih veterana oslobodilačkoga rata.

Predsjednica republike je nazad nekoliko dana nakon slika sa stadiona u Moskvi, nakon završenoga finala Svjetskog prvenstva, gdje je nekonvencionalno blago rečeno postupala pred kamerama cijeloga svijeta, kojemu se to moglo svidjeti ili ne, na prigovore svome ponašanju odgovorila – ponijele su me emocije.

Meni je taj odgovor duboko ljudski, razumljiv, pa bez obzira slagao se ja s tim što je radila ili ne, moram ga kao čovjek prihvatiti, kao ljudsko i primjereno obrazloženje.

Ali taj odgovor obavezuje.

I zahtjeva stalnost.

Predsjedničine emocije ili jednokratna gluma?

Ako su emocije Kolinde Grabar Kitarović ispoljene toliko puta tjekom Svjetskog prvenstva, što iz VIP lože, što među publikom, što u svlačionici s nogometašima nakon pobjeda, uistinu iskrene i nisu gluma, onda ju se mora podsjetiti da se emocije ne mogu, niti smiju biti pokazivati – selektivno.

Ne može se istodobno voljeti, veličati i dijeliti radost i tugu s nogometašima, braniteljima, sa svojim hrvatskim narodom,s udovicama iz Domovinskog rata, ugroženima na sve moguće načine, a s druge strane, ne pokazivati ni trunke osjećaja ili senzibilnosti na otvoreni, javni i višegodišnji progon jednoga od simbola svih tih struktura, i to ponajdubljega simbola.

Thompsona.

I stotina tiusća hrvatskih poklonika njegove simbolike i glazbe.

To je pitanje na kome pada vjerodostojnost, na kome se pod pokazano postavljaju mučna pitanja, demonstrirana i obrazložena iskrenost može postati laž i manipulacija, a osjećaji gluma.

Kolinda Grabar Kitarović je, kako sam i naveo već ranije, dužna zaštiti temeljne vrjednote hrvatskoga Ustava u svakom slučaju i bez izuzetka. Prirodno je zbog prirode funkcioniranja složenih sustava upravljanja kao što je državni sustav, da do nje ne mogu doprijeti ni za deset mandata svi slučajevi odstupanja od tih načela. Ali nije prirodno da ne reagira na tako vidljivo, opasno i zloguko nasrtanje i rušenje temeljnih prava vrhunskoga umjetnika, hrvatskoga državljanina, ratnog pobjednika, te stotina tisuća njegovih vrjednosnih poklonika. Reakcijom i zauzimanjem za afirmaciju takvoga čovjeka i njegove slobode, šalje se poruka društvu i njegovim pripadnicima, daje primjer ohrabrenja za one slučajeve koje predsjednica ne može – vidjeti. Šutnjom se šalje poruka za poticanje destrukcije. Ovdje se radi o nužnosti zaštite i uzdizanja na najvišu razinu, sve redom autentičnih predstavnika hrvatskoga naroda, ljudi i generacija bez ikakvih socijalnih, kulturoloških i bilo kakvih generacijskih mrlja na svojemu identitetu, koji ne samo zbog estetskih kriterija, slijede poruke u Thompsonovim pjesmama i iskazuju oduševljene temeljnim identitetskim simbolima svoga naroda u cjelini.

To istinski nacionalni lider, istinski predstavnik svoga naroda mora prepoznavati, osjećati, energično poticati i štititi svim raspoloživim sredstvima.

Inače se lažno predstavlja.

Predsjednica Republike ne može biti ni trenutka vjerodostojna, niti njena priča o tome kako su je u jednome trenutku ponijele emocije pred očima cijeloga svijeta može biti prihvatljiva, ako na isti način uz svu racionalnost i pragmatičnost, te dužnosničku obveznost, na pokaže te iste emocije u ovome slučaju.

Predsjednica se mora oglasiti nakon sramote s potpisom države, na Trgu

Meni je potpuno neshvatljvo da se nije oglasila nakon nevjerojatne sramote na Trgu bana Josipa Jelačića, kojom je državni režim i njegovi nesretni protagonist pokušao poniziti i ponizio je, cijeli hrvatski narod, šaljući mu neprimjerenu poruku o svojoj povlaštenoj nadmoćnosti i nepripadajućim pravima. To je duboko političko pitanje, prvoga reda važnosti.

To bi morala biti točka na kojoj će Kolinda Grabar Kitarović javno, jasno i glasno, baš kako je u trenutku kada je pozivala, posve nelogično i ničim argumentirano srbijanskoga predsjednika Vučića u Zagreb, nakon izrazito prljave svjetske kampanje njegove države protiv Hrvatske u New Yorku, istakla da je njena uloga izdići se iznad emocija i zauzeti državnički stav i donositi državničke odluke, u posve drugačijim okolnostima, s vrištećom do neba argumentacijom i izrazitom nužnošću, reagirati državnički i politički, ali i ljudski. Jer i emocije i razum ukazuju na to i daju joj opravdanje bez izgovorene riječi.

Neki će reći zašto to ne ističem kao obavezu predsjednika vlade Andreja Plenkovića?

Ne ističem jer mu ne vjerujem, jer nemam ni jedno jedino uporište za nadu, a ne vjeru.

On je izravno ili ne, posve je svejedno u hijerarhijskom sustavu organizacije tako važnih događaja kao što je bio doček nogometaša iz Rusije, isključio mikrofone, on je nositelj paradigme neslobode hrvatskoga naroda, nositelj udara na njegovu osobnost i identitet, te promotor antivrjednota, među kojima i onih, koje je u svojoj pjesmi Bojna Čavoglave, kao zlo opjevao Marko Perković Thompson pozivajući svoje suborce i narod na obračun sa zlom, i navještajući veličanstvenu pobjedničku slavu dobra. S Plenkovićem su te antivrjednote pod ruku i ne smije ih se gledati kao prisilu, nego kao njegov izbor.

S takvima se ne razgovara o ovim pitanjima.

Hrvatska država je supotpisnica najvažnijih konvencija o  zaštiti ljudskih prava, prvenstveno one UN-a iz 1948. godine i one Vijeća Europe iz 1950. godine, odlukom hrvatskog Sabora ratificirane su te Konvencije, te čitav niz protokola i nadopuna. Te Konvencije su armatura međunarodnoga poretka koji neupitno jamče slobodu čovjeka, pravo na slobodan rad i javno djelovanje.

Sloboda javnoga nastupa je nacionalno, a ne lokalno pitanje!

Ne može i nije nigdje sloboda čovjeka u bilo kojoj oraganiziranoj državi, pitanje o kojemu odlučuje bilo tko ispod razine – nacionalne države. Ne može lokalni funkcioner u Splitu, Zagrebu, Osijeku, Puli ili bilo gdje u Hrvatskoj, pod jurisdikcijom Republike Hrvatske primjenjivati svoje kriterije i zabranjivati  nastup Marka Perkovića Thompsona, jer za to ne postoje ama baš nikakvi zakonski ili bilo kakvi preduvjeti koje reguliraju Konvencije ili hrvatski Ustav. To jednostavno nije nadležnost tih dužnosnika na lokalnoj razini, a ako pokušavaju ili nastoje preuzeti dio isključivih državnih nadležnosti, kao što rade godinama kada je Thompson u pitanju, onda je Republika Hrvatska, nacionalna i centralna država –dužna istoga trenutka reagirati i spriječiti njihovu samovolju i zlouporabu ovlasti i položaja.

Ne može Republika Hrvatska, ne može predsjednica Republike mirno godinama promatrati kako paradržavne i potpuno neovlaštene strukture i institucije, pa i one javne pod izravnim državnim utjecajem vode međunarodne kampanje usmjerene protiv temeljnih ljudskih prava Marka Perkovića Thompsona, spriječavajući njegov rad, javno djelovanje, te spriječavajući prava stotinama tisuća hrvatskih državljana javno s njim uživati u afirmaciji i slavljenu svojih vrijednosnih obilježja.

To je kampanja protiv hrvatskoga naroda i nastavak njegove kroiminalizacije.

Valja naglasiti da politički pritisak i državno poticanje neslobode Marka Perkovića Thompsona u svim slučajevima nije samo pitanje njega kao čovjeka, iako je i to dovoljno za državnu reakciju prvoga reda, nego pitanje – slobode hrvatskoga naroda. To je pitanje vrijednosnog a neslužbenog i neustavnog propisivanja i održavanja vrjednosnih i identitetskih standarda, koje nikada hrvatski narod nije podržao, te koji su u potpunoj suprotnosti s realnim i dokazivim interesima goleme većine hrvatskoga naroda. Tko ne vjeruje, neka pogleda snimke stotina tiusća ljudi uz ceste prilikom dočeka nogometaša.

To je pitanje samoga smisla i sadržaja državnosti.

I zato, to nije pitanje kojim se treba baviti Marko Perković Thomspon, to je ultimativna obaveza Republike Hrvatske, u ovome slučaju i predsjednice Republike.

Država i državni poredak mora počivati na kriterijima, svima lako i jednostavno razumljivim.

Židovsko-američki vuk, antisemitski režim i hijene

Predsjednica Republike u ovome trenutku, a okolnosti i senzibilitet nacije je savršen, što su pokazala otvorena očekivanja milijuna hrvatskih državljana na ulicama hrvatskih i svjetskih gradova, te konačno tijekom dočeka nogometne reprezentacije u Hrvatskoj, mora ponajprije razbiti jednu floskulu i djelomičnu stvarnost, kojom se do devedesete, ali i nakon devedesete i uspostave samostalne države, plašilo svakodnevnoga Hrvata.

Nekim međunarodnim vukom, ili kučibabom!

Iza koga se uvijek skrivala hijena u Hrvatskoj.

Čak i pametni i dobronamjerni ljudi su mi proteklih dana, iskazujući zabrinutost i negodovanje isključivanjem mikrofona Thompsonu na Trgu i ponižavanjem hrvatskoga naroda, te nepoštivanjem sjajnih nogometaša, tražili opravdanje, pa i razumijevanje za to zlodjelo, nalazeći proporcionalno sramoti, skrivenu moć u svijetu zbog koje je to napravljeno i opasnost od nje za hrvatski narod. Zanimljivo je da se odmah u takvim slučajevima razlozi pronalaze u stavu – Židova!?

Te Židovi će ovo, Amerikanci će ono, Nijemci, Francuzi, Englezi i Bog zna tko sve ne, će se naljutiti na Hrvatsku.

Pa neka seljute.

To su, takva su obrazloženja duboko antisemitska, s dubokim rasnim i nacionalnim predrasudama i to valja odmah i jednom zauvijek reći. Upravo na takvim predrasudama Hitler je mobilizirao njemački narod na neviđeno zlo protiv židovskoga naroda.

Zašto bi Židovi ili Amerikanci bili protiv hrvatske nacionalne slobode, zašto protiv našega izvornoga nacionalnog identiteta, kad su upravo te dvije nacije u svijetu danas uvjerljivo najeksplicitniji uzori prava na svoju slobodu i zaštitu svojih naroda svim raspoloživim sredstvima? Tko je i gdje rekao i dokazao da bi neki autentični predstavnik židovskoga naroda imao nešto protiv poziva svome narodu na obranu, koji se proteže pjesmom Bojna Čavoglave?

Thompson bi u Izraelu dobio najviše državno odlikovanje!

Zato i jesu uspješna država i uspješan narod.

Ako, međutim ustinu svejdočimo licemjernom svjetskom poretku do te mjere, gdje se sebi traži jedno pravo, a drugima isto osporava na javnoj sceni i posve otvoreno, onda to valja jasno reći. Hrvatski narod nije malouman, a njegovi državni dužnosnici bi ga morali o tome jasno informirati i zajedno s njim odlučiti hoće li se usprotiviti tome licemjerju u granicama svoje moći.

To svakako nije pitanje koje bi smjelo ostati bez odgovora.

I svakako se na tim tezama ne smije promovirati navodna strateška suradnja s kučibabama.

Valja konačno znati pouzdano zbog čega bi to Amerikanci ili Židovi mogli biti zabrinuti zbog nastupa Marka Perkovića Thomspona, valja konačno znati je li naša, njegova i država hrvatskoga naroda u svome poslanju, pojasnila tim državama, narodima i institucijama – o čemu i što pjeva Marko Perković Thompson, uz pristojnu napomenu, da je – ovo Hrvatska.

Jesmo li nešto učinili po tom pitanju?

Nismo ništa.

I za to nisu krivi ni Amerikanci ni Židovi.

Zapravo, jesu u ime navodne nacionalne države Goldstein, Klasić, Jakovina, Pupovac, Mesić, Josipović i stotine takvih, kojima je kriminalizacija hrvatskoga identiteta – pitanje opstanka i profesionalne egzistencije.

Thompsona kriminaliziraju neonacisti ili antife

Dakle, predsjednica Republike je upravo ta, upravo osoba, kako sam naveo i institucionalno i čisto ljudski, koja mora poduzeti odmah korake tim državama i narodima poslati jasnu poruku da o hrvatskom identitetu neće odlučivati nitko izvan Hrvatske, a pogotvo oni iz Hrvatske, koji su sve što jesu, postigli prljajući taj identitet i sve što ga determinira. Predsjednica Republike tim narodima i državama, jer ima takvu pozornicu,mora poslati poruku da su lupeži, neofašisti i neonacisti upravo oni koji kriminaliziraju Thomposna i njegov narod, da on predstavlja samu srž  hrvatskoga naroda i identiteta, da je on hrvatska nacionalna veličina, baš kao i nogometaši, te da neće dopustiti više nikada krivotovorine i kampanje protiv njega, jer je to udar na hrvatski narod.

Predsjednica bi time jako ohrabrila hrvatski narod i pokrenula silovit otpor u svim segmentima društva protiv takvih nastojanja.

Za to joj ne trebaju državne institucije, ili Plenkovićeve nadležnosti, dovolja je jasna riječ.

Eventualno odlikovanje Marka Perkovića Thompsona, iako su državna odlikovanja do te mjere kompromitirana, da će, kao i u sve elemente društva tu trebati očistiti golemi mulj s vrijednih odlikovanja i još vrijednijih ljudi, bio bi više nego snažan korak i odgovarajuća poruka hrvatskom narodu. I svijetu.

Ne može u Hrvatskoj kriterij biti razbojnik sa svojim mjerilima, ne može država poticati razbojstvo i afirmirati vrjednote nastale na njemu, ne može se u Hrvatskoj mucati o tome što se događalo devedesetih godina, te nagađati je li Vukovar pogodio meteor ili je nevjerojatna kataklizma kojoj je Hrvatska bila izložena, bila plod zločinačke srpske politike uz suglasnost praktično cijeloga svijeta.

Jedan od simbola otpora tome zlu je Marko Perković Thompson, a njegove pjesme, prvenstveno Bojna Čavoglave, su priča o pobjedničkom narodu, činjenicama, akterima s imenom i prezimenom, što se progonom toga čovjeka pokušava zamutiti. Njegove pjesme su priča o zlu i dobru. Na toj priči nema sjena. Sjene su oni koji ih osporavaju vrjednosno. I te sjene valja uništiti.

Jednim jedinim pristupom – Ovo je Hrvatska, a to je dužnost Kolinde Grabar Kitarović!

Jer bez toga stava, ne treba se ići u Knin i slaviti Dan pobjede.

Pobjednici ne trpe poniženja.

Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save