I. Trijumf

Hrvatski dječak ispod Velebita, s kozama i jaknom, očito  ne kupljenom po njegovoj mjeri, zatim hrvatski dječaci iz središnje Bosne, iz Posavine, iz Slavonije, iz okolice Splita i dalmatinskoga zaleđa, iz Imotskoga, Hercegovine, hrvatski dječaci odrasli u europskim zemljama daleko od domova svojih djedova i baka, svojih roditelja, nazad tridesetak godine, ili nešto manje, u prosjeku, krenuli su na svoj životni put. Na vidicima ispred njih nije bilo sigurnih putokaza preko oštrih kamenih vrhova ispod Velebita, niti u ravnicama Posavine, niti u brdima Bosne, niti u kamenitoj ravnici okupanoj mrkom zemljom visoke Hercegovine. Sunce im je bilo visoki putokaz, kao i snovi s kojima su ustajali i lijegali, a nebo što se ulijevalo u ravnice, mora ili dodirivalo planine – prostranstvo tih snova. Zaviriti iza toga i vidjeti imali svijeta dalje. Nigdje nije bilo zaletišta, samo oni, obitelji, svakodnevna borba za život, uvijek i isključivo nasuprot režimu, sa strahom roditelja nad njima, djedova i baka nad njihovim roditeljima, jer uspomene i sjećanja su bila gorka i tragična. Bar se pokušalo zaštiti tu djecu od jezivih sjećanja.

Ali povijest se poigrala i s tim dječacima.

I s njihovim izbornikom, malo starijim od njih, upravo toliko da im i u tom vremenu bude zaštita, kao i danas kad su velikani sporta i ikone masa diljem svijeta.

Manje više stigli su ih strahovi djedova i baka, roditelja, tu negdje su, u neposrednoj blizini stasali uz njih ti strahovi i iskoristili su priliku udariti po njihovim životima, ostavljajući neizbrisiv podsjetnik o tome tko su i što su. Jer zbog toga tko su i što su – udarili su na njihove živote.

To dječake nije ubilo, jest ranilo, neke više neke manje, ali sve njih dovoljno da iz svojih obitelji ponesu u život svijest o sebi, surovosti života i posebice svijest o tome, da moraju sami do nebeskih visina. Da sve što žele mogu jedino postići čvrstom vjerom da oko njih negdje ima sličnih ljudi, ne onih koji su strahove njihovih starijih utisnuli u njihove živote. Bilo je prirodno da se ti mladići, bez obzira na geografski udaljene polaske u živote, susretnu, jer jednako kao što se zlo i nesreća pronalaze kako bi ojačali svoje namjere, tako se kroz povijest susreću na najneobičnije načine putnici s istim vizijama i snovima. I  jedni drugima, usprkos oprezu i teškim iskustvima pomognu, pronalazeći među sobom nešto što je jače od svakoga iskušenja i što ih ujedinjuje.

Sve to što ih ujedinjuje utkano je u pjesmu „Lijepa li si“.

Nije stoga nikome normalnom ili kako bi Vedran Kukavica u svojim internetskim šalama istaknuo- nikome među ljudima, nije čudno, da su nogometni legionari hrvatskoga naroda, nakon trijumfalnoga pohoda na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, htjeli da s njima pri ulasku u Zagreb svome narodu, bude Marko Perković Thompson.

Jer i on nosi takav biljeg.

I on je pobjednik.

Ulazak nogometaša u Hrvatsku u pratnji dvaju borbenih zrakoplova Hrvatske vojske, doček  u zračnjoj luci „Dr. Franjo Tuđman“, pa trijumfalni put prema glavnom zagrebačkom Trgu, silno me podsjetio na ulazak rimskih pobjednika s vojnih pohoda, koji su širili slavu Rima.

Međutim, golema je razlika.

Naime, rimske vojskovođe, čije su legije ostajale pred Rimom, na carskome prijestolju pred razdraganom masom Rimljana uvijek je dočekivao vladar – car. Iako je hrvatski vladar poslao vojne zrakoplove htijući iskazati počast pobjednicima, u zadnjem očajničkom pokušaju prisvojiti dio njihove slave usprkos saznanju da je ničim ne zavrijeđuje, nije se usudio dočekati ih u trijumfalnom ulasku u Zagreb. Tu je pala država na koljena i priznala da nema ništa sa svojim narodom.

Stoga ne treba Macan isticati da je Thompson i njegov pobjednički put s ljudima, kojima je on, kako je Zlatko Dalić istakao- himna,  znak mekog državnog udara. Čak je i za Macana, odavno teško nevjerodostojnog stručnjaka, to priglupa teza, neobranjiva i pred Jandrokovićem ili Markom Pavićem primjerice, iako za kakav takav status gutaju sve što im se baci pred njih. Još ga je nazvao ustaškim „državnim udarom“, što bi u pristojnim odnosima bio izravan povod za intervenciju DORH-a. A bit stvari je u tome što vladar ili car koji predstavlja državu, ono što predstavlja ne smije izložiti pred svoj narod, a stotine tisuća ljudi na ulicama Zagreba, te milijuni diljem svijeta, to dobro znaju. Kao što zna i Macanov šef – Plenković. Nije to državni udar, nego – potvrda da je na vlasti u Hrvatskoj beskrupulozni i banalni režim, banalniji od njegovoga promotora Macana, koji s demokratskim legitimitetom i nacionalnom voljom svoga naroda nema ni jednu zajedničku temeljnu vrjednotu.

Plenković je smijenjen onoga trenutka kad je došao na vlast, samo što gaživot nije naučio da to shvati. Jer njegov život nije izrastao kroz borbu i iz borbe, nije nastao natjecanjem, niti rješavanjem teških problema od kojih izravno ovisi život, svoj i svoga suborca i suputnika, niti je na njegovoj obitelji biljeg nesreće, koju su slutile generacije odgajajući pobjednike u Rusiji.

Ti pobjednici imaju životom stečeno i potvrđeno kao univerzalnu vrjednotu pred cijelim svijetom, ono što Plenković i pripadnici te društvene strukture baš nikada neće moći postići, pa su stoga za goli opstanak sve više prinuđeni na banalne manipulacije, te srozavanje standarda na razinu macanovštine. Pobjednici stvaraju, Plenkovići uvijek i samo troše. Dok im se ne oduzmu kartice.

Većega poraza čovjek ili ljudi ne mogu doživjeti.

Pobjednici prepoznaju pobjednike, ljude koji su utisnuli svoje priče, pjesme i glazbu u njihovu potragu i živote, koji su opjevali njihove korijene, istakli nasuprot caru i carevima njihove vrijednote i označili pobjedničkim put – milijuna ljudi,pa su zato Modrić i Dalić s prijateljima posve prirodno uvjetovali svoj ulazak u Zagreb dolaskom i suputništvom Marka Perkovića Thompsona. Nepogrješivo su znali da je to želja i naroda koji ih čeka. Jer, on i njegove pjesme obilježio je trenutke njihove radosti, njihov narod je čekao njih i njega, stotine tisuća mladića i djevojaka, pripadnika svih generacija današnje Hrvatske, čekali su satima iskazati pripadnost sa svojim pobjednicima, pjesmama koje ih označavaju. Konačno, Thompson je s položaja obrane Čavoglava najavio vojnu i ratnu epopeju, najavio je Oluju hrvatskom narodu, a ruska epopeja hrvatskih mladića samo je zakoniti povratak te naprasno otete i oduzete Hrvatske – svojoj kući.

Povratak pobjedničkoga duha hrvatskome narodu.

A to je smrt postojećem režimu, jer pobjednici odlučuju, njima se ne vlada.

Ne može se trijumfalno ući u Zagreb, kao što nije moglo u Rim nekada, a biti kukavelj koji nije osjetio borbu, arenu, koji nije doživio rane ili koji nema ožiljke, te koji usprkos tome nije – sve to preživio, pa i nadživio.

Hrvatski nogometaši jesu.

Thompson jest već za života.

Jest i golema veećina naroda koji je klicao na ulicama.

To je neraskidivo trojstvo.

II. Sram

Puno se ljudi, a čujem  i u autobusu koji je hrvatske pobjednike poveo s Trga u Okrugljak pitalo, usprkos svim iskustvima u životu – kako organizatore dočeka nije bilo sram isključiti mikrofon i spriječiti Marka Perkovića Thompsona otpjevati željene pjesme svojim prijateljima, ponajboljim nogometašima na Zemlji, te stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata, koji su satima do krajnjih granica iscrpljivanja namjerno napravljenim programom „dočeka“upravo – njega i njegove pjesme čekali, jer u njima se postiže jedinstvo pobjednika iz Rusije, pobjednika iz oslobodilačkog rata i pobjedničkog naroda.

Pogrješno.

Nije više, ako je uopće odavno bilo, pitanje – kako njih nije sram. Jer kategoriju srama i općenito moralna načela na kojima počiva hrvatski narod i njegova osptojnost kroz povijest, ljudi kojima je upućeno to pitanje, od otužne političke kreature Bandića, preko nesretnoga umjetnika Kreše Dolenčića koga je režim slomio definitivno i natjerao na teško posrnuće u tako veličanstvenom trenutku njegovoga naroda, do samoga vrha državne vlasti – Andreja Plenkovića.

Ništa se na dočeku nogometaša nije događalo izvan i bez znanja i zahtjeva Andreja Plenkovića.

Bilo je strašno gledati kako na sceni satima turpija i urla grupa iz Zaprešića, mladići ni krivi ni dužni tuku navijačke budnice i pjesme isključivo za stadion, ili za kampanju nekoga piva, kojima se posve ciljano, stotine tisuća ljudi, hrvatskoga naroda i trijumfalni ulazak pobjednika u samo srce Hrvatske, željelo predstaviti kao navijačku paradu. Taj pokušaj svođenja hrvatskoga naroda na navijačku subkulturu, s obilježjima plemena, karakterističnim za stadione i arene, bio je najperverzniji dio navodnoga scenarija državnog dočeka koji je potpisao Krešo Dolenčić, a trebao je Danilo Šerbedžija, jer je to bio u biti pokušaj spriječavanja erupcije nacionalnoga ponosa u blizini režima.

U medijima se pojavila informacija navodnoga straha vlasti da će Thompsonov nastup imati negativan odjek – vani. A delegacija koju čine Plenković, Pavić, Jandroković će valjda donijeti – ugled!?

Kod koga?

Kod Junkera, koga mrtva pijana pred očima cijeloga svijeta vuku za stol predsjedati Europom.

Bože sačuvaj!

Dakle –pitanje koje treba postaviti i dnevno ponavljati, sam pred sobom, u liftu, u kavani, u kvartu, u tramvaju i busu, na svakome pedlju hrvatske zemlje je – smije li hrvatski narod i svaki Hrvat i svaka Hrvatica više trpjeti sramotu kojoj je izložen. Jer današnja hrvatska država, sadašnja državna vlast je definitivno – vrijednosno posrnuće i sramota hrvatskoga naroda.

Ni više ni manje.

A ljudi se, poštovatelji pobjednika, pobjednici, borci, vjernici, djeca u svojim snovima, starci i starice uoči konačnoga smiraja života – nastoje riješiti sramote pod svaku cijenu. U sramoti živjeti ne može biti časno. Niti se u sramoti može štovati pobjednike.

III. Duhovni i umni terorizam

Nehotice je, u stanju neinteligentnoga osjećaja nadmoći bez granica i bez osobnoga pokrića, tako karakteristične za društvene mizerije svih vrsta, koje promovira i stvara pokvareni društveni poredak ili banalni režim, hrvatskom narodu riješenje dao godinu dana ranije,  Aleksandar Stanković.

Višegodišnje zrcalo režima.

Ismijavajaući, ili pokušavajući ismijati, Luku Modrića, nogometnog lidera reprezentacije Hrvatske, a preko njega i milijune Hrvata, koji se identificiraju s uspjesima toga mladića u današnjem svijetu i pod nacionalnim simbolima, naveo je primjer engleskog navijača, koji je u kafiću ustao urlajući u slavu svoga kluba i usprotivio se teroristima. Postoji načelo univerzalne prihvatljivosti – nisi li spreman praktično potvrditi svoju poruku, ne izgovaraj ju. I ne primjenjuj načelo selektivno, od slučaja do slučaja, jer –prestaje biti načelo i što je najpogubnije, može se razbiti o glavu pametnjakoviću. Teroristi iz Stankovićevoga poučka su mahali mačevima pokušavajući zaklati slučajne namjernike. Netalentirani i neuki Stanković, koji je odabran kao batina, a ne zbog novinarske ili intelektualne izvrnosti i nikada ništa drugo nije niti mogao biti, niti će biti, istakao je oduševljeno primjer toga navijača i pozvao hrvatske navijače na takvo ponašanje.

Godinu dana kasnije, njegova lekcija s državne televizije neugodno se vrti pred stotinama tisuća hrvatskih ljudi. I blamira, ako je to uopće više moguće, a o čemu ću se osvrnuti i u posebnom tekstu o HRT-u tjekom Svjetskog prvenstva i pogotovo uoči i tijekom dočeka reprezentacije, tužnu skupinu profesionalnih kreatura, koje u ima režima uništavaju Hrvatsku nadrinovinarstvom i banalnom propagandom.

Osuđujući u svakoj prigodi junake, koji su u daleko opasnijim trenutcima od događaja s njegovim engleskim junakom,  stali pred Čavoglavama i diljem Hrvatske, nasuprot terorističke države, vojske i u konačnici – većine srpskoga naroda, Stanković je brutalno uvrijedio,zaštićen kao medvjed voljom režima, voljom vladara koji je utekao pred trijumfalnim ulaskom pobjednika u središte Zagreba, desetine tisuća – hrvatskih navijača. Dokazanih junaka u borbama sa srpskim državnim terorizmom.

Ali, poučio je nehotice Hrvatsku.

To što Stanković godinama radi, a specifično u zadnje vrijeme, to što tisuću dvije njegovih srodnika u medijima, civilnim agenturama i u društvenim institucijama od kulture, do obrazovanja i znanosti rade, nije obično nasilje, jer se ne odnosi na situacije od trenutka do trenutka i izazvane nekakvim provokacijama ili bilo kakvim specifičnim povodima. To je detaljno organizirani klasični terorizam, teroristička djelatnost usmjerena protiv uma i duha hrvatskoga čovjeka, protiv njegovih simbola i vrjednota, terorizam, koji umjesto mača slomljenog Olujom, koristi neviđenom diktaturom i zlouporabom medija, javnosti, državnih institucija i samoga –državnoga poretka, obrasce psihološkoga mučenja i iscrpljivanja hrvatskoga čovjeka.

Zato Stankovića odmah  valja poslušati.

I ustati protiv terorista.

Zaurlati kao i engleski navijač, njegov idol očito, samo tri riječi – Ovo je Hrvatska! I staviti pod tim riječima stvari na svoje mjesto, dati s te tri riječi odgovore na sva pitanja onima koji se boje – Hrvatske. A prvo tu odlučnost i hrabrost demonstrirati prema Stankovićevim poslodavcima i njemu samome.

Hrvatski narod to odmah mora uraditi, a spremnost je i navjestio izlazeći pozdraviti svoje pobjednike. Nisu stotine tisuća hrvatskih ljudi, kako inzistrira do boli sumanuto HTV, izišli pozdraviti sportski uspjeh, izišli su se pridružiti pobjednicima,  svjedočiti povratku ponosa hrvatskom narodu i iskazati zatomljeni osjećaj nacionalne vrijednosti. Nogometaši su to vratili, narod prepoznao. Najopasnije za režim, a današnja vlast u Hrvatskoj ima baš sve odlike klasičnoga režima, usprkos demokratskoj kulisi, koja nikako ne može prikriti svu bijedu poretka i njegovih vodećih ljudi, je činjenica da su uspjesi nogometne reprezenatcije ohrabrili ljude, vratili im vjeru i samopouzdanje, te snažno uzdrmali polazišta s kojih je režim plašio hrvatski narod velikim svijetom i navodnom hrvatskom nemoći. Godinama, pa i kroz cijelo prošlo stoljeće se u duh naroda ucjepljuje nemoć, bezvrijednost, beznačajnost. I dođe dječak ispod Velebita, pa sve to poništi  sa svojim prijateljima. Ta poruka iz Rusije, koju su nogometaši donijeli sobom opasnija je za režim od bilo čega do sada, jer stvorila je novo težište moći, masu kojoj se stotine tisuća po definiciji opreznih ljudi, uviđajući to novo težište – lako priključuje. To je obrazac s kojega je Tuđman pobjedio usprkos potpunom neprijateljstvu ondašnjih medija i golemom opipljivom strahu naroda, na prvim izborima, nakon golemoga narodnoga skupa na Cvjetnicu.

Pitate se- na kojem političkom programu će se usmjeriti Hrvatska, za čim će narod krenuti?

Na tri riječi.

IV. Ovo je Hrvatska

Iako je režim koristeći nesretnog Dolenčića, koji je imao kakav takav nacionalni ugled u Hrvatskoj, a svakako vrhunski svjetski umjetnički i ravnateljski u ovakvim i složenijim situacijama, pokušao učiniti sve da spriječi ili bar ograniči trijumfalne utjecaje i vjetrove, iako je na sve načine, a posebice kreiranjem programa na Trgu pokušao hrvatski narod predstaviti kao navijače, prije svega izborom navijačke glazbe i izvođača iz Zaprešića, na ulice Hrvatke i hrvatskih gradova, na zagrebačke ulice nisu izišli navijači – nego hrvatski narod.

I to nitko nije mogao prikriti niti sakriti.

Taj narod je dočekivao svoje pobjednike, ne one, kako zlurado prenosi Jutarnji list iz njemačkih ljevičarskih medija, koji slave svoje poraze, nego one koji nakon odigranoga turnira slave svoje pobjede.  A bit pobjeda, ono o čemu smo pričali na početku teksta, jest u nečemu integrativnom što je ujedinilo mladiće na njihovim životnim putevima, i od njih napravilo čvrsti i neraskidivi savez za pobjede, kojega ni jedna postojeća pjesma u Hrvatskoj ne iskazuje kao Thompsonova – Lijepa li si. Upravo zbog toga je bilo normalno da ratni pobjednik i vrhunski umjetnik, pjesnik, kantautor, glazbenik, estradni izvođač bez premca i simbol emancipacijskoga pokreta stotina tisuća mladih u Hrvatkoj, bude u trijumfalnoj srebrenoj kočiji s pobjednicima s vrha svijeta.

Nema snažnije simbolike.

Ratni pobjednik, umjetnik koji nije dopustio prosrpsku interpretaciju oslobodilačkoga rata i svoje borbe, koji nije dopustio prekrivanje zaboravom i krivotvorinama, sjećanja tisuća svojih suboraca, koji je usprkos svim nastojanjima režima uspio ratnu pobjedu utisnuti u duše i srca milijuna Hrvata svojim pjesmama, naročito mladih; sa sportskim pobjednicima ovjenčanim svjetskom slavom, suvremenim ikonama milijuna mladih Hrvatica i Hrvata u trijumfalnom ulasku u Zagreb.

To je slika za dušu hrvatskog čovjeka.

Nema baš nikakve veze, izuzev što je zorno svejdočanstvo sloma cara i carevoga poretka, to što su organizatori spriječili Marka Perkovića Thompsona da ispuni želju nacionalnih junaka i sa stotinama tisuća mladića i djevojaka na Trgu i prilaznim ulicama otpjeva već legendarne pjesme s kojima se identificiraju generacije. Tjekom Svjetskog prvenstva te pjesme su se u slavljeničkom zanosu pjevale na trgovima diljem Hrvatske, od Rovinja do Vukovara, od Varaždina do Dubrovnika. Kakav je to otužni um i je li svijestan kakva ga sudbina čeka, koji je spriječio izvođenje pjesme „Moj dida i ja“, „Geni geni kameni, ili „Tamo daleko“ ili ponajljepše ljubavne pjesme napisane i snimljene u Hrvatskoj kroz dugi niz godina  „Ljubav je tajna dvaju svjetova“? Zar nije bilo izraz minimalnog poštovanja i elementarne pristojnosti u čast najboljega nogometaša Svjetskog prvenstva, Luke Modrića zapjevati „Moj dida i ja“?

Tu je poredak konačno pao.

Slomio se bez mogućnosti popravka.

Jer tu pjesmu će pjevati i pjeva čitava Hrvatska, nitko to ne može zabraniti, o tome će se pričati i pisati stotine priča, kao što se već pišu diljem svijeta, svatko tko ima podrijetlo i poštuje ga – naklonit će se pred tom pričom.

Plenkovićeva vlast, makar skrivena iza političke kreature Bandića, postala je time režim, nacionalna sramota, koja je od toga trenutka – teška sramota svakoga hrvatskoga čovjeka, i to bez izuzetka,počevši od ljudi koji najviše mogu učiniti za svoj narod, onih u državnim, političkim i javnim i institucijama, u medijima, u akademskoj zajednici, do zadnjega pastira ispod Velebita s kojega je dječačić Luka Modrić pošao prema sportskom nebu. Iza to nema alibija. Ne može se intelektualna nacionalna energija trošiti na nekakve obračune ili polemike s osobama tipa Blagonić, Puhovski, nekakva Janjić ili Veljača, niti se više ima smisla bildati nacionalnu pravovjernost dokazujući nešto Pupovcu i sličnima. Pogotovo se ne može, kao što je inicirao Generalski zbor sada pokušavati ogrebati za dio nacionalne slave sjajnih nogometaša, pa im nuditi nekakvo počasno članstvo, a istodobno šutjeti na neviđenu sramotu s pokušajem zabrane i destrukcije njihovoga dočeka pred hrvatskim narodom ili dugogodišnjim političkim i otvorenim državnim represivnim udarima na svoga nekadašnjega vojnika Marka Perkovića Thompsona. Generali se ne skrivaju, niti smiju šutjeti. A pogotovo ne smiju tražiti skute svojoj posrnuloj ratnoj slavi dugogodišnjim političkim taktiziranjem i banalnim trgovanjem s režimom, koji uništava smisao onoga što njihov generalski status mora simbolizirati. Iza svega, iza svih nakaznosti u hrvatskom društvu definitivno stoji hrvatska današnja država, stranke i političari, prije svega na vlasti, njihovi pripadnici i prije svih Andrej Plenković s vladom koja upravlja državom, Andrej Plenković, koji je u nešto više od  dvije godine uspio snažno istaknuti kandidaturu za najzloćudnijega političara u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save