Samo smo u sportu i obrani domovine jedinstveni, no ne treba zaboraviti one koji nas i tad razjedinjuju
U zemlji napokon vlada pozitivna atmosfera, na ulicama je stanje opće euforije i narod djeluje jedinstveno i ujedinjeno. Za sve su zaslužni hrvatski nogometni reprezentativci, za sve je zaslužna najvažnija sporedna stvar na svijetu – nogomet. I dobro da je tako, unatoč silnim šankerskim filozofima, novinarima i intelektualcima koji tvrde kako smo svi mi koji se veselimo sportskim uspjesima nazadni, zadrti i glupi…
I dobro je da sve dolazi na svoje, preko 10 godina rasta ove nogometne generacije i ljudi koji su je stvarali i vodili izvlače na vidjelo crninu i jal protivnika svega pozitivnog u hrvatskom sportu, ali i hrvatskome društvu. Devedeset i osme smo imali veliku generaciju nošenu nacionalnim ponosom proizašlim iz dobivenog obrambenog rata i tek stvorene države, a danas imamo generaciju djece rata, generaciju protjeranih izbjeglica i siročadi koja je dotaknula sportske veličine u svijetu, no nije zaboravila odakle dolazi i za što su se njihovi roditelji borili. I to njih nosi i to se vidi prije, za vrijeme, a posebno nakon svake velike pobjede.
No, valja ostati ponizan do kraja, kao što svoju poniznost i skromnost izbornik Zlatko Dalić prenosi na svoje igrače, ali i na cjelokupnu naciju koja prati svaki pretrčani metar Mandžukića i Rebića, svako točno dodavanje Modrića i Rakitića i svaki pravovremeni start Lovrena i Vide… I ponosni smo na njih, ponosni smo što smo sa sad već možda i manje od četiri milijuna stanovnika uz bok tri najbolje svjetske nogometne ekipe koje broje milijune i milijune stanovnika i nogometaša, imaju godinama bolji životni standard i veću važnost u međunarodnim odnosima… I prošli naši do finala ili ne, za sve nas već su pobjednici, a za mene su bolja generacija od legendarne ’98…
No, iako ostajemo ponizni i svjesni da je ovo ipak samo sport i igra, ne smijemo zaboraviti one koji godinama rade protiv njega i koji godinama unose razdor u hrvatsko društvo. Dok je prije par dana predsjednik HNS-a Davor Šuker odbrusio jednom novinaru da smo “na njegovu žalost prošli Dansku pa neće moći pisati crninu i pljuvati”, podržao sam ga i shvatio na što aludira.
I tad su mi brojni dragi prijatelji, članovi raznih navijačkih skupina ali podupiratelji samo jedne reprezentacije, kazali da ostanem ponizan i ne spuštam se na Šukerov bahati nivo… A zatim je Zlatko Dalić, onaj skromni i ponizni čovjek koji je godinama na teži način dolazio do svog trenerskog nogometnog kruha nego možda neki koji su ranije obnašali tu funkciju, izrekao nešto što od njega mainstream mediji nisu očekivali.
I on je jučer, nakon još jedne infarktne završnice i prolaska četvrtfinala protiv domaćina Rusije, rekao da je ovo pobjeda i kontra onih koji rade, pišu i djeluju protiv reprezentacije, ali i njega. On, kod kojeg nema ni trunke prijetvorbe i kojeg su mainstream mediji prihvatili samo zato što navodno ne dolazi iz kružoka čelnih ljudi HNS-a, ipak je ispalio oštru strijelu prema njima.
Jer u ovoj euforiji koja dugo nije tresla naše ulice, igri zbog koje se naše zastave napokon vijore u skoro svakom dvorištu, ne smijemo zaboraviti ni one koji se sada u mišjim rupama skrivaju nadajući se da će kad sve utihne, ipak stajati na strani pobjednika… A ne smijemo zaboraviti tko su i što rade oni koji pišu “dabogda sve izgubili”, podržavaju pokušaje ubojstava, ne smijemo se bojati reći bobu bob a Jasminu Klariću i Aleksandru Holigi tko su i što su… Jer njihovi jal i mržnja koče napredak društva, njihovo življenje u ljevičarskoj utopiji koju preko nogometa pokušavaju gurati u šire hrvatsko društvo ne smijemo zaboraviti ni kad postajemo najjači na svijetu. U sportu, ili u mnogo važnijim stvarima…
Jer to su oni “progresivci” kojima smeta ulazak predsjednice u svlačionicu ili slavlje na tribinama zato što nije “njihova”, a nakon prvenstva će svi svjetski mediji znati tko je hrvatska predsjednica dok za Josipovića ne znaju dalje od ZAMP-a.
To su oni “poštenjačine” koji godinama svojim perima i drugom artiljerijom pucaju po svima osim po svojem “narodnom” klubu koji se godinama topi u močvari političko-uličnog kriminalnog menadžmenta… To su oni koji godinama ne mogu pojmiti da Hrvatska ima veliki potencijal i vrhunske individualce u svim sferama, a očajnički pate za državom partijskog sistema bez mogućnosti uspjeha antirežimaca… To su oni koji ignoriraju uspjeh u uopće sudjelovanju reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, a radosno će prihvatiti novce koje reprezentacija donese iz Rusije njihovom klubu…
Ostanimo svi skupa ponizni do kraja, bodrimo naše do finala i oprostimo zlobnicima.. Ali i ne zaboravimo…
