Silvana Oruč Ivoš: Igrokaz ili reforme?! Treba li Hrvatskoj 187 državnih agencija i zavoda?
U fazi smo kada nikakve parcijalne mjere, koliko god same po sebi bile dobre i kvalitetne neće popraviti loš demografski trend. U situaciji smo kada više nije dovoljno krpati rupice tu i tamo, koristiti socijalne mjere kao demografske i ne imati ozbiljne izračune, a onda i strategiju. Što to, na primjer, znači i koliku će korist nekome donijeti to što će država iz proračuna subvencionirati stambeni kredit mladima? Recimo, iz proračuna (a proračunski novac je isto naš novac, s kojim onaj tko je dobio mandat raspolaže!) mjesečno će se izdvojiti petstotinjak kuna po obitelji za subvencioniranje rate stambenog kredita i za to će se dati lijepa proračunska svotica. Odlično. No, ta će mjera malo koga, među onima koji su prisiljeni zbog neimaštine otići, odgovoriti od toga.
Jednostavno je. Onima koji žele ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj – a u konačnici tu zasnovati obitelj ili se odlučiti na više djece – ne trebaju takve sporadične socijalne mjere. Nama treba uređena država koja će se prema ljudima prestati ponašati maćehinski i u kojoj će stvari funkcionirati. Više sam puta napisala, i ponovit ću, Hrvatskoj trebaju ozbiljne, teške i nepopularne reforme. Reforme koje će smanjiti glomaznu javnu upravu koja već godinama ne funkcionira i koja je postala sama sebi svrhom. Istodobno, kad čovjek treba najobičniju informaciju, vrlo vjerojatno je ne će tako lako dobiti. Mediji su puni konkretnih ljudi i konkretnih priča koji ne mogu izaći na kraj s tom neučinkovitom birokracijom.
Treba razmisliti treba li Hrvatskoj 187 državnih agencija i zavoda? I njihovih ravnatelja, te na stotine njihovih pomoćnika, savjetnika, zaposlenih. Sasvim sigurno mnoge među njima bi se s lakoćom mogle spojiti ili integrirati u ministarstva i nastaviti raditi to što rade. A za mnoge, vrlo vjerojatno, nitko ne bi ni primijetio da ih se ukine. Ili, treba li nam toliko općina, a znamo da mnoge nisu u stanju financirati svoj hladni pogon, a kamoli što drugo?! Ili državne uprave po županijama čiji se poslovi doslovno preklapaju s poslovima županija?! I onda se čudimo kad Hrvatsku pojedinci nazivaju „uhljebistanom“. Pa kako drugačije?!
Hrvatska treba i uređeno pravosuđe koje je u stanju rješavati sporove u kratkom vremenu, a ne da se oni vuku po dvadeset ili trideset godina. Posebno se to loše reflektira na poduzetnike i strana ulaganja jer se, opečeni dosadašnjim iskustvom, boje uložiti u zemlju s takvim neuređenim pravosuđem. U tom kontekstu uređenja pravosudnog sustava ključan je kvalitetan ovršni zakon koji će riješiti pitanje stotina tisuća blokiranih ljudi. Ne tako da im se dug oprašta jer to nije pošteno prema ostalima koji plaćaju svoje obveze, već na način da im se omogući da vrate dug.
Sadašnji način, da uz sav svoj jad moraju financirati skupe javne bilježnike koji im doslovno gule kožu i čije su često jednake ili veće nego što iznosi glavnica, nepravedan je i ne otklanja problem. Bez te reforme i bez kvalitetnog ovršnog zakona, mi u Hrvatskoj u ovom trenutku imamo preko tristo tisuća ljudi koji će, bez obzira na dob, biti prisiljeni napustiti državu kako bi u nekoj drugoj „obećanoj zemlji” radili, zaradili i vratili svoj dug. U Hrvatskoj im to, naime, nije moguće. Mnogi od njih će za sobom povući svoje obitelji, djecu… Mnogi će među njima tamo zasigurno ostati. Ono što oni koji bi trebali ne žele priznati jest činjenica da mnogi ljudi u Hrvatskoj žive teško. Prema podatcima Eurostata čak 1,18 milijuna Hrvata živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Ali ne treba nam to Eurostat reći. To svi svaki dan gledamo. Brojni sugrađani doslovno preko noći postaju blokirani i socijalni slučajevi ili žive u teškom siromaštvu. Treba li se onda čuditi demografskom slomu?!
Ključno je i rasteretiti poduzetnike koji pune proračun. Smanjiti poreze i hrpu drugih nekorisnih davanja. Omogućiti im da rade i zapošljavaju. Da dišu i rašire krila. I to je ključ oporavka. A onda i razvoja. I konačno, oni koji vode državu moraju znati da nije rješenje konstantno prelijevanje iz šupljeg u prazno. Nije rješenje malo po malo krpati stvari i kupovati socijalni mir ili sljedeće izbore. Država mora pojeftiniti. Uz to je ključno osvijestiti da „država“ ne raspolaže nekim svojim novcem, nego je to novac građana. Narod je taj koji puni proračun, plaća sve promašene mjere i promašene politike. Narod bi mogao biti taj koji će zbog katastrofalne demografske situacije i neprovođenja reforma javne uprave, poreznog i pravosudnog sustava, za koju godinu „platiti“ urušavanje zdravstvenog, mirovinskog i drugih sustava. Zato oprezno s prijedlozima kao što je ovaj posljednji o reformi mirovinskog sustava koji previše podsjeća na još jednu legaliziranu otimačinu!
Izvor: narod.hr
