24. kolovoza bl. Miroslav Bulešić – horda bijesnih komunista izbola nožem mladog župnika
Dana 24. kolovoza 1947. god. razularena skupina komunista, zadojena svojom ateističkom ideologijom i borbom protiv Crkve, upala je u župni stan u istarskom Lanišću i ondje nožem na smrt izbola bl. Miroslava Bulešića, odvažnog svjedoka vjere, koji je svojim životom i svojom smrću pokazao neizmjernu snagu predanja Bogu i ljubav prema ljudima, a također i svu bijedu bezbožnih nastojanja da se Bog proglasi mrtvim, a Crkva uništi.
Miroslav Bulešić je rođen 13. svibnja 1920. u malom istarskom mjestu Čabrunići.
Zaređen je za svećenika 11. travnja 1943. godine.
Dana 24. kolovoza 1947. god., bila je krizma u Lanišću, a horde bijesnih komunista koji su konačno morali pokazati svoju moć međusobno su se udruživale. Krizma je u takvim strahotnim okolnostima ipak održana, ali je zato kalvarija nastavljena nakon nje. Naime, tada su se biskup Ukmar i Miroslav Bulešić uputili prema župnoj kući, a već petnaestak minuta nakon krizme, oko 11 sati, u župni stan upada naoružana bijesna skupina komunista željna krvi. Miroslav Bulešić je stajao ispred vrata župnog ureda, a nasilnici su ga odmah smrtno izboli nožem u grlo.
Biskup Ukmar je u to vrijeme bio u župnom uredu, a kad je čuo buku izišao je u predsoblje i vidio Miroslava Bulešića kako već leži mrtav na podu, dok se njegova krv rasprskala po zidu. Pobjegao je pred pobješnjelim napadačima koji su zaposjeli cijelu kuću u spavaću sobu, ali su nasilnici odmah pošli za njim i pretukli ga, ostavljajući ga u lokvi krvi i vjerujući da je i on mrtav. Biskup je ostao ležati u nesvijesti 20-tak sati, a njegovo je svjedočenje pokazalo svu brutalnost i bestijalnost komunističke ideologije koja je spremna činiti najokorjelije zločine iz mržnje prema vjeri i odanosti Crkvi.
Kako je Miroslav Bulešić duboko doživljavao Križ – osobno svjedočanstvo
U zapisima koji su nam sačuvani nakon nasilne smrti vlč. Miroslava Bulešića nalazimo brojna svjedočanstva kako je on duboko doživljavao Isusovu žrtvu na križu kao svjedočanstvo njegove predanosti Bogu Ocu i zauzete ljubavi za spasenje svih ljudi.
O Isusovoj žrtvi na križu vlč. Miroslav je često razmišljao i govorio vjernicima. Tako je govorio i o jednostavnom znaku križa, kojim se kršćani češće obilježavaju: on je osjećao kako znak križa ima svoje duboko značenje kao čin vjere i pouzdanja u Isusa Krista Spasitelja. Sačuvan nam je i nacrt propovijedi o znaku križa koju je vlč. Miroslav 4. studenog 1945. godine održao svojim župljanimau Kanfanara, pozivajući ih da “znak sv. križa” obavljaju s razumijevanjem i pobožnošću te da taj znak prati sav život kršćanina.
Svoj govor vlč. Miroslav počeo je navodeći događaj iz vlastitoga života kad je pred nekoliko godina putovao autobusom: kad su došli do nekog raskršća iznenada je pred njih s lijeve strane izišao neki auto i samo je njihov šofer, spretnim manevrom, uspio u zadnji tren izbjeći teški sudar… “Žene su počele kričati” a vlč. Miroslav je mogao opaziti kako su se mnogi u autobusu “označili znakom sv. križa”… Propovjednik je nastavio o temi – kakvo značenje za kršćane ima “znak sv. križa”: “To mi običavamo činiti ne samo u nesreći, nego i u raznim trenucima našeg svagdanjeg života. ”
Iz njegove propovijedi ovdje prenosimo glavne dijelove.
“Nema vojske, nema organizacije, ni plemenske udruge koje ne bi imale svojih vlastitih oznaka. Tako, zastava je npr. znak vojničke časti, sudačka “toga” je oznaka suca, a “talar” [svećeničko ruho] je oznaka svećenika…Po tim znakovima oni se razlikuju od drugih vojski i od drugih ljudi…
Dolikovalo je da i kršćanin ima izvana jedan znak po kojemu bi se on razlikovao od svih drugih koji nisu kršćani: to je znak križa.
Počeli su ga upotrebljavati već apostoli. [Nakon apostola] sveti oci govore o njemu kao o pobožnom djelu koji je u običaju u Crkvi. Mučenici su se označivali znakom križa prije sudbonosne borbe, kršćanski vojnici po njemu su primali srčanost i jakost.
Tertulijan (početkom III stoljeća) zapisao je kako su se ‘kršćani običavali označavati znakom križa: ujutro kad su se digli, kad su se odijevali, kad su izlazili iz kuće, kad su se imali kupati, kad su imali sjesti za stol, kad su užigali svjetiljku – i uopće prije svakog djela.’
Apostoli su ga prvi upotrebljavali… ”
I u nastavku vlč. Miroslav je naveo različite načine znakovai križa koji i danas žive u Crkvi:
” – Znak križa kojim svećenik blagoslivlje narod ili stvari. Svaka stvar života, žalosti i radosti, blagoslovljena je od Crkve.
– Onaj uobičajeni kršćanski znak: ‘U ime Oca i Sina …’. Ovaj je znak raširen od IV stoljeća kad je Arije htio oboriti vjersku istinu o božanskoj naravi Isusa Krista. Protiv te zablude vjernici su se označivali ovim znakom, po kojem su ispovijedali dostojanstvo i božanstvo svih triju Božanskih osoba.
– Križ na čelu., križ na ustima, križ na prsima. To je vrlo stara praksa: ‘učiniti na čelu i na srcu znak križa!’ –
– Tako npr. majka križa dijete: ‘Sveti križ na čelu, Bog na oči, Majka Božja na prsi, svi Anđeli oko tebe, svako zlo ča od tebe!’ –
Čemu onaj znak križa koji mi najviše upotrebljavamo da označimo njime svoju osobu? ~ Tim znakom mi posvećujemo Bogu cijelo naše biće: pamet, razum, volju – dotičući si čelo; srce i ljubav – dotičući si prsa; cijeli život – dotičući si ramena, stvorena da nose teret; to je znak spremnosti na patnje i muke, kao što je život [pun trpljenja] za svakoga čovjeka!
Znak križa neka nas na to uvijek sjeća!
Učinimo znak križa uvijek dobro, – lijepo i dostojanstveno!”
Veliki preminuli papa Ivan Pavao II, u svom kratkom nagovoru, neposredno nakon blagdana Uzvišenja sv. križa “od kojega vjernik prima utjehu i hrabrost” uz molitvu “Anđeo Gospodnji” 19. rujna 2004. godine progovorio je vjernicima o značenju križa u životu kršćanina: ” ‘Kad budem uzdignut sa zemlje’ – reče Isus – ‘sve ću privući k sebi’ (Iv 12,32). Kristov je križ vjernicima slika nade jer na njemu se dovršio spasenski naum Božje ljubavi…”
O tome je razmišljao i to je u duhu doživljavao i blaženi Miroslav, mučenik hrvatske Istre, kad je župljanima u Kanfanaru govorio o “znaku Svetog križa”.
Iz knjige: Miroslav Bulešić svjedok kristov, napisao Vjekoslav Milovan, Pula 2006.
Izvor: narod.hr
