Davor Dijanović: Tektonske promjene svjetske geopolitičke scene dok Hrvatska i dalje tapka u mraku balkanske krčme
Geopolitička i sigurnosna situacija na prostoru tzv. Zapadnog Balkana – eufemistički izraz za prostor bivše Jugoslavije – uvijek je na granici nestabilnosti te izaziva pozornost geopolitičkih analitičara. Posljednjih godinu dana na “zapadnobalkanskim“ meridijanima i paralelama jasno su uočljivi procesi geopolitičke i geostrateške rekonfiguracije, što, dakako, podrazumijeva snažnije djelovanje velikih geopolitičkih aktera – SAD-a, Rusije i EU-a – na ostvarivanju zacrtanih strategija. Zajedničko je svim procesima nastojanje da se eliminira ruski utjecaj iz Balkana.
Uskoro i Makedonija u NATO-u?
U lipnju prošle godine Crna Gora postala je 29. članica NATO-a. Nakon desetogodišnje grčke blokade poziva Makedoniji za prijam u NATO, došlo je do pomaka u odnosima Atene i Skopja (makedonskog premijera Zorana Zaeva percipira se kao američkog čovjeka), pa je tako postignut sporazum o promjeni imena Makedonija u “Sjeverna Makedonija“. O tome bi sporazumu krajem rujna trebao biti održan referendum na kojem će makedonski građani odlučiti žele li ulazak u EU i NATO i promjenu imena države.
Makedonija je za SAD važna iz najmanje dva razloga: kontrolom Makedonije stvara se mogućnost presijecanja eventualnoga sjevernog kraka Turskog toka, čime se sprječava dolazak ruskih energenata s jugoistoka, a presijeca se i put od Pireja preko Soluna Moravsko-vardarskom dolinom do Panonske nizine koji je važan za kineski geopolitički projekt “Pojas i put“, kolokvijalno nazivan “Novi put svile“.
Nisu isključeni neredi u Srbiji
Mit o Kosovu kao “srcu Srbije“ i kolijevci srpske državnosti i dalje je snažno prisutan u narativu srpskih političara i intelektualaca iako je Kosovo za Srbe definitivno izgubljeno 2008. godine. Četiri godine kasnije, 2012., potpisan je tzv. Bruxelleski sporazum kojim je predviđeno da Srbi dobiju Zajednicu srpskih općina (ZSO). Prištini, naravno, nije u interesu formiranje takve zajednice, koja bi u perspektivi predstavljala balvan za kosovsku državnost, pa do formiranja iste nije došlo.
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i kosovski poglavar Hashim Tachi ovih su dana bacili probni balon o razgraničenju Srba i Albanaca, tj. o razmjeni teritorija i korekciji granica. U nekim se tako projekcijama govori da bi Srbi mogli dobiti dijelove sjevernog Kosova sa srpskom većinom, a da bi južna Srbija s albanskom većinom (Preševo, Bujanovac, Medveđa) pripala Albancima. Vučić najavljuje da će sporazumom Srbija biti na dobitku, dok Tachi u isto vrijeme odlučno opovrgava moguću podjelu Kosova, tako da nije jasno kakav je dogovor Beograda i Prištine uopće moguć.
Jasno je, međutim, sljedeće: i jedna i druga strana morat će biti spremne za određene ustupke i do sporazuma će sigurno doći u narednih pola godine jer je za to zainteresirana EU (izbori za Europski parlament u svibnju), ali i SAD koji svih ovih godina snažno podupire albanski faktor na Balkanu. Albanci imaju vrlo jake lobije u SAD-u i u pregovorima s Prištinom Beograd zapravo pregovara s Washingtonom. S obzirom na to da je u Srbiji i dalje snažno prisutan velikosrpski duh, a Kosovo je središnja točka velikosrpske mitologije, nisu isključeni mogući neredi u slučaju da Vučić – koji je očito i doveden na vlast da odradi posao za Zapad – i de iure prizna kosovsku državnost. U nekim dijelovima Kosova moglo bi doći i do puškaranja ako se SAD i EU ne pobrinu za moguće sigurnosne ugroze.
Mile i Bakir ne isključuju vojni obračun
U mogućoj podjeli Kosovu priliku vidi i čelnik tzv. Republike Srpske Milorad Dodik. On se u posljednje vrijeme zalaže za podjelu Kosova koja bi, smatra, otvorila put separatizmu RS-a.
“Ako Kosovo prime u Ujedinjene narode, to će zatražiti i Republika Srpska“ – izjavio je Dodik i dodao da je BiH “nemoguća, , nepotrebna i nepoželjna za Srbe“. Dodik ne isključuje ni vojni sukob s Bošnjacima, policija RS-a ubrzano se naoružava, a zabilježena je i prisutnost paravojnih formacija.
Za mogući vojni sukob sprema se i Bakir Izetbegović. Na obilježavanju 25. godišnjice Ahmića Alijin je sin zaprijetio: “Te ‘92. godine su ljudi prodavali kravu da bi kupili ‘kalašnjikov’.
Tri ili četiri tisuće maraka davali su za pušku. Nikad više slabi. Ovo je zadnji put što su nam ovakvu stvar uradili. Napravit ćemo mi i pokretnu haubicu i već je radimo, transporter pokretni, pušku smo napravili i napravit ćemo onu dobru taktičku 12.7, višecijevne bacače svih mogućih kalibara i svu moguću municiju za to i dronove.
Pa ćemo biti kao onaj mali čovjek koji nije krupan, ali je ljut i dobro naoružan i neka svatko dobro razmisli hoće li ga iz čista mira dirati. Nikad više se neće dogoditi da nam na vrata pokucaju, a da mi nemamo čime odgovoriti“.
Nedavno smo mogli čitati o vojnome kampu za djecu u Srbiji, u Zlatiboru, na čelu kojeg je bivši terorist koji je ratovao na banovinskom ratištu, no istu pojavu možemo vidjeti i kod Bakirovih ekstremista koji također vojnički drilaju bošnjačku djecu.
Čeka se ‘drugo poluvrijeme’
Kao najmalobrojniji narod Hrvati u BiH nalaze se između čekića i nakovnja velikosrpskog separatizma i velikobošnjačkog unitarizma. Izbori u listopadu očekuju se sa strahom i zebnjom od mogućeg ponavljanja slučaja Komšić s obzirom na to da velikobošnjački političari predvođeni Izetbegovićem otvoreno gaze odluke ustavnog suda koji je ukinuo odredbe izbornog zakona koje omogućavaju da brojniji Bošnjaci biraju hrvatske zastupnike za Dom naroda, što im onda omogućuje uspostavljanje izvršne vlasti u Federaciji BiH i na državnoj razini. Velikobošnjačka politika dominacije i preglasavanja neodoljivo podsjeća na Miloševića i pokazuje da neki ljudi iz povijesti očito nisu naučili ništa.
Općeniti je dojam da se kod dobrog dijela političkih tzv. elita na tzv. Zapadnom Balkanu (hrvatske su elite tu isključene), a postupci Sarajeva i Banja Luke to bjelodano pokazuju, sadašnje stanje i sadašnje granice ne smatraju konačnima i da se samo čeka „drugo poluvrijeme“ kad se okolnosti “promjene na bolje“.
A u “drugo poluvrijeme“ rado bi uključili i Hrvatsku. Srbi tako i danas Dubrovnik proglašavaju srpskim gradom (iako Srbi kao pravoslavci nisu smjeli prenoćiti u tome gradu, čak ni srpski car tzv. Dušan Silni koji je posjetio Dubrovnik), a Bošnjaci bi neuspjeh operacije Neretva 93 rado kompenzirali u miru uspostavom tzv. Bosanskog primorja, pa im zato treba izmišljotina da je svojedobno postojala džamija u Neumu, gradu u kojemu su Hrvati uvijek činili gotovo stopostotni udio stanovništva.
Hrvatska: Iskoristiti geopolitičke okolnosti
Geopolitičke okolnosti danas možda više nego ikada idu u korist Hrvatskoj. Razdoblje Trumpove administracije (Trump ne uvjetuje, poput prijašnjih administracija, suradnju sa SAD-om prihvaćanjem nakaradnih ideologija kao što je genderizam) idealna je prilika za Hrvatsku da se snažnije pozicionira kao – pomodno govoreći – “strateški partner“ SAD-a (izgradnja LNG terminala na Krku), ali i da iskoristi i prednosti vojno-strateške suradnje s Izraelom (kupnja borbenih F-16). Istodobno, Hrvatska bi, iako država članica NATO-a i EU-a, trebala održavati korektne odnose i s Rusijom.
Učimo iz primjera Države Izrael: iako je riječ o državi koja je najsnažnije povezana sa SAD-om, izraelski premijer Benjamin Netanyahu održava odlične odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom s obzirom na to da je svjestan da se bilo koje goruće političko i sigurnosno pitanje danas u svijetu ne može riješiti bez Rusije (Sirija je to nedvojbeno pokazala).
Druga fundamentalna premisa za jačanje geopolitičkog položaja Hrvatske je ta da se pridružimo Višegradskoj skupini, geopolitičkom i kulturološkom okviru koji jamči povezivanje s državama koje se zalažu za očuvanje svoga nacionalnog, povijesnog i kulturnog identiteta. Hrvatska treba imati korektne odnose s Njemačkom kao ekonomskom supersilom, no najava obnavljanja “savezništva“ s Njemačkom potpuno je promašena i pokazuje potpuno nerazumijevanje trenutnih geopolitičkih preslagivanja u Europi.
Svrstavanje uz Njemačku danas znači svrstavanje uz politiku “Jugosfere“, uz kulturnu politiku promicanja tzv. zajedničkog jezika“ (koncept koji snažno podupiru njemački slavisti), uz politiku Europe više brzina, gdje su zemlje bivšeg socijalističkog bloka predodređene za inferiornu poziciju, ali i uz politiku nekontroliranog priljeva migranata u Europu, što bi Hrvatskoj mogli nanijeti velike štete, posebno na području turizma bez kojeg bi naša država sutra mogla potpisati bankrot.
K tome, tko znade čitati “znakove vremena“, tome je jasno da je ovo zadnji mandat Angele Merkel i da u Europi dolazi kraj pseudodesnih stranaka kao što je njezin CDU, a da je budućnost na autentičnim desnim strankama koje sve više jačaju diljem Staroga Kontinenta. Shodno tome, pravljenje bilo kakvog savezništva s Angelom Merkel u kolovozu 2018. ravno je tome da je netko u kolovozu 1991. doktorirao na temu samoupravljanja.
Geopolitičke okolnosti se mijenjaju, svjedočimo tektonskim poremećajima globalne geopolitičke scene, a jedino se Hrvatska, očito, ne mijenja, nego i dalje tapka u mraku balkanske krčme. Ponovimo po tko zna koji put: male države nemaju pravo na mnogo velikih pogrješaka. I zato Hrvatska već danas mora (geo)političkog Kairosa povući za čuperak. Sutra će biti kasno.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
