Protestna nota Ministarstva vanjskih poslova (možda je bolje napisati spoljnih poslova) je uopćena bez konkretnih navoda pa oni koji ništa ne znaju o događajima od 1990. do 1998. godine ne mogu ništa konkretno saznati niti zaključiti. Moguće je da u ministarstvu ne znaju ili ne žele znati za činjenice pa pišu uopćene note da ne uvrede četničku vlast u Srbiji!? U protestnoj noti su trebali navesti konkretne činjenice o agresiji na RH (1990. -1995.), evo nekih:

1. Srbija je napravila vojnu agresiju na Hrvatsku (1990. – 1995.) (ali i na Sloveniju, BiH, Kosovo) s namjerom stvaranja velike Srbije
2. Srbija je potaknula pobunu Srba u Hrvatskoj 1990. godine, naoružala pobunjenike, slala dobrovoljačke odrede i vojsku. Okupirali su 25% hrvatskog teritorija., prognali stanovništvo i izvršili mnogobrojne zločine.
3. Projekt stvaranja velike Srbije započeo je davno prije 1990. godine, za vrijeme Jugoslavijese intenzivirao Memorandumom SANU 1986. godine
4. Hrvati nisu ratovali u Nišu, Leskovcu, Bačkoj Palanki i drugdje u Srbiji već su branili svoju djedovinu u Hrvatskoj koju su Srbi napali, opljačkali, razorili a Hrvate protjerali.
5. Tijekom 1991. i 1992. godine su na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranih dijelova Republike Hrvatske bila 64 logora i zatvora za koje se zna lokacija. Na okupiranom teritoriju Hrvatske bilo je 30 srbijanskih logora i zatvora. Logori su bili u: Srijemskoj Mitrovici, Nišu, Borovu Selu, Dardi, Jagodnjaku, Vukovaru, Stajićevu, Somboru, Šidu, Begejcima, VIZ-u Beograd, Novom Sadu , Manjači, Banja Luci, Zenici, Ovčari, Staroj Gradiški, Okučanima, Bučju, Kninu i drugdje.
6. Kroz srpske koncentracijske logore, tijekom Domovinskog rata, je prošlo preko 000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.“
7. broj poginulih i ubijenih na hrvatskoj strani je:14.154 poginula i ubijena (za koje se zna). Ubijeno je 3.381 osobu stariju od 60 godina. Ubijeno su 3.182 žene (43,8% od ukupnog broja ubijenih civila), ranjeno je 3.560 žena.
8. ranjeno je 37.180 osoba, evidentirana su 19.224 invalida. Bez jednog roditelja je ostalo 4.285 djece, a bez oba roditelja njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece, kao nestalo vodi se 15-toro djece.
9. Tijekom Domovinskog rata ubijeno je 345 djece (po drugom izvoru više od 400) (4,8% ubijenih civila), ranjeno 1.184 djece, a 108 djece su ostali trajni invalidi. Od ukupnog broja stradalih djeca čine 8,9%.
10. ubijeno je 13 medicinara, 14 hrvatskih novinara i 3 svećenika a ranjeno je 48 medicinara i 4 svećenika.
11. u ratu je uništeno i oštećeno 17 bolnica i preko stotinu ambulanti.
12. iz vukovarske bolnice su odvedene 294 osobe i mučki su ubijene. Na Ovčari je nađena masovna grobnica s ostatcima 200 osoba a za ostale se ne zna gdje im je grob. Ubijanje vezanih zarobljenika je četnička specijalnost.
13. uništeni su desetci tisuća civilnih domova, ukupan broj oštećenih i uništenih hrvatskih gradova i sela je veći od 500.
14. tijekom Domovinskog rata Srbi su potpuno uništili 380 katoličkih crkava i drugih sakralnih objekata, teško je oštećeno 416 crkava i drugih sakralnih objekata, oštećeno je 630 crkava i sakralnih objekata. Ukupno je uništeno, oštećeno 1.426 katoličkih crkava i sakralnih objekata.
15. otkrivene su 143 masovne grobnice i više od 1.400 pojedinačnih grobova žrtava srpske agresije. Još se traga za 968 nestalih od čega 606 civila i 362 branitelja.
16. pri napadu na Zagreb (svibanj 1995. godine) poginule su 4 osobe i 196 ih je ranjeno od toga 60 teško. Ranjeno je 19 djece, 85 žena i 25 starijih osoba. Zagreb je napadnut s 12 raketa od čega je 9 raketa pogodilo sami centar grada.
17. silovano je više od 3.000 žena, mučeno 1.617.
18. Srbi su protjerali 255.000 Hrvata i drugih nesrpskih naroda iz njihovih domova na okupiranom području. Izvršili su etničko čišćenje u potpunosti!…..

Ovo prešućuju hrvatski političari, Pupovac, Vučić, Dačić, Dodig, Vulin i drugi.

Više od pet godina terora (1990-1995.), četiri godine okupacije dijela hrvatskog teritorija završili su operacijom „Oluja“. VRO „Oluja“ je otpuhnula četničku (fašističku) vlast s teritorija Hrvatske i neka pati koga smeta. Srbi nisu prognani već su sami otišli, lepo su kazali da ne žele živjeti u Tuđmanovoj „ustaškoj“ Hrvatskoj. Sretan im put!

Budući da hrvatski političari nisu bili aktivni sudionici (većinom) Domovinskog rata bilo bi dobro da se informiraju o uzrocima i tijeku Domovinskog rata. Uopćene izjave i formalne diplomatske note ne služe ničemu pa ih ne treba davati. Kažu da trebamo razgovarati? O čemu ćemo razgovarati s četnicima koji negiraju zločine, agresiju i okupaciju? O čemu ćemo razgovarati s četnicima koji stvaraju mitove i šire patološku mržnju prema svemu što je Hrvatsko? Nakon što priznaju agresiju, vrate otuđene umjetnine, vrate arhivsku građu, plate ratnu odštetu …može se početi razgovarati. Razgovor bez ispunjavanja minimalnih uvjeta je čin veleizdaje!

Slobodan sam preporučiti hrvatskim političarima slijedeće izvore o Domovinskom ratu:

1. Arhiv Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra
2. knjigu Andrije Hebranga „Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“
3. knjigu Radelić Z, Marijan D., Barić N., Bing A. , Žuvić D., Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat
4. Kronologija rata 1989. – 1998., Hrvatski informativni centar i drugu literaturu.

Bilo bi dobro da naši političari nešto nauče o uzrocima, tijeku i posljedicama Domovinskog rata prije razgovora s četničkom vladom u Srbiji, prije davanja potpore za ulazak četničke Srbije u EU.

Dr. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save