Dr. Stjepan Šterc: ZBOGOM NACIONALNOJ SIGURNOSTI! Hrvatska je umorna od političke i akademske prosječnosti
Početkom kolovoza svake godine, političari nas svojim natjecateljskim slavljeničkim izjavama nanovo podsjete na nevažnost sudionika Vojno-policijske oslobodilačke akcije Oluja, apsolutno sve podređujući svojoj samodopadnoj važnosti i dominaciji na javnoj sceni. Svi oni obični, nevjerojatno hrabri i ozareni likovi u maskirnim uniformama i njihove nestvarne slike oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske, postaju stvarna kulisa proslava izokrenute važnosti, na kojima besmisleni, neiskreni, neuvjerljivi i programirano protokolirani politički govori bez emocija, u svakom normalnom čovjeku izazivaju, u najmanju ruku, tugu za vremenima nevjerojatne snage i iskrenosti.
Strogo kontrolirana hrvatska politička stvarnost nam zato i donosi slike osoba za govornicama koje nisu nikakve veze imale s tim vremenima, niti im ona u ostalom dijelu godine išta znače i – osoba sudionika tih vremena iza govornica, u mirnom i poslušničkom stavu pred političkom, sebičnom i izokrenutom slikom koju se želi poslati. Kome? Hrvatskoj javnosti sasvim sigurno ne, jer njoj je i previše svakodnevne opsesivne protokolarne forme nametnute s političkih pozicija, nezavisno od akademskih, političkih, intelektualnih i sličnih vrijednosti. Zato smo u naslovu mogli staviti i novinarske, jer su upravo oni obrazac slanja prosječnosti u javni komunikacijski prostor, riječi i poruka, koje ozbiljne promatrače hrvatske stvarne/nestvarne zbilje mogu samo nasmijati.
Hrvatska koja je ozarila i svijet…
Uvijek se u društvu, nikad do kraja oslobođenom od političke dominacije prosječnosti, javlja potreba trčanja za besmislenim pozicijskim izjavama, dajući im važnost koju ne zaslužuju i pritom nesvjesno, ali bi prije rekli svjesno, planski i dogovorno, postavljaju u drugi i nevažni plan stvarne aktere velikih hrvatskih ratnih pobjeda. Pogotovo ove olujne kolovoške iz 1995. godine. Preslika je to neuređenog društva, okvira pomaknutih vrijednosti, političke stranačke dominacije nad svime, pokazivanja stvarne moći, potvrda važnosti, prenošenja povijesnih zasluga na sadašnjost i još puno sličnih političkih iteracija koje hrvatska mladost željna promjena i uređenosti, ne želi, niti može mirno prihvaćati i promatrati. Svjesna teško mogućih promjena u ovakvim političkim obrascima, napušta zemlju svojih predaka i ostavljajući političku programiranost onima koji sve to mogu mirno i pognute glave promatrati bez imalo pobune u sebi…
Spojili smo ovih ljetnih dana nekoliko velikih povijesnih događanja za Hrvatsku i bili svjedoci isto tako velikih reakcija hrvatskog puka na njih, sretni što smo bili njihovi suvremenici, sljedbenici, korisnici njihovih vrijednosti i dio njihovog obraćanja. Hrvatska, kakvu smo uvijek željeli, spontanu, iskrenu, vrijednu, ponosnu i dostojanstvenu. Takvu Hrvatsku koja je ozarila i svijet i prenijela mu novu emociju prema vjerovanju, ustrajnosti, zajedništvu, društvu i prostoru u kojem živiš i poimanju idealizma koji nama i njima sve više nedostaje.
Takvu se Hrvatsku, svim silama iznutra i izvana nesklonim samostalnom postojanju Hrvatske, nastoji poniziti, obezvrijediti, prikazati primitivnom i nazadnom i proglasiti ništa manje, niti više nego – fašističkom zemljom. Orkestrirani napadi gotovo se ne razlikuju obzirom na prostor iz kojeg dolaze, ne razlikuje se niti politička pozicija s koje se usmjeravaju i suglasje je kao jeka u dolini koja odzvanja zbog suprotnih povika s dva brda u formi: isti, isti, isti…
Počelo je kao i uvijek iznutra, iz političkog hrvatskog okvira, bez promišljanja i elementarne pameti, bez svijesti (ili baš s njom) o posljedicama i kroz davanje važnosti samom sebi, u trenutku kad je to bilo potpuno nevažno u odnosu na opći hrvatski zanos i njegovo svjetsko prihvaćanje. Politička sebičnost, koja nije samo imanentna političkoj poziciji, intelektualna prosječnost i poništavanje vrijednosnog sustava i izbora drugih i nevjerojatna pomoć i poticaj iskrenim protivnicima samostalne Hrvatske, mogu se samo okarakterizirati kao teški politički diletantizam ili, pak, plansko i promišljeno udruživanje i pomaganje protivnicima suverene Hrvatske. Zabuna, krivo razumijevanje ili slične fore, dodatno je duboko utapanje u vlastitu političku anomaliju.
Hrvatsku proglasiti fašističkom tvorevinom…
Nastavilo se u različitim formama vezano za sva tri povijesna događaja na kojima Hrvatska mora i treba graditi temelj nacionalnog identiteta i zato su napadnuti u najgorem mogućem obliku iznutra, a produžilo se reakcijama izvana, partnerskih glasila. Rekli bi iz njihovih redova, samo uzvrat za „prekomjerno granatiranje” Knina početkom kolovoza 1995. godine, zatvarajući time začarani povijesni krug prebacivanja odgovornosti za vojnu agresiju na Hrvatsku, na posljedice uvjetovane njome. Konačni zadatak i cilj davno postavljen je stalno, intenzivno, svim načinima i uz svesrdnu pomoć pojedinaca iz Hrvatske, Hrvatsku proglasiti fašistoidnom tvorevinom bez ikakve sumnje, a sve njezine pojedince, koji pronose njezinu slavu, slavu njezinih branitelja i vrijednosni hrvatski identitet – proglasiti njenim sljedbenicima. Dokazi nisu potrebni, dovoljno je samo napisati i objaviti.
Proglasiti hrvatske nogometaše, koji su zadivili cijeli svijet, sljedbenicima fašističke tvorevine zato što su pozvali Marka Perkovića u goste, oslobodilačku akciju Oluja usporediti s Hitlerovim djelovanjem i nevjerojatnog Olivera zato što nije nikad poslije nje pjevao u nekoj zemlji, sigurni je znak velike antihrvatske paranoje koja ne jenjava. Sad bi se tu trebali ukazati i pokazati oni isti političari s početka teksta, jer tu, zapravo, počinje njihova uloga obrane zemlje koju predstavljaju u današnjim vremenima i njihova moguća slava o kojoj će netko držati filipike za 20 godina. Trebali su se, ali nisu i zato je njihova današnja neuvjerljivost – velika. Trebali su se javiti i akademski djelatnici ili, pak, formalne akademske institucije, ali nisu. Nikad nismo čuli niti vidjeli niti jednu znanstvenu instituciju koja bi se oko svega formalno oglasila, bilo njihovo upravno vijeće, direktor, kolegij ili znanstveno vijeće. Totalni muk hrvatskih službenih institucija, političkih stranaka ili pojedinaca na pozicijama, nasuprot hrvatskoj populaciji i njihovim stavovima na hrvatskim ulicama, trgovima, rivama, dočecima, ispraćajima ili slavljima pobjede.
Umorile su nas već akademske i političke prosječnosti, mlakost reakcija na najveće moguće i monstruozne optužbe u koje ubrajaju i sve nas i ne prihvaćamo više jednako financiranje protivnika i zagovaratelja Hrvatske, kaže hrvatska mladost sve manje sklona izjednačavanju pristupa u Hrvatskoj. Ne, ne smije više biti popusta za takvu razinu blaćenja Hrvatske i svih njezinih stanovnika, koji čine vrijednost današnje Hrvatske, niti se više političarima treba tolerirati popustljivi stav prema nositeljima takvih napada, ma koliko o tome ovisi, kako kažu, stabilnost njihova vladanja. Fašizam, antisemitizam, nacizam i ne znamo što više ne, koji se pripisuju Hrvatskoj, konačno s političkog vrha treba rezolutno odbiti bez ikakve rasprave i isto tako konačno pokazati kako Hrvatska ima vlast. Ili ovakve mlake i kalkulantske, više ne treba niti biti…
Stari neprijateljski obrazac…
Nogometnu reprezentaciju iz Hrvatske nazvati fašističkom zbog pjesme u nevjerojatno pozitivnoj atmosferi, praktički bez i jednog incidenta, u kojoj je sudjelovalo i puno stranaca, sramotan je potez na kojeg je trebalo odmah reagirati s političkog vrha. Koliko moraš biti sebičan i priglup i ne shvatiti kako pojedinca ne određuje što govori o sebi, niti što drugi govore o njemu, niti ga određuje pjevanje, već – postupanje. Pogotovo prema drugima slabima ili onima koji pomoć trebaju. Svaki bi intelektualac to trebao znati, kao što bi uostalom trebao i pokrenuti mozak prije izgovorene riječi. „Mrklo je doba noći, usred Zagreba. Uz grmlje pri ulazu u park leži čovjek i zapomaže. Traži pomoć. Pored prolaze s vremenskim razmakom dvije grupe pjevajući jedna ‘Po šumama i gorama’ i druga ‘Juru i Bobana’. Prva koja je naišla hladno prođe i prokomentira: ‘Gle pijanca’ i još pljune prema njemu, a druga se zaustavi i priđe čovjeku, pomogne mu i pozove hitnu jer je bio ozlijeđen. Koja Vam je grupa draža? Naravno, jednoglasno ona koja je pomogla. Zašto Vam nije bilo važno što su pjevali?” Pripisivati Hrvatskoj fašistoidnost, stari je neprijateljski obrazac u potpunom jednoumlju nerazlikovanja ničega u elementarnom ljudskom postupanju kojeg jednostavno treba zbrisati s političkog vrha.
Najnovija paranoja vezana je za Oluju i glasi: Vučić uoči Oluje: „Hitler je htio svijet bez Židova, Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba“ 05.08.2018 10:24 Hina / Vijesti.hr. Ne može biti gore i nema tu više oprosta, političkih pregovaranja, ublažavanja, trgovanja i sličnih diplomatskih krivulja. Pogotovo što iz toga deriviraju slični unutrašnji stavovi ljudi, koji su dio hrvatskog akademskog sustava i izravno plaćani iz proračuna ukupne hrvatske populacije. Odgovor mora biti izravan, rezolutan i u konačnici, zadnji izrečen u bilo kakvoj političkoj komunikaciji o toj temi. Razgovarati o Hrvatskoj na takav način, uz ozbiljan muk vladajućih, izravno je ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Ako ne znate, predlažem Vam riječi gradonačelnika Knina, gospodina Marka Jelića, povodom Dana pobjede: „U Oluji nije poražen srpski narod nego zločinačka politika“ (tportal.hr, 04.08.2018.). Odgovor bez kalkulacija, jasan i nedvosmislen, koji srpski narod u Hrvatskoj uključuje u hrvatski korpus i potvrđuje njegovo sudjelovanje u obrani Hrvatske.
„Oliver je isti, jer nije želio pjevati u nekoj zemlji”. Ništa tu nije sveto, pa niti veliki Oliver, kome se ponajmanje moglo prigovarati za nacionalnu formalnu ushićenost. Apsolutna čestitost hrvatskog velikana, unutrašnja snaga i pripadnost ovakvoj najboljoj Hrvatskoj koju smo gledali ovih dana i nevjerojatna principijelnost, mogla bi im biti kao obrazac. Umjesto zahvalnosti njegovoj pjesmi i stihu u kojem je poziv na ljubav jedini put, antihrvatskoj paranoji nikad kraja.
Svi su podržavatelji ovakve Hrvatske kojoj se svijet divi i po dočeku i po ispraćaju – fašisti, nacisti i slično i jedino što ih se, na iznenađenje, ne imenuje – komunistima. Nisu tu problem, naravno, svi koji to čine izvan Hrvatske, već su poseban problem svi koji to čine iz Hrvatske i još su uz to pod zaštitom i financiranjem službene hrvatske vlasti. Nema niti jednog hrvatskog intelektualca koji nije iznutra takvim proglašavan. Pročitajte malo priloženi tekst: „’Ja bih bio radikalniji od Hasanbegovića. Ja bih ukinuo sve udruge’, konačno je ordinarni fašist otvoreno progovorio iz hrvatskog demografa”. Nema veze što izričaj nije bio takav, nego vezan za sve udruge koje ničim ne doprinose razvoju hrvatskog društva, nema veze što nemaš hrabrosti suočiti se javno s tom osobom o svemu, nema veze što ju kao malo pismeni novinar uopće ne poznaš, nema veze što o odnosnoj problematici nemaš pojma, nema veze što si samo izvršio naredbu i ništa nema veze za intelektualnu sirotinju koja ne priznaje niti haašku oslobađajuću presudu. Važno je napisati. Drugi su prolazili i gore.
Kome, sve napisano u prethodne 4 točke u današnjoj Hrvatskoj, svjesnoj svojih vrijednosti, još treba? Kome treba akademska i politička prosječnost i novinarska uslužnost? Suvremenoj Hrvatskoj kakvu ju je ovih dana s uvažavanjem doživljavao svijet – ponajmanje.
