Kao slobodni ljudi nasljedujmo Isusa
18. nedjelja kroz godinu (B)
Bog ne želi robove. Bog želi slobodne ljude. Da bi rob postao slobodan on mora preuzeti odgovornost za sebe. I ne čekati svaki put ponovo da mu gospodar, pa bio to i sam Bog, pokaže svoju moć pred kojom se mora pokoriti želi li preživjeti. Zato će Bog starozavjetnom narodu, nakon brojnih čudesa koja su ih fizički oslobodila, ali ostavila mentalitetom u ropstvu, na putu iz ropstva u slobodu ponuditi znak.
Taj znak je mana koja im je obećana u ovom današnjem svetopisamskom ulomku. Tu će manu biti potrebno skupljati i dijeliti, kao i one kruhove i ribe prošle nedjelje, vodeći računa da je ima dovoljno da svakome dotekne, ali i da nikome ne pretekne. Mana se ne može gomilati. Nju nije moguće ostavljati za sutra. Ona ne dozvoljava da jedni postanu bogataši, a drugi ostanu siromasi. Može se prikupiti samo onoliko koliko je svakome potrebno.
Ova mana, dana Izraelcima u pustinji, simbol je jedne drukčije mane koju Isus želi ponuditi novozavjetnom Božjem narodu kao trajni znak. To je mana o kojoj on govori u današnjem evanđeoskom ulomku. Ta mana je „kruh s neba, kruh istinski“, kruh „koji silazi s neba i daje život svijetu.“ Taj kruh, a to je sam Isus, Isus želi učiniti trajnim znakom ljudima svih generacija. Znak usmjerava prema onom bitnom, vjeri u Isusa kao onoga kojeg je Bog poslao i prema vlastitoj odgovornosti. Znak nam pomaže uzdignuti se, koliko je to moguće, na Božu razinu, trudeći se raditi djela Božja, raditi „ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni.“
Opasnost traženja čuda je u tome što se odgovornost za sebe i druge oko sebe želi „natovariti“ Isusu, umjesto da s njim i njega nasljedujući preuzmemo odgovornost i za sebe i za druge. Onima koji traže čuda, a ne žele vidjeti znak i u znaku poziv na nasljedovanje, se čini da je lakše biti robovi u blizini punih egipatskih lonaca, negoli živjeti slobodno i odgovorno, tražeći istinsku hranu o kojoj Isus progovara. Ta hrana se ne iscrpljuje u jednostavnom hranjenju, onome što nazivamo pričest, nego nužno zahtjeva usvajanje i slijeđenje Isusove logike koju nam euharistija koju blagujemo sakramentalno posadašnjuje, pretvarajući same sebe u ljubavi i odricanju u kruh za život svijeta.
Za takvo što je neophodno odbaciti ropski, poganski mentalitet, mentalitet punih egipatskih lonaca koji je bio obilježje Izraelaca u pustinji, ali i mnoštva koje je tražilo Isusa. Taj je mentalitet puno puta obilježje i naše društvene pa i, nažalost, crkvene stvarnosti. Iako smo već dugo na putu prema slobodi, mi kršćani već dvije tisuće godina, još smo po mnogo čemu bliži i skloniji danima ropstva.
Nismo naučili logiku mane koja se ne može gomilati i skupljati za sutra, koja ne dozvoljava jednima da budu bogataši dok drugi ostaju siromasi. Slično je i na nacionalnoj razini gdje postoji isti zaborav koji nas uvijek ponovo vraća u pustinju i Egipat umjesto da i mi konačno stignemo u Obećanu zemlju. Valja i to spomenuti danas kad slavimo Dan domovinske zahvalnosti kojim Bogu zahvaljujemo za dar slobode.
Što nam je činiti da to promijenimo, da konačno uđemo u Obećanu zemlju, da doista budemo slobodni? Na to pitanje nam odgovor nudi današnje drugo liturgijsko čitanje, ulomak iz Poslanice Efežanima, kojim nas Apostol potiče da odložimo „prijašnje ponašanje, starog čovjek, koga varave požude vode u propast“ i poziva da se obučemo u „novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“
Uzor tom novom čovjeku je sam Isus Krist. Biti u njemu i s njim novi ljudi! Biti novi muškarci i žene po uzoru na Isusa Krista! To je ono što Isus želi za sve nas, nudeći se svima, ali i ne prisiljavajući nikoga. On ne želi da ga kao robovi tražimo. On želi da ga kao slobodni ljudi nasljedujemo. To je rješenje za nas osobno, za naše obitelji, našu crkvenu i našu društvenu stvarnost!
MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA
