„Brijati“ s Kekinom ili pobjeđivati s Thompsonom

Valja upravo večeras postaviti pitanje, koliko bi oko  pola milijuna Hrvata, koji su napustili zemlju tjekom zadnjih godina nedostajalo u eventualnostima neke nove obrane zemlje, tko bi ih zamjenio i bi li hrvatski narod mogli voditi danas u takvu pobjedu Plenković sa svojim kabinetom, bi li nositelji pobjedničkoga nacionalnoga duha bili Nina Obuljen, Davor Božinović, Blaženka Divjak, Štromar, Butković, Ćorić ili Marko Pavić, bi li simbolika ratnika u obrani svoje zmelje bila ona koju propovjedaju uz golemu državnu potporu kao temeljni identitet Hrvatske,  Danilo Šerbedžija, Danijel fimadžija Rafelić ruku pod ruku s motovunskim Mirkovićem i Grlićem, Lenka Udovički i Oliver Frljić, Kazimir Bačić,  Stipić liberalni i Renato Kunić programski, uz potporu Katje Kušec, Denisa Latina, Tončice Čeljuske ili „ingeniozne“ Čakarun, bi li Gordan Bosanac, Radojka Borić ili Zoran Pusić s petokrakama i usklikom „Smrt fašizmu“ s mitraljezima jurnuli na mrske neprijatelje i bili inspiracija nekim novim hrvatskim ratnicima, bi li osloboditelji i junaci išli u boj i „brijali“ s pjesmama Mile Kekina, kao što su išli s Bojnom Čavoglave, te bi li današnji ili sutrašnji hrvatski ratnici s krunicom išli u boj na život i smrt, ili bi nosili vile Stipe Mesića i Milorada Pupovca sa spomenika antifašističkom ustanku u Srbu, bi li bili spremni umrijeti za –antifašizam, kao način života.

Sumnjam da takvu Hrvatsku ne bi pregazilo bilo koje pleme iz centralne Afrike, naoružano kopljima i ratnim bojama.

Onako-za doručak.

Zašto to pitam upravo danas?

Evo zašto.

Oluja je primarno politička, pa tek onda vojna pobjeda

Ministar obrane, general Damir Krstičević je na prigodnoj akademiji u MORH-u uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dana hrvatskih branitelja, istaknuo da je Oluja simbol vojničkog uspjeha  i junaštva. To me je potaklo postaviti pitanje –bi li s današnjim političkim rukovodstvom Republike Hrvatske, u koje po svojim nadležnostima golemom većinom moći i utjecaja, dakle i ideje i organizacijskih znanja prevenstveno spada vlada čiji je član i Damir Krstičević, a samo simbolički predsjednica Republike, Hrvatska uspjela izvesti operaciju kao što je bila Oluja?

I koje to mi junaštvo slavimo?

Naime, junaštva i junačkih činova doslovno ima svaki dan, ali junaštvo o kojemu govori Krstičević vidljivo je i nacionalno relevantno, jer ga je u nacionalnu orbitu istakla i dala mu značaj ideja koja je ujedinila naciju, za razliku od junačkih činova tolikih ljudi, koji su svoju osobnu hrabrost i žrtvu podnijeli u trenutcima i u svakodnevnom životu, koji nema tu nacionalnu komponentu. Od Krstičevića sasvim sigurno ima jako puno hrabrijih, pametnijih i požrtvovnijih ljudi, kao i od svakoga ratnoga generala, ali, Krstičeviću zasluženo pripada ratna slava, njima ne pripada.

Ne govorimo o istom junaštvu.

Bi li se uopće današnja Hrvatska mogla obraniti od ozbiljnoga vojnoga nasrtaja na svoje životne prostore?

Pitanje je – može li današnja Hrvatska zaštititi Hrvate u BiH?

Pitanje koje se nikako ne smije zanemariti je i to – bi li Republika Hrvatska u slučaju fizičke i vojne ugroze hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini u nekom, nimalo nerealnom razvoju okolnosti i situacije mogla uspješno intervenirati i obraniti svoj hrvatski narod i životni interes?

Na ovo pitanje je važno i dodati – zna li današnja Hrvatska uopće da bi to morala uraditi i da je to modus vivendi opstanka svake pristojne države i naroda?

Odgovor je – ne zna.

A to je vrlo porazan odgovor i za pitanje iz naslova.

Ali, pođimo redom.

Da bi se uopće moglo razgovarati o tim pitanjima, valja preispitati, pa korigirati Krstičevićeve riječi.

Naime, Oluja je bila primarno državno-politički uspjeh hrvatske državne politike, koja je u svim elementima u tom trenutku djelovala moćno, nadmoćno i snažno u odnosu na neprijatelja i njegove potencijale, a vojska, policijske snage i uopće ratni pobjednički potencijal, te pripadajuće junaštvo kao vrh toga potencijala, koje nije moguće bez potpune predanosti ideji vodilji i potpune sigurnosti o njenoj moralnoj i civilizacijskoj ispravnosti, bio je izraz tih državnih politika.

Zato je bila moguća Oluja.

I zato nisam siguran bi li bila moguća danas.

Razmotrimo samo nekoliko znakovitih činjenica.

Jasnoća političkih ciljeva, preduvjet za Oluju

Prvo, uoči Oluje i tjekom do tada četverogodišnjega rata za slobodu hrvatskoga naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, potpuno su zanemarive bile političke i javne silnice koje su dvojile o ispravnosti obrane, o samostalnosti Republike Hrvatske, o slobodi hrvatskoga naroda i valjanosti hrvatskih nacionalnih vrijednota. Uopće nije bilo javnih dvojbi tko je neprijatelj, gdje je, i kakav odnos prema njemu treba imati, a događaje i njihove nositelje nazivalo se punim imenom i prezimenom. Ništa nije trebalo nagađati, niti se moglo stostruko interpretirati. Nije da skrivenih dvojbi i protivljenja nije bilo, vidi se danas,  ali politički, civilno, medijski i uopće u javnome društvenom diskursu gotovo da i nisu postojale. Prema tome, nisu niti mogle utjecati ozbiljnije na društvenu klimu i razvijanje patriotske i rodoljubne spremnosti u ostvarivanje nacionalnih ciljeva. Uz potpuno prevladavajući javni, integracijski i slobodarski duh, koji je vladao Hrvatskom i hrvatskim narodom u cjelini, apsolutno pretežita je bila nada, vjera u svekoliki uspjeh hrvatskoga naroda i što je najvažnije – izrazito visoki stupanj samopouzdanja gotovo svakoga pripadnika hrvatskoga naroda, na koji nikakvoga utjecaja nisu imale vidljive i goleme zaprijeke iz svijeta, pogotovo iz glavnih centara svjetske političke moći. To je samo dodatno jačalo prkos, odlučnost i u konačnici otpor hrvatskoga naroda.

Taj duh nije mogla razvijati, a prije toga ni stvarati,samo Hrvatska vojska, niti dokazano junaštvo u tolikim postrojbama iz prvih dana neravnopravne obrane zemlje. Vojska je bila posljedica takvoga duha, a junaštvima koje su afirmirali mediji, dodatno se jačalo taj duh. Za stvaranje i razvoj, te održavanje takvoga pobjedničkoga duha nacije morala je postojati vjera u politički i državni poredak, morala je postojati hijerarhijska vertikala s jasnom i personaliziranom odgovornošću, jasnoća u donošenju odluka, te – jasnoća političkih i nacionalnih ciljeva.

Ljudi su vjerovali državnom rukovodstvu.

Vjerovali su Tuđmanu.

Nije Gotovinu i Krstičevića stvorilo njihovo junaštvo, nego državna politika

Bez toga kritičnoga minimuma predane vjere i pouzdanja u državno-političke prosudbe i sposobnost državno-političkog rukovodstva, da usprkos svemu uspije postići legitimne i legalne političke ciljeve, te nadmudri neprijatelja i njegovo izvanvojno djelovanje, ni Krstičević ne bi bio uspješan, ni general pobjedničke vojske. Niti bi danas slavio pobjedu. Za pobjedu je bilo nužno prvo stvoriti pobjednički duh.

Treba li uopće uspoređivati sve navedeno, koje je gotovo nemoguće osporavati čak i na marginama stavova, s današnjim stanjem u Hrvatskoj, s realnošću u kojoj se sustavno ubija baš taj pobjednički duh i afrimira nesigurnost, bezvrjednost, slabost i kukavnost, i to točku po točku, po svim elementima, koji presudno utječu na stvaranje pobjedničkoga duha i pobjedničke klime u društvu, bez koje nema nikakvih uspjeha ni u čemu, ni vojnih pobjeda u potencijalnim nužnim okolnostima?

A vojni su uspjesi manje više uvijek rezultat sveukupnih uspjeha jednoga naroda.

Bez njih su nemogući.

Uzimo samo jedan primjer.

Danas u Hrvatskoj nitko u državno-političkom poretku nema hrabrosti ni pomisliti oduprijeti se ili bar racionalno razmotriti bilo kakvu ideju, zahtjev ili inicijativu iz međunarodnih, pa i najopskurnijih institucija, a i parainstitucija zvučnoga imena, dok je Tuđman usprkos respektu prema međunarodnom raspoloženju pripremao Oluju kao konačn odgovor Hrvatske na okupaciju, i izveo ju usprkos potpunoj suglasnosti cijeloga svijeta- da to ne smije ili bar ne treba pokušavati.

Zašto Plenković ne bi mogao provesti Oluju?

Što mislite kako bi se na njegovom mjestu ponašao Plenković?

To se mora zamisliti i racionalno analizirati, jer od toga ovisi odgovor na pitanje iz naslova. A taj odgovor je esencijalni sadržaj današnje države. Bilo je na temelju Tuđmanovih postupaka relativno lako predvidjeti njegov odgovor na tadašnje izazove, kao i Plenkovićev danas. Zbog točnoga predviđanja, ljudi su vjerovali Tuđmanu, a ne vjeruju Plenkoviću.

Još tamo od osamdeset i devete godine, zatim tjekom devedesete, a pogotovo nakon prvih demokratskih izbora, proglašenja državne samostalnosti i početka agresije, te uz to i obrane zemlje, doslovno svi postupci potpuno ujedinjenoga hrvatskoga naroda, bez obzira na prebivalište, bez obzira na građanski status ili poreznu obveznost pod tek proglašenom državnom jurisdikcijom, bili su rukovođeni stvaranjem preduvjeta za prvenstveno ispravljanje nevjerojatnih povijesnih zala, uništenjem otvorenoga neprijateljskoga djelovanja, prvenstveno političkoga srpstva pod krinkom tragično kompromitirane jugoslavenske ideje u samome hrvatskome društvu i preuzimanje razvoja zemlje pod svoju političku kontrolu ili – volju. Ljudi se nisu ujedinjavali zbog očekivanja da nakon proglašenja države, ili obrane od srpske agresije, plaća umjesto petsto DEM bude tisuću, da onaj tko nije imao kuću ili stan sad najednom to ima, niti su i tada, bar golema većina uopće pomišljali na to da će im novoformirana država trebati zauvijek i to u cjeloživotnoj hladovini – riješavati životne obiteljske i bilo kakve statusne probleme.

Iz kojih struktura i obitelji su potekli hrvatski ratnici?

Jednostavno, golema većina ratnika i današnjih ratnih veterana prije svega, rođena je i odrasla u obiteljima, koje su prije devedesete godine bile – na neprijateljskoj strani režima, nikada od država nisu ni očekivali, niti imali povlastice i bili su naučeni sami riješavati svoje probleme. Utim okolnostima najviše što su očekivali,bilo je, da im država ne bude neprijatelj i da im omogući poštenu prigodu, kreirajući jasne, poštene, poticajne i lako shvatljive zakone, odnosno pravila.

Ništa ni manje ni više.

Jedan od najvećih propusta istraživačkih institucija je taj što se ne zna socijalno-obiteljska i identitetska struktura pripadnika dragovoljačkih postrojbi, te ratnih postrojbi, koje su prve primile udar srpskoga i crnogorskoga neprijatelja devedesetih, te osigurale ravnotežu na bojišnicama do međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Iznimno bi poučno i korisno bilo znati i socijalni, i identiteski sastav, te obiteljsku genezu pripadnika proslavljenih ratnih brigada, koje su bile nositelji prvoga udara na neprijatelja na početku Oluje.Iz svega što znam, ali to ne mogu koristiti kao kategoričan stav jer ne potječe iz egzaktnoga znanstvenoga istraživanja, posve je izgledno da je preko devedeset posto pripadnika tadašnjih hrvatskih oslobodilačkih i obrambenih postrojbi sačinjavala mladež iz hrvatskih ne-jugoslavenskih i ne-komunističkih obitelji, iz kršćanskih obitelji i da je nevjerojatna rijetkost bila, da se u postrojbama pojavio bilo tko tko je pripadao dotadašnjoj jugoslavenskoj i komunističkoj oligarhiji.

Zašto antife ne mogu biti pobjednici i ratnici?

Nikada nigdje nisam čuo ni za jednoga ratnoga junaka, za junački čin ili žrtvu, ratnika,  koji je potekao iz obitelji komunističke oligarhije. Tu ne govorim o generalima i bivšim pripadnicima JNA koji su došli u HV, a general Praljak je totalni – incident. Govorim o vojnicima.

Upravo bi to valjalo znati eksplicitno, šteta je što se to ne zna. Bilo bi izuzetno bitno usporediti s današnjim pripadnicima novoga državnoga i javnoga establišmenta, počevši od najužih institucija države, do javnih institucija, posebice u medijima, kulturi i obrazovanju i znanosti, te u najvažnijim državnim kompanijama i pretvorbenim grupacijama. Čisto pogledati genezu i jednih i drugih.

Iz te usporedbe, koju slutimo više nego jasno prema političkim, javno dostupnim biografijama, uspjesima i neuspjesima na tim područjima,  zatim vrjednotama za koje se zalažu i koje promiču, te usporedbom izdvajanja iz proračuna na svim razinama za poticanje pripadajućih ideja i programa s jedne strane pretežitoj strukturi, koja nema gotovo nikakvoga dodira s obiteljima i vrjednotama ratnika, i s druge strane  onima koji i dalje baštine vrjednote i obilježja goleme pretežite strukture naroda,koja je podnijela prvi srpski udar devedesetih godina, valjalo bi i bilo bi iznimo važno usporediti i detaljnu analizu ljudi i obitelji, koje su tjekom zadnjih godina – napustile Republiku Hrvatsku i otišle u svijet.

Dobili bismo jasne odgovore što u ovoj zemlji ne valja.

I tko ju uništava.

I dobili bismo poražavajuće odgovore!

Modeli prjevare ratnih pobjednika

Iznali bi da je u tome ključni razlog svih hrvatskih nacionalnih, političkih, vrjednosnih i svakih drugih posrnuća, a sve zajedno – da je to razlog zbog čega u svemu relevantnome zaostajemo za svijetom, u svemu što pretežito kontrolira i na što utječe – današnja država. To bi također bio jasan dokaz da hrvatski narod valja, vrijedi, a da njegova država danas – jednostavno ne valja, iako se javnim kampanjama formira i potiče posve suprotno raspoloženje i stavovi.

Jasno je kao dan, da su stotine tisuća mladića i djevojaka, koji su s idejom o kojom sam već na početku pisao, krenuli u rat za svoju slobodu, danas – prevareni. Ta seprjevara ne može anulirati,niti kompenzirati nikakvim zakonima o braniteljima, kao štose u ostalom počast junacima i pripadnicima oružanih snaga, koji su sudjelovali u Oluji ne može iskazati dodavanjem uz Dan pobjede, domovinsku zahvalnost i hrvatske branitelje. I u tome se vidi podmukla narav politika, koje su formalno iskazivale zahvalnost, a zapravo svodile najveća politička i državna dostignuća u uzakprostor, svodeći stanje duha nacije u jednome vremenu i sve elemente koji su utjecali na to stanje, na vojno ili tzv. braniteljsko pitanje i junaštvo, svrstavajući ga isključivo pod njihovu baštinu, odnosno pod nadležnost tisuća braniteljskih udruga s po nekoliko pripadnika, koje je relativno lako moguće kontrolirati i sitnim pogodnostima, dovoditi ih u klasičan ponižavajući trgovački odnos trajne kompromitacije, stvarajući od njih i njihove ratne slave zaklon za uništenje duha Oluje u cijelome društvu. Ne mogu niti smiju branitelji skrbiti o ratnim simbolima i slavi, to je ultimativna zadaća – nacionalne države, na čemu ona jest ili nije valjana. Kad i ako se branitelji angažiraju, a kritično je vrijeme upravo danas, vrag je odnio šalu.

Oluja nije temelj, ona je obrana temelja nacionalne državnosti

Kad se kaže Dan pobjede, svakome je Hrvatu jasno da je to dan – svehrvatske pobjede. Ne građanske, ne antifašističke ili fašističke, nego – nacionalne. Hrvatske pobjede. A zašto bi onda trebalo i bilo nužno u tome pobjedničkom statusu posebno apostrofirati branitelje, kao da oni upravo nisu najbolja slika i prilika cjelokupnoga hrvatskoga naroda, te zašto bi bilo nužno isticati zahvalnost i kome u ostalom? Bogu? Sumnjam da su Škrabalovi kreatori imena blagdana imali Boga na umu – a morali su. Zato da bi se izbjegla svehrvatska nacionalna identifikacija i spriječilo uspostavljanje vojne pobjede kao – nacionalnogidentifikacijskog povijesnog stupa. Što se god više ističe da je Oluja temelj suvremene Hrvatske, sve se višečini da – bude politički sporna. Prije svega, zato što Oluja i vojne oslobodilačke pobjede nisu, niti mogu biti temelj, jer su temelj prvi demokratski izbori i referendum o nacionalnoj samostalnosti na povijesnom pravu hrvatskoga naroda na svoju slobodu i državnost, a Olujom i domovinskim oslobodilačkim ratom su obranjeni ti – temelji i ta prava. Točno onako kao što ministarstvo branitelja sudjeluje kao jedan od dvadeset elemenata u vladinoj državnoj strukturi, tako se i specifikacijom pobjede na braniteljsku, zapravo otvara prostor za paralelno razvijanje i – posve suprotnih političkih i inih ciljeva i platformi, zbog kojih neka nova pobjeda danas ne bi bila moguća. Zato se iz mainstreama svim sredstvima Oluju nastoji lokalizirati u Kninu, pri čemu je sve više njen povijesni epilog u mainstream, dakle službenoj javnosti, oslobođenje Knina, a ne obrana Hrvatske. Točno po obrascu lokaliziranja hrvatske žrtve u Vukovar i Škabrnju.

U tome je epohalna, suptilna i opasna podvala.

Kao i u mnogo čemu drugome, na što golema većina ljudi posve dobronamjerno niti ne obraća pozornost, izuzev u trenutcima kad im se te sitnice stave pred njih kao zaprijeka u ostvarivanju posve normalnih i prirodnih želja, zahtjeva i namjera.

Što je zajedničko pobjednicima?

Zato ljudi i ne znaju koje sve sitnice i koliko tisuća tih sitnica zapravo čine poredak neslobode i destrukcije duha i pobjedničkoga mentaliteta, koji je postojao i postoji u hrvatskom narodu, a državnim politikama – usmjeren i koncentriran u stanje nacije uoči Oluje i zbog toga izazvao –epohalnu pobjedu pred kojom se poklonio cijeli svijet. Olujni pristup je matrica svakoga uspjeha. U svim uspjesima, na kakvoj god mikro razini se događaji i usporednice odvijale, pravila su jasna, postoje vrločvrste zakonitosti, oni koji ih poštuju i drže ih se – uspjevaju, oni drugi su –gubitnici.

Na toj matrici uspjeli su nogometaši i to je univerzalna matrica.

Valja se večeras, dok obilježavamo Dan pobjede pitati – tko bi bio nositelj obrane svoga naroda i bio spreman založiti život za te ideale, oni u Kninu, okupljeni oko državnoga vrha, koji godinama promiče tisuće i tisuće sitnica, koje nagrizaju pobjednički duh Oluje i olujne simbolike, ili ona mladost koja pjeva  s Thompsonom u Glini?

Odgovor na to pitanje je istodobno imperativni cilj svakoga pokušaja uspostavljanja ravnoteže između vrjednota države koju imamo danas i vrjednota i ciljeva njenoga naroda. Bez te ravnoteže nema pobjeda. Sve je u tome, pa izrada novih pobjedničkih političkih programa – mora početi od toga i zastati na tome.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save