U Slobodnoj Dalmaciji od 29. srpnja 2018. na str. 5 objavljen je članak pod naslovom ‘’U Srbu nismo ustali protiv Hrvatske, već protiv zločina’’, što me je ponukalo da dam odgovor na  takav, i slične članke.

Što se slavilo i obilježavalo u Srbu?  Kao i svake godine  u vrijeme socijalističke Jugoslavije, ali i demokratske Hrvatske,  svim govornicima su puna usta antifašizma s jedne i fašizma s druge strane! A taj ”antifašizam” su tobože ”poveli komunisti”, pa su na proslavi i prigodne kape s crvenom zvijezdom petokrakom! Nikad nismo vidjeli originalne kape iz tih dana s kokardom!  Za komunizma smo morali trpjeti svakojake laži, ali danas ne moramo. Konačno bi znanstvenici trebali preuzeti istraživanje povijesti, a ne oni koji su se onda nazivali ”poštenom inteligencijom”, a kojoj je vrhunski znanstveni autoritet bila prikladna komunistička istina! Zato treba reći da:

Nije istina da je to bio antifašistički ustanak. Ustanici su bili u dogovoru i savezu s talijanskim fašistima koji su ih podupirali na različite načine, o čemu postoje i povijesni dokumenti! Neka sljedbenici tih ”antifašista” kažu koliko su ti ”antifašisti” ubili fašista Talijana, koliko Nijemaca, koliko ustaša a koliko civila sa ženama, djecom i starcima. Mogu se i podičiti metodologijom ”antifašističkog”  ubijanja: klanje, bacanje u jame, pečenje svećenika na ražnju, pljačke, krađa hrvatske imovine, zatiranje čitavih naselja, rušenja crkava, paljenje kuća…

Nije istina, kako se u naslovu navodi, da ”U Srbu nisu ustali protiv Hrvatske…”  Ustajali su oni uvijek protiv Hrvatske i Mačekove Banovine (prije NDH), i u Bjelovaru (Bjelovarske žrtve) prije proglašenja NDH, i nakon proglašenja NDH  i 71. i 91., a ubijanje Hrvata srpski vojnici su započeli još 1916. u Odesi, o čemu je pisao i Krleža (”U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, U ”Kanatnom zavodu” gdje se masakrilalo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru , da ne treba da znade tko su ti ljudi, ”jer to su Hrvati”). 

Nije istina da su ustanak 27.07.1941. započeli komunisti – antifašisti! Oni su se kasnije  pridružili i preuzeli zasluge za taj ustanak, a time i ”antifašistička” monstrouzna zločinstva. Da se ne bi lagali, komunistička  partija Jugoslavije je kao privržena  članica Kominterne i druga Staljina, dvije godine nakon početka II. svjetskog rata osuđivala imperijaliste za rat, a njezini nalogodavci Kominterna i SSSR su kao vjerni saveznici nacifašizma, podupirali  Njemačku u ratu protiv Francuske i V. Britanije. Tako je drug Staljin brzojavom čestitao svom tadašnjem prijatelju Hitleru, kad je ovaj ušao u okupirani Pariz! Tek napadom Njemačke na stranu zemlju (SSSR), ne vlastitu (Jugoslaviju),  jugoslavenski se komunisti organiziraju po nalogu Kominterne i prelaze na drugu stranu. Dakle, dvije su godine  bili pronacisti i profašisti, a nakon vjerolomstva Hitlera, prelaze u antifašiste!

Nije istina da su zločine radili samo ”oni” a ”mi” nismo! Svaki je zločin za osudu, i  nema opravdanja za monstrouzne osvete, prema civilima, osobito djeci, s bilo koje strane!  Ne postoji razlog na ovom Svijetu za ubiti dijete, recimo od dvije godine…!  Istina je da se nekima zločini množe a drugima taje, što je daljnji razlog za prekomjernu mržnju i osvetu!

Svim nevinim žrtvama tog  ustanka od 27.07 1941., treba postaviti dostojno obilježje, pa se postavlja pitanje: Gdje je spomenik don Juraju Gospodnetiću i don Waldemaru Maxilianu Vrhovcu, od kojih je prvi skončao na ”antifašističkom” ražnju, pred majčinim očima,  a dugi u jami!?  Gdje je spomenik rodu Ivezića (njih 38), od kojih je najmlađi imao 2 godine? Gdje je spomenik za šezdesetdvoje ljudi (s 5 žena i 9 djece) iz okolice Srba, a gdje je spomenik za zaklanih 300 hodoćasnika koji su se vraćali vlakom sa svetkovine  sv. Ane na Kosovu kraj Knina? Potonjima je jedini spomenik jama Golubnjača, a kako se ponašaju sve dosadašnje hrvatske Vlade, tako će još dugo ostati. I dok se za propale države, a i danas, diči spomenik njihovim koljačima, njihove su kosti na čekanju… 

Zašto Stipe Mesić ne govori i o takvim stvarima? Nakon Domovinskog rata isjmijavao se s tezom nekih političara kako u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin, a sad se ponaša kao da antifašisti (koji to čak i nisu bili) nisu mogli počiniti ratni zločin. U ime istinskog antifašizma, ni Mesić, ni Klasić, ni Pupovac ni  slični, nemaju pravo govoriti! Tim ”antifašistima” je njemačka filozofkinja židovskog podrijetla, mučena od Gestapoa, Hanna Arendt davno poručila: ”Nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije istodobno i antikomunist”!

Ti ”antifašisti” koje nereformirani komunisti štite, tijekom ustanka i malo kasnije, do temelja su spalili brojna sela i poubijali još oko 400 ljudi, od kojih je bilo 49 djece!  Ne boli što lažu političari, boli kad sveučilišni profesori  sudjeluju u veličanju zločina poput petparačkih probisvjeta, a studente uče krivotvorenoj povijesti!  Kad već zalaze u te vode, neka pročitaju o divljanju ”antifašističkih” ustanika u knjizi ”Narodni heroji kninske krajine” (Mile Medić i Ilija Đujić, 1979.), što o tome kaže ondašnji narodni heroj Stevo Opačić. Milorad Pupovac je nakon duge šutnje, ipak priznao da je tog 27. srpnja bilo zločina, ali da su to uradili oni koji nisu bili antifašisti. U tome ga demantira Gojko Polovina, koji piše o tim događajima: “…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342). Naravno nikada nitko nije odgovarao za bestijalni genocid nad hrvatskim civilima tog područja Like, Sjeverne Dalmacije i Bosne. Naprotiv, nastavio se od istih i nakon 1945., kada se rijetki preživjeli nisu smjeli vratiti u svoja sravnjena sela i nestale župe. Pravi je genocid učinjen nad Hrvatima:  Boričevca, Srba, Krnjeuše, Donjeg Lapca, Bosanskog Grahova, Drvara, Gornjeg Vakufa i drugih obližnjih mjesta zapadne Bosne i jugoistočne Like. U slijedeći mjesec dana sveukupno je smrtno stradalo oko 2.500 civila, običnih obiteljskih ljudi s djecom! Ne fašista, ne ustaša, ne Talijana i ne Nijemaca, profesore Klasiću!

U knjizi iz 2017. g. pod naslovom: ”Po putovima Janeza (Ivana) Kranjca 1914-1941)”, autorica  Polona Jurinić, otkriva kako su te 1941.g. na sam Božić, četnici Kistanja, Benkovca i okolice još jednom pokazali svoju ”antifašističku”  ”umjetnost” na mladom svećeniku, Slovencu, koji je službovao u Nuniću i Erveniku, selima deset kilometara od Kistanja.  ”Mučenička smrt ga je  dostigla na Badnjak 1941. Četnici iz Kistanja i benkovačkog kraja  došli su na badnjak , kada su Hrvati slavili Božić…  Oni su odlućili da im uhvativši mladog svećenika  ”čestitaju” Božić na svetosavski i srpski način. Narod je svjedoćio da su ga četnici  uhitili, vezali i živog nabili na ražanj i ispekli.  Njegovi župljani nisu znali što se događa. Došli su na polnoćku, a ćetnici su  im  kao ”Božićni dar i čestitku” u crkvu donijeli njihovog kapelana ispečenog na ražnju”, piše na 36. str.u navedenoj knjizi.  

Moja je majka, rođena 1920. u Golubiću, tj. hrvatskom zaseoku Šimića, i izravni je svjedok ”Ustanka naroda Hrvatske”. Po dojavi Talijana, uspjela je sa stanovnicima zaseoka pobjeći u grad Knin, koji su kontrolirali Talijani i tako spasiti glavu, a  ”antifašisti”, su sve što su našli živo hrvatsko poklali! U tom zaseoku Šimića, ostao je bolestan čovjek, prikovan za krevet, kojeg su ”antifašisti” isjekli na komade i bacili psima! Sve je najprije opljačkano a zatim spaljeno! Ona mi je rekla o prijateljstvu Talijana i četnika. Talijani su četnike pomagali i u hrani i oružju, dok partizana nije uopće bilo. Kasnije su se nekih od tih četnika opredjelili za partizanski pokret. Naravno, iza rata su gotovo svi bili prvoborci. U ovom  ”Ustanku naroda Hrvatske”, ili kako ga god danas zvali, nije bilo ni jednog Hrvata, ni jednog istinskog partizana, samo Srbi, vođeni velikosrpskom idejom u borbi protiv Hrvatske. Kad se komunist, partizan i Hrvat, narodni heroj  Marko Orešković htio priključiti ustanicima, ustanici su ga likvidirali kod Drvara.

Bila je to bez dvojbe četnička pobuna  u sklopu kontinuiteta uništenja hrvatskoga naroda a u skladu s prijetnjom Nikole Stojanovića u članku ”Srbi i Hrvati” iz 1902. U tom članku se  navodi da  Hrvati moraju nestati jer je to ”evolucijski neizbježno”, a članak sadrži i poznatu poruku ”do istrage vaše ili naše”, često spominjanju od ”balvan revolucionara”!  Dakle, očigledno se radilo o monarhističkom ustanku za uspostavu Velike Srbije, u ovom području uz pomoć saveznika talijanskih fašista. Taj projekt je i službeno zacrtan u četničkom programu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“. U taj okvir stvaranja Velike Srbije treba smjestiti i ovaj ustanak „Za kralja i otadžbinu“ u Srbu 27.7.1941., kako su znali klicati! Prema tom projektu za etnički očistiti područje Velike Srbije, trebalo je protjerati ili likvidirati oko 2.675.000 nesrpskih stanovnika, od čega oko 1.000.000 Hrvata. I tzv. Balvan revolucija 1991. bila  je logički nastavak genocida nad Hrvatima i otimanja hrvatskih zemalja za stvaranje Velike Srbije!

Je li konačno došlo vrijeme da se utvrdi istina, za kojom vapiju kosti iz Golubnjače i još oko 1500 do sada otkrivenih  mjesta zločinstva!?

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save