Prof. dr. Matko Marušić: S novom školskom godinom, prividno probno, počinje protuhrvatski školski program
Došlo je vrijeme, a zapravo je već i prekasno, da se otvoreno kaže da je reformirani školski program protuhrvatski i da je takvim namjerno napravljen. Proučavao sam argumentei program, ali dugo nisam shvaćao o čemu se radi. Kritičari su išli u detalje, ili su pisali preduge, prestručne tekstove, vlast je lagala i varala na svakom koraku, mediji su bili potpuno pristrani, i nisam mogao razabrati o čemu se tu zapravo radi. Onda sam tek nedavno shvatio i usudim se reći da mi se čini da s novom školskom godinom, prividno probno, počinje protuhrvatski školski program.
Objasnimo to po nekom redu.
HRVATSKO OSNOVNO I SREDNJE ŠKOLSTVO JE DOBRO
I osobno svjedočim da je hrvatsko osnovno i srednje školstvo dobro, jer sam još od 1988. u uskom dodiru sa školom, kako preko svoje djece, tako i preko rada sa studentima, sve do mojih brojnih posjeta osnovnim školama, koje su me uvijek oduševile urednošću, brigom za djecu, pristojnošću i dobrom djecom. To ne isključuje probleme u pojedinostima i pojedincima, pa i u pojedinim školama, ali moj dojam, a nisam amater u toj temi, o hrvatskim školama je jako dobar.
PRIGOVORI POSTOJEĆIM ŠKOLSKIM PROGRAMIMA
- Nisu objavljeni uvjerljivi podatci da na MEĐUNARODNIM USPOREDBAMA (natjecanjima) naši učenici bitno i sustavno zaostaju za europskim prosjecima.
- Da, EU traži da se osnovna škola PRODULJI NA 9 GODINA, ali to nije problem napraviti pretvaranjem zadnje godine vrtića u prvu godinu škole (to EU i traži).
- PREVELIKA TEŽINA KNJIGA je licemjeran do glup prigovor, jer djeca stvarno ne nose u školu svaki dan sve knjige; vjerujem da, na žalost, ne nose ni sve one koje bi za dani dan trebali nositi. Uostalom, taj problem se može lako riješiti poštenim, odlučnim i stručnim probirom, pa čak i promjenom materijala na kojima su knjige tiskane, te jasnim uputama nastavnika.
- PITANJE „ŠTREBANJA“ nije licemjeran, nego samo glup prigovor! Što je škola nego učenje, bez obzira na to što bedaci i oni koji nikad nisu učili učenje smatraju „štreberstvom“?! Zašto nitko nikad nije u medijima osudio, makar i blago, „kulturu“ naših učenika koji odlične učenike podrugljivo nazivaju „štreberima“? Jer – oni su bolji i odgovorniji, a zacijelo i pametniji od onih koji ih tako nazivaju. Upravo oni su oni koji nam trebaju da bi jednoga dana marljivo i odgovorno radili važne poslove u našoj državi.
- Tu dolazimo i do kroničnog, a isto tako nestručnog i glupog ustrajanja da naši učenici u sadašnjim školama imaju „PREMALO PRAKSE“. Da, premalo prakse imaju stručne škole, ali ne zbog programa, nego zbog prešutnog zabušavanja učenika i nastavnika u poslu koji traži prostor, opremu, novac i ozbiljan rad. (No, to je posebna i vrlo bolna tema, koja traži posebnu analizu, a vrlo je opasna jer se radi o bolnim radnim prekršajima, pa se skoro nitko ne usudi o tome govoriti.) Nikakva dodatna praksa ne treba osnovnim školama i gimnazijama! Programi su dobri, tu i tamo donekle preopsežni, ali – nema znanja koje u životu može škoditi! Ili netko misli da ima?
Uzmimo tvrdnju slabo školovanih da u gimnaziji ne treba učiti latinski (i grčki): navodno jer su to mrtvi jezici pa se nema s kim razgovarati, a žive se jezike može učiti izravno, bez muka koje donose latinski i grčki. Autori te filozofije nemaju pojma o ljudskom znanju i njegovu stjecanju i njegovim vrijednostima! Oni u javnosti ne bi trebali govoriti niti o cijenama kupusa na tržnici, a nekmoli o vrhunskoj izobrazbi. Reći ću kratko, jer postoje goleme knjige ljudskoga iskustva postoje o klasičnoj naobrazbi: grčki i latinski se uče jer sva kultura i znanost zapadnoga svijeta počivaju na starogrčkoj i rimskoj kulturi. Tko to ne zna, ne pripada Zapadu, pa bi bilo bolje da ode tamo gdje pripada.
Osobno ovdje svjedočim dvije stvari: prvo, školski laboratoriji svih vrsta postojali su i u moje (davno) vrijeme, a malokad su rabljeni za nastavu; i kad su rabljeni, učenicima to nije puno značilo! Neko pravilo iz fizike i kemije nema nikakvog smisla kad se gleda njegov učinak (promjena boje, dim i sl.), nego tek kad se njegovim shvaćanjem spozna složenost i ljepota Prirode. Tko ne nauči napamet Newtonove zakone, nikad ne će,vrteći oko sebe kamen na konopcu, o prirodi shvatiti što je Newton objasnio. (Ili promatrajući jabuke kako padaju sa stabla.) Ideja o „više prakse i primjera“ dolazi od onih koji prjeziru znanje i žele od njega uteći. Više vrijedi napamet naučiti (Shakespearov) govor Marka Antonija o Cezaru, nego napraviti školski dron. (Da ne spominjem tekstove zabavne glazbe.)
Drugo, kao dugogodišnji profesor na Medicini, svjedočim da su ipak, generalno, najbolji studenti medicine oni iz klasičnih gimnazija, čak i od onih iz jakih matematičkih. Tko misli drukčije, ne ću se s njim prepirati, jer svatko je kovač svoje sreće i sreće svoje djece.
PROBLEMI HRVATSKIH OSNOVNIH I SREDNJIH ŠKOLA
To je preširoka tema da bi se ovdje primjereno obradila, pa ću nabrojiti jedan koji nije, i tri koji jesu.
NOVAC nije problem. Tko god kaže da ne može raditi jer nema novca za njegov posao – ne govori istinu. Nego bježi od posla, ili traži izliku za svoje slabe rezultate na tom poslu. Izvolite pogledati hrvatske škole i njihovu opremljenost i vidjet ćete lijepe slike! Nekima treba pomoć i treba im je dati. Za to se trebaju boriti lokalne zajednice na svojoj i na državnoj razini!
- Stvaran problem naših škola je prevelika KORUPCIJA U DAVANJU OCJENA. Pritisak roditelja, neodgovornost ravnatelja i beznađe nastavnika. Korupcija je veća, mnogo veća od krađe onoga što je dobiveno korupcijom! Ona uništava moral i vjeru u budućnost. Raspiruje malodušje i samu sebe. Strašna je korupcija. Jaka je u nas, jača nego u drugim zemljama EU. Protiv nje bi se trebala prioritetno boriti svaka vlast, a profesionalno školski ravnatelji i inspektori. Oni su sada korumpiraniji od nastavnika. Oni bi nastavnike trebali zaštititi, od roditelja, od učenika i od njih samih. Kad to postignemo, imat ćemo dobre škole. Do tada ne, što god radili da radili.
Finska škola nije uspješna zbog programa, nego zato što tamo nema korupcije ocjena. Moram izvijestiti da je ta pojava toliko jaka da su danas u korupciju ocjena ogrezle i elitne američke škole. To nas dovodi do trećega problema.
- Drugi smrtonosni problem naših škola je SLOBODA KOJA JE DANA UČENICIMA. Time je automatski dana i roditeljima! I nastao je pogubni kaos korupcije, nerada, nepristojnosti i bezvlađa! Tko misli drukčije, neka objasni nevjerojatne brojeve (postotke) učenika koji kasne na nastavu, izostaju sa sati i dana s ispitima (testovima) i imaju „opravdane“ sate za izostanke! Tko je dopustio da se učenici svađaju s profesorima oko svojih ocjena? Tko je omogućio da roditelji dolaze u škole i pritišću, napadaju, nastavnike za povišenje („nepravdu“) ocjena svoje djece? Djecu treba učiti da budu pristojna i da vole i poštuju svoje učitelje. I kad je učitelj u krivu, ne smije mu se proturječiti! Upamtite što sam rekao!
Tko god je pritiskom povisio (svojemu djetetu) ocjenu, u odraslom životu će imati čovjeka koji nije sposoban za rad potreban da zaradi za pristojan život.
- Najbolniji, te pravi politički, društveni i intelektualni tabu, je RADNO VRIJEME NASTAVNIKA. (Ustvari je pitanje radnoga vremena ključno pitanje siromašnijih zemalja, poduzeća, ustanova i ljudi.) Nastavnici trebaju raditi osam sati dnevno i imati praznike jednako duge kao i svi drugi radni ljudi. To ne znači da svaki dan trebaju osam sati raditi nastavu, nego da moraju biti u školi. Ima posla za nastavnike, i za deset sati dnevno, a kamoli ne za osam! Tu su slabiji učenici, učenici s problemima, nadareni učenici, natjecanja, priredbe, nebrojeni oblici poučnih zabava (umjetnost, ali ne tulumi) i – zašto ne – laboratoriji, pokusi, gledanja, izleti, posjete muzejima, ustanovama i priredbama (čuvati se zabavne glazbe). Na to ide usklađivanje plaća, po platnim razredima, sa svim drugim poslenicima koji rade osam sati. To ne može biti sporno.
Posebno je kontraproduktivno zapošljavati nastavnike koji putuju (u mala mjesta), jer oni po prirodi stvari rade manje od domicilnih nastavnika: ili kasne prijevozna sredstva, ili moraju na njih stići i dodatno izbjegavaju i regularnu i dodatnu nastavu. Osim toga, oni su danoj sredini potrebni i kao građani i susjedi! Po logici „doputuj, odradi, otiđi“, škola bi se mogla zasnivati i na internetskoj nastavi.
ZAŠTO JE TREBALA REFORMA ŠKOLSTVA? (ZA UDAR NA HRVATSKU KULTURU I DRŽAVU)
Reforma školstva je trebala, i uvijek treba, kao trajan proces. Ali ova koja je predložena nije dodirnula ni jedan jedini ključni problem sadašnjih programa i rada hrvatskih škola. To je vrlo zloguk znak (v. dalje)! Kao što sam rekao na početku, mislio sam i mislio, mnogo mjeseci, i ljetos sam shvatio da se uopće ne radi o reformi za dobrobit hrvatske škole, učenika i države! Radi se o komunističkom udaru na hrvatsku – dobru – školu, u cilju promjene kulture i postupnog ukidanja vjere, nacije i države. Tko mi ne vjeruje i ne treba mi vjerovati, jer i ja jedva mogu povjerovati onom što mi se razjasnilo! Znam da ova moja opomena ne će imati nikakav učinak, ali ja je moram dati, barem zato da me se ne ubroji u pasivne sudionike toga sotonskoga posla.
Ima barem deset znakova da se radi o planiranom udaru na Hrvatsku. Oni jesu „indirektni“, ali su međusobno konzistentni i brojni su. No, ni oko njih se ne ću prepirati. Važno mi je da ostanem čist pred znanstvenom i Božjom istinom, svetim hrvatskim domoljubljem i ljubljenom nastavničkom profesijom.
- Škola za život
„Škola za život“ je tipična komunistička krilatica koja ne znači ništa! Za život ne treba gledanje (izvođenje) pokusa, nego upijanje znanja i razvijanje razumijevanja. Školski dron ne izradi onaj tko zna spajati žice, nego onaj tko razumije fiziku. Osnovnoškolac i gimnazijalac doista ne moraju znati napraviti dron, ili bilo što drugo, ali moraju s razumijevanjem proći i usvojiti matematiku, fiziku, kemiju, zemljopis, književnost i povijest. (Da ne dražim previše, izostavit ću latinski; no latinski je – sve nabrojeno, pa i dosta više.)
- Spolni odgoj
Jovanović-Hodžić-Štulhoferov ogavni spolni odgoj ostao je u hrvatskim školama! Pritajio se. Povezan se s različitim prljavštinama nedostojnih javne rasprave, sve do pedofilije. O tome je puno pisano (https://kamenjar.com/karolina-vidovic-kristo-ostro-protiv-ministrice-blazenke-divjak/), a ništa nije napravljeno. Nije bilo ni reakcije odgovornih. Nakon ratifikacije Istanbulske konvencije više ga se ne ćemo moći riješiti. A poguban je za djecu i društvo.
- Građanski odgoj
Građanski odgoj provukao se „ispod radara“, možda zbog nerazumijevanja podvale (vrlo vješte), a i zbog toga što se javnost bila usredotočila na povijest, književnost i spolni odgoj. No, iz Građanskoga odgoja prijeti najveća opasnost! Iz toga predmeta dolazi udar na kulturu (relativizacija nacionalnoga, sekularizam, spolni odgoj). Udar komunizma sadržan je u planu da nevladine udruge dolaze u škole učenike učiti – prosvjedovati! Protiv koga? Za što?
Ne uči se ništa nego „sloboda – tolerancija – demokracija“.
Zašto se ne uči ustroj hrvatske države, sustav državne vlasti i administracije, koji su praznici a koji blagdani i zašto su upravo to praznici i blagdani (uključivši bitne međunarodne);zašto se u školi zajednički ne pjeva himna, zašto nije predviđen svečani početak školske godine (polugodište, povratak nakon praznika);
Zašto se ne uči hrvatska građanska kultura (pristojnost, ponašanja u specifičnim situacijama) i tradicije (domoljubne pjesme, narodni običaji); istina o Hrvatskoj – zašto je volimo, zašto je važna, zašto su toliki ginuli za nju, kako je trebamo voljeti i čuvati; bitne povijesne ličnosti i događaji, bez detalja, od Višeslava, preko Zrinskoga, Kvaternika, Starčevića do Tuđmana;
Zašto se ne uče ljudske vrline – navedene od Staroga Zavjeta do Domovinskoga rata – poštenje, milosrđe, hrabrost, viteštvo, ponos (nacionalni i osobni), pristojna komunikacija – govorna (pozdravljanje, obraćanje, zahvaljivanje) i pisama (kako se piše službeno pismo, prijateljsko, ljubavno, molba i žalba), osnove pristojnog ponašanja (rukovanje, upoznavanje, žalovanje, odnos prema starijima, važnima, ženama, svećenicima, političarima, umjetnicima), izbjegavanje huliganizma i odnos prema njemu (navijanje, maltretiranje, konflikt, suprotstavljanje – tu se može dati maha „političkoj korektnosti“), kavalirstvo, opraštanje, ponos, čistoća, ideali, romantična ljubav, roditeljska, prijateljska, zavičajna, nacionalna;
Zašto se ne izlože ljudske mane: što kad je nevjera, izdaja, psovka, laž, prevara, zlo kocke i profesionalnoga športa, mode, glamura, hedonizma, promiskuiteta, nastranosti, brzine, noći, alkohola, razularenosti…
Zamislite – nema ništa o čistoj dječjoj, mladenačkoj ljubavi, samo spolni odnos, al pazi da se ne zaraziš i ne zatrudniš!
Tolerancija i multikulturalizam: kada se čestita braći pravoslavcima a kada muslimanima, što ako me tuku a slabiji sam, što ako slabijega tuku… itd.
Predloženi Građanski odgoj nije samo protuhrvatski, nego je i protuljudski. Ne može se djecu uvesti u stvarni život kako se tamo kani. Upravo suprotno.
- Povijest
O izvrtanju hrvatske povijesti u Jokićevu programu pisano je opširno. Najbolji primjer je plan zatajivanja i izvrtanja istine od Domovinskom ratu. To je izričito objavljivao D. Jović, a provedeno je tako da u programu – nema Domovinskoga rata (https://www.braniteljski-portal.com/otkrili-smo-upozorenje-svima-u-kurikulu-predmeta-povijest-nema-povijesti-domovinskoga-rata)! Ima – nešto u osmom osnovne („Hrvatska u drugoj Jugoslaviji, nastanak i razvoj samostalne Hrvatske, Domovinski rat te demokratski procesi i uključivanje u europske i svjetske integracije.“), a samo „demokratski procesi i razvoj ljudskih prava; totalitarni režimi; Holokaust; hrvatska država i društvo nakon 1990-e“ u gimnaziji! Treba li bolji argument da se radi o protuhrvatskoj zavjeri? Ne treba, ali ih ima. Prvi je da su sami branitelji osam puta pisali premijeru Plenkoviću i ministrici Divjak da to ne čine:
https://www.braniteljski-portal.com/durina-kolica
I nikad nisu dobili ni najmanji odgovor. A program ide – „eksperimentalno“, a zapravo zauvijek, jer je jasno kao dan da će eksperiment proglasiti uspješnim.
- Hrvatski jezik i književnost
O tome se također mnogo zna, od lektire do pravopisa. Naime, treba se sjetiti da je Ž. Jovanović prvi dan mandata zabranio (maknuo s Interneta) pravopis Katičićeva Vijeća za normu hrvatskoga jezika, i projugoslavenski pravopis naručio od imenjaka Jozića iz Instituta za jezik. To će se učiti.
Tu je i skupina oko S. Koren, koja javno i tvrdi da su srpski i hrvatski jedan jezik (https://www.braniteljski-portal.com/ekskluzivno-otkrivamo-sto-su-povjesnicari-s-filozofskog-fakulteta-u-zagrebu-radili-i-govorili-u-beogradu-na-konferenciji-ko-je-prvi-poceo-istoricari-protiv-revizionizma).
- Nastavnički odabir udžbenika
Budak – Jokić – Divjak, te svi njima skloni, ponosno obavješćuju hrvatsku javnost da će nastavnici pojedinačno birati udžbenike iz kojih će učenici učiti. (Jer će biti više udžbenika za isti predmet u istom razredu.) Zvuči demokratski, ali nije. Zavjera je. Naime, hrvatske su škole domoljubne i ni jedna (ili vrlo malo njih) ne bi odabrala udžbenike štetne za Hrvatsku, npr. udžbenik predmeta Povijest koji Domovinski rat proglašava građanskim ratom (v. D. Jović). No, kad se izbor udžbenika spusti na nastavnike, oni malobrojni koji ne vole Hrvatsku moći će mirno i legalno izabrati subverzivne udžbenike. To vrijedi za sve predmete, a ne samo za Povijest; sjetite se Spolnoga i Građanskoga odgoja i Lektire, obvezatne i izborne.
- Jokićevo ustrajanje
Priča je stara, ali nije zastarjela: Ž. Jokić je svojim odstupanjem s mjesta voditelja reforme školstva ucijenio Vladu da ne smije dodati članove u njegove ekipe. Zašto je on bio tako tvrdoglav? Zato što je znao što je podmetnuo i da će prevara bez njega možda propasti. Tu se preračunao, pa je odstupio, ali onda se pokušao vratiti; kad ni to nije uspjelo, podmetnula je, na višoj razini, ministrica Divjak, koja radi ono što vidimo: bezočno gura Jokićev program i u tome uspijeva.
- Nasilje i tajnovitost
Kad se otkrio dio prijevare (samo u obliku pojedinih pogrješaka, npr. lektira) i kad je Jokić zaprijetio ostavkom, organiziran je (slobodni) prosvjed za reformu i Jokića. To znamo, ali nije dovoljno vidjeti (v. gore o pokusima i učenju), treba razumjeti bit. A onda se vidi i osnova i cilj. Digla se samo „ljevica“. U interesu „naše djece“. Zašto se nije digla i „desnica“? Zar oni politički „desno“ orijentirani manje vole svoju djecu i manje za nju brinu? Ne, nego se radilo o isplaniranom komunističkom udaru na Hrvatsku. Neka mi oproste uvrijeđeni, jer ti „ljevičari“ sebe nazivaju „liberalnim demokratima“, ali jasno je o komu i čemu se radi. Od Sabora, preko medija do Trga Bana Jelačića.
Tajnovitost nije toliko tajnovitost koliko je neprofesionalnost, bezobrazluk i nasilje: nije se odgovaralo na pitanja, lagalo se po televiziji (sjećate li se kako je zamjenica ministrice Divjak objasnila važnost Štulhoferovih udžbenika o pornografiji?), nije se odgovaralo na pisane i urudžbirane dopise i – nije dan sadržaj predmeta, nego očekivani ishodi. Zanemarene su debele knjige recenzija, ponajprije one Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), kao da je HAZU neki siromašak koji dosađuje nedohvatljivo stručnim veličinama. (HAZU je tako mlako-do-nikako reagirala na poniženje, da ga je zato i zaslužila.)
- Varanje s recenzijama
To je slabije poznata i složenija priča, pa ću reći kratko: recenzije su a) slane ljudima za koje se znalo da su istomišljenici, b) uglavnom su zanemarene; c) kad se nije moglo prezrivo odšutjeti, javnosti je rečeno da su recenzije poštovane. A kad se otkrilo da nisu, nije se na opomene odgovaralo dok nije bilo kasno: počeo je unaprijed uspješni eksperimentalni program.
- Veza Budak – Jokić – Divjak
Možda krivo, ali uvjereno, bojim se da zavjera s reformom školstva nije ni Jokićeva ni gđe Divjak; nju su smislili pametniji i učeniji od njih, a oni su samo izvršitelji i koordinatori savršenoga plana. Vjerujem da je ključna osoba g. N. Budak, jer je on jasno pametan i hladnokrvan i stoji u pozadini, ali čvrsto. Uostalom, on je pisao strategiju (reforme) školstva, a u strategiji leži tajna uspjeha rata. I samo se on uspješno pretvara da nije ono što jest; Jokić gubi živce pa se gura na televiziju i daje intervjue, a to majstori ne rade; gđa Divjak ima problema i sa sastavljanjem proste proširene rečenice, i stalno se ispravlja, a to g. Budaku ide na živce.
No, plan udara toliko je dobar, da vjerujem da ni Budak nije sam. Najvjerojatnije je da je imao priključak na majstore Frankfurtske škole, ili barem na njihovu najmajstorskiju literaturu. Moguće je da mi je pomagao G. Flego, ali ne mnogo. P. Grbin sigurno nije.
ŠTO NAM JE ČINITI?
To je logično pitanje, pitanje stvarno na mjestu, ali ja na njega ne ću odgovarati. A znam odgovor. Nadam se da ćete ga se i vi domisliti.
