Banjolučki svećenik Zvonimir Matijević pokopan na groblju svetog Marka
Svećenik Banjolučke biskupije Zvonimir Matijević pokopan je u petak 31. kolovoza na katoličkom groblju svetog Marka u Banjoj Luci. Vlč. Matijević, koji je preminuo 29. kolovoza nakon višegodišnje bolesti, u 64. godini života i 32. godini svećeništva, poznat je po tome što je u katedrali Srca Isusova u Sarajevu 6. lipnja 2015. pred papom Franjom iznio svoje potresno svjedočenje o patnjama koje je podnio tijekom nedavnoga rata.
Misu zadušnicu u katedrali Sv. Bonaventure u Banjoj Luci predvodio je banjolučki biskup Franjo Komarica u zajedništvu s pomoćnim biskupom Markom Semrenom i uz koncelebraciju 27 svećenika, među kojima su bili i kolege svećenici iz vremena njegova teološkog studija. Na misi se okupila i rodbina, prijatelji i poznanici pokojnog svećenika kao i veliki broj redovnica – klanjateljica Krvi Kristove, milosrdnica sv. Vinka Paulskog, misionarki ljubavi, bazilijanke i drugi vjernici.
U propovijedi biskup Komarica kazao je da je svećenik Zvonimir znao odavno za svoju neizlječivu bolest i dolazak sigurne skore smrti te da nije pod tom sviješću potpuno klonuo, već je svoj svakodnevni bolni teški križ strpljivo nosio. Rekao je da je dva dana prije nego što je umro bio kod njega.
„Vidno se obradovao, premda nije, uslijed liječničke terapije mogao jasno izgovarati. Ja sam ga tješio svetopisamskim riječima i zahvalio mu za njegovu kršćansku postojanost u nošenju teškog križa zajedno s Kristom za spasenje besmrtnih duša i za proširenje i učvršćenje Božjeg kraljevstva na zemlji. Molio sam za Božju utjehu i pomoć u daljnjem strpljivom podnošenju najnovijih zdravstvenih problema i poteškoća koje su zadnjih dana ponovno nastupile. Prenio sam mu pozdrave vas braće svećenika i sestara redovnica, rekavši mu da mnogi od vas za njega molite. Bilo mu je drago”, kazao je biskup Komarica.
Gospodar života je svome vjernom sluzi Zvonimiru tijekom zemaljskog života dao određene dragocjene darove kršćanske vjere, nade, ljubavi i trpljenja. A on je te darove primjenjivao kao revni Kristov svećenik ustrajno sve do smrti. Osobito mu je Krist, božanski Patnik udijelio nesvakidašnji dar da zajedno s njime tijekom dugih godina pati zbog zlobe i sotonske mržnje bezbožnih njegovih mučitelja, koji su ga na početku Domovinskog rata maltretirali do besvijesti.
Nije tada pod užasnom torturom bezdušnika završio smrću kao neka druga subraća svećenici naše biskupije, nego je neizlječive posljedice i tragove te sotonske torture strpljivo podnosio punih 26 godina, ne izbjegavajući pritom i druga pastoralna zaduženja koja je rado obnašao. Župljane svoje rodne župe kroz buduće generacije zadužio je velikim naporom oko temeljite obnove župne crkve Pohoda Blažene Djevice Marije ovdje u Banjoj Luci”, kazao je biskup Komarica izričući hvalu svima, braći svećenicima, redovnicama, vjernim vjernicima laicima i medicinskom i drugom osoblju u bolnici i Caritasovu domu za svu pomoć i utjehu koju su mu pružili.
Na kraju mise zadušnice riječi sućuti uputio je župnik u Trilju don Stipe Ljubas koji je u vrijeme rata bio tajnik splitsko-makarskog nadbiskupa Ante Jurića. Prisjetio se dana kada je prije 26 godina (1992.) išao iz Splita ambulantnim kolima na razmjenu u Žitnić te prihvatio vlč. Matijevića od srpskih oružnika.
Kazao je da je zaplakao kad ga je vidio jer je cijelo njegovo tijelo bilo u modricama i podljevima krvi. Dodao je da su ga prevezli u bolnicu na Križinama gdje su ga liječili dvadesetak dana, a potom je neko vrijeme bio smješten u Svećenički dom Splitsko-makarske nadbiskupije. Istaknuo je i da je nadbiskup Jurić poveo sa sobom svećenika Zvonimira u Rim gdje ih je primio papa Ivan Pavao II. „I sveti papa Ivan Pavao II. poljubio ga je i zagrlio. To svjedočim”, kazao je don Stipe ističući da je i kasnije ostao u prijateljskim odnosima s vlč. Matijevićem, ističući njegovu svećeničku vjernost i revnost.
Pročitane su i poruke sućuti koje su uputili vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, školski kolega pokojnog svećenika mons. Berislav Grgić, biskup u norveškom gradu Tromse, te regionalna poglavarica klanjateljica Krvi Kristove s. Ana Marija Antolović koja je bila nazočna na sprovodnim obredima. Sprovodne obrede na groblju sv. Marka predvodio je biskup Semren.
Biskupski vikar mons. Anto Orlovac ukratko je prikazao životni put vlč. Matijevića, istaknuvši kako se opraštaju od svećenika Banjolučke biskupije Zvonimira Matijevića, posljednjeg izdanka svoje obitelji, velikog patnika i stradalnika za ime Isusovo i za svoje svećeničko poslanje. „Smijemo ga nazvati mučenikom, iako nije izravno ubijen, jer mu je to znakovito priznao i sam papa kad je iznenada u sarajevskoj prvostolnici 2015. od njega zatražio blagoslov i poljubio mu patničku svećeničku ruku. To nije doživio ni jedan svećenik pa ni biskup Banjolučke biskupije u cijeloj njezinoj povijesti.”
Zvonimir Matijević rođen je u Banjoj Luci 18. ožujka 1955. od roditelja Joze i Kate r. Ćurković. Otac mu je umro samo desetak dana nakon njegova rođenja, te je odrastao s majkom udovicom. Imao je jednu sestru, koja je iznenada umrla kad je imala samo 17 godina. Majka ga je pratila i na dobrom dijelu svećeničkog djelovanja.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, zatim je tu upisao studij prava i diplomirao 1980. Odgojen u vjerničkom duhu osjetio je u sebi želju da Bogu služi kao Kristov svećenik te se prijavio biskupu Alfredu Pichleru koji ga je primio za svoga kandidata i poslao u sarajevsku bogosloviju.
Sveti red đakonata podijelio mu je vrhbosanski nadbiskup Marko Jozinović u Sarajevu 30. studenoga 1986., a za svećenika ga je zaredio biskup Pichler 29. lipnja 1987. u crkvi oo. trapista „Marija Zvijezda” u Banjoj Luci. Mladu misu proslavio je u banjolučkoj katedrali 12. srpnja 1987. Za svoje svećeničko geslo uzeo je riječi Psalma 71,1: „Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim!”
Svoje svećeničko djelovanje vlč. Matijević započeo je kao župni vikar u rodnoj župi Pohoda Marijina u Banjoj Luci od kolovoza 1987. Samo pola godine kasnije, u veljači 1988., otišao je za župnog vikara u Šimiće. Stekavši prva misnička iskustva, imenovan je župnikom u Glamoču 7. srpnja 1988. Tu je službu obavljao upravo u vrijeme propasti bezbožnog komunizma i početka demokratskih promjena, u vrijeme koje je, nažalost, donijelo i velika stradanja njemu i njegovoj župnoj zajednici, i to među prvima u biskupiji. Naime, na Cvjetnicu, 12. travnja 1992., posve nedužan, uhićen je nakon mise od velikosrpskih snaga te je podnio velika i teška zlostavljanja u Drvaru, a osobito u kninskom zatvoru.
Od premlaćivanja i drugih zlostavljanja gotovo je podlegao, pa su ga gotovo mjesec dana liječili u kninskoj bolnici. Na molbu biskupa Komarice, za zatvorenog župnika Matijevića zauzeo se Međunarodni Crveni križ, a posjetio ga je i bihaćko-petrovački episkop SPC-a Hrizostom upravo u vrijeme kada je, sav izubijan i izlomljen bio na intenzivnoj njezi u kninskoj bolnici. Kad se malo oporavio, pušten je u razmjeni 5. svibnja 1992., ali je trajno nosio teške posljedice od kojih je teško obolio i prerano umro u 64. godini života.
Nakon puštanja iz zatvora proveo je neko vrijeme na liječenju u Splitu. Zatim je radio kao suradnik Caritasa Banjolučke biskupije u Zagrebu, pa se opet vratio u Glamoč za župnika 1995. Sljedeće godine premješten je u Banju Luku, te godinu dana (1996.-1997.) provodi u Ordinarijatu, gdje obnaša službu vicekancelara i župnog vikara u banjolučkoj župi Pohoda Blažene Djevice Marije. Od rujna 1997. povjerena mu je ta župa kao njezinu župniku. To je bila i njegova posljednja svećenička služba.
Rodnu župu zadužio je temeljitom obnovom župne crkve koju je vodila biskupija, a i on je u to ulagao sve svoje sposobnosti. Doživio je radost da crkva u kojoj je kršten bljesne u novome sjaju, bude posvećena 11. prosinca 2010., i predana svojoj svrsi. Međutim, zbog uznapredovale teške bolesti, vlč. je Zvonimir razriješen župničke službe u ljeto 2011. i poslan na liječenje.
U ljeto 2017. liječio se u bolnici u zagrebačkoj Dubravi, kamo se i kasnije vraćao. U međuvremenu je živio u svome skromnom stanu u banjolučkoj Novoj Varoši, a kad se više nije mogao sam posluživati, smješten je 2017. u Caritasov dom „Ivan Pavao II.” na Petrićevcu. Posljednje mjesece proveo je u Varaždinskim Toplicama, zatim kod svojih prijatelja i konačno u bolnici u Klenovniku kod Ivanca u Hrvatskom zagorju, gdje je umro 29. kolovoza.
S pravom možemo govoriti o vjernom pastiru i mučeniku Zvonimiru. Pred očima cijeloga svijeta, pred tv-kamerama i pred papom Franjom 6. lipnja 2015. u sarajevskoj prvostolnici imao je priliku svjedočiti o svom stradanju, rekao je mons. Orlovac.
