DA SE NE ZABORAVI 14. rujna 1991. godine započela bitka za vojarne
Bitka za vojarne je vođena između slabo naoružanih hrvatskih dragovoljaca, ZNG-e i Hrvatske policije s jedne strane i JNA s druge strane koja je imala teško naoružanje, municije u izobilju i dovoljno ljudstva sredinom 1991. godine.
Martin Špegelj je tražio od predsjednika Tuđmana da se napadnu vojarni tijekom kratkotrajnog rata u Sloveniji (lipanj 1991. godine). Predsjednik je to odbio jer je bio svjestan da je to klopka. Samostalnu Hrvatsku nitko u svijetu nije želio pa bi napad na vojarne bio okidač, poticaj, da JNA slobodno udari na Hrvatsku. Da se to dogodilo nitko ništa ne bi poduzeo kao što nitko nije ništa poduzeo u Mađarskoj 1956. godine ili u Čehoslovačkoj 1968. godine. Napad JNA bi bio legalan odgovor u očima međunarodne zajednice jer je međunarodna zajednica htjela sačuvati Jugoslaviju.
Mudrim potezom hrvatsko je vrhovništvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom dobilo na vremenu, JNA se raspadala jer su ljudi dezertirali i nisu bili voljni pucati na narod a međunarodna zajednica je počela shvaćati da je raspad Jugoslavije neminovan. Izvješća o ubijenim i prognanim Hrvatima te spaljenim selima i razorenim gradovima Hrvatske su dospjela u svjetske medije pa su mnogi shvatili da se radi o agresiji na Republiku Hrvatsku.
Predsjednik Tuđman nije nikada objavio rat i nije dao javni povoda agresoru da napadne Hrvatsku. Vojarne su bile blokirane slabim snagama (policije, dobrovoljaca i pripadnika Zbora narodne garde) i da su izvršile napad, kako je Špegelj predlagao, bilo bi mnogo žrtava a učinak bi bio slab. Odabrati pravi trenutak i pravi način za ostvarenje željenog cilja je umijeće, a to svi ne posjedujemo.
Većina vojarni je blokirana ili napadnuta od 14. do 19. rujna 1991. godine. Nakon blokade vojarni uslijedili su pregovori i dogovori o potpunoj ili djelomičnoj predaji, odlasku JNA jedinica s oružjem, streljivom i ljudstvom. U tih šest dana (14-19. rujna), 36 vojarni i skladišta i 26 drugih vojnih lokacija su bile zarobljene ili su se predale.Plan Bilogora (27. rujna 1991.) je pokrenut s ciljem da se zauzmu bjelovarska i koprivnička vojarna.
Agresor (JNA) se teško mirio s gubitkom vojarni pa je nakon predaje 5 vojarni bombardirao. Predaja vojarni je trajala sve do siječnja 1992. godine, tako je vojarna Zagreb (tzv. „Maršalka“) napuštena tek u siječnju 1992. godine.
Vojarna Jastrebarsko, oklopna jedinica JNA je otišla dogovorno, dogovoreno je da Hrvatska vojska preuzme skladište municije i da ga isprazni prije nego tenkovska jedinica napusti vojarnu jer je agresor nakon izvlačenja mogao uništiti skladište municije!
Vojarna Varaždin se predala 22. rujna 1991. nakon borbi koje su počele 15. rujna. Tenkovi i topništvo su gađali civilne ciljeve, grad je razaran i došlo je do borbi. Hrvatska vojska je došla u posjed: 74 tenka (T-55, ) 88 oklopnjaka, 36 samohodnih PZO topova, 24 100 mm protutenkovskih topova, 72 minobacača od 120 mm i druga teška oprema bili su zarobljeni.
Vojarna u Bjelovaru i vojarne u neposrednoj okolici su osvojene 29. rujna 1991. Major JNA Milan Tepić je odbio predati izolirano skladište Barutana (170 tona eksplozivnih sredstava) već je aktivirao eksploziv i pri tome poginuo ali je poginulo i 11 hrvatskih vojnika koji su blokirali skladište.
Pripadnici JNA su neka skladišta oružja i streljiva digli u zrak, mogu se navesti velika skladišta streljiva i eksploziva u vojarnama Oštarije I i Oštarije II te 2 vojna skladišta kraj Rijeke.
Procjenjuje se da je JNA uoči Domovinskog rata raspolagala s 489 borbenih zrakoplova, 214 naoružanih helikoptera, oko 230 različitih ratnih brodova, 1863 tenka, oko 3760 oklopnih transportera i BVP, 19.029 topničkih cijevi – od toga 1799 protutenkovskih topova, 4200 netrzajnih topova, 64 minobacača, 1934 oruđa “teškog” topništva, 250 samohodnih topova, 4286 protuavionskih topova, 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan) te velikim brojem osobnoga naoružanja.
Hrvatske snage su došle u posjed: 250 tenkova, 180 oklopnih vozila, 100 samohodnih protuzračnih, protutenkovskih i topničkih vozila, 400 komada topničkog oružja, 240.000 automatskih pušaka (većina tipa AK-47), mnogo streljiva.
Zauzimanje vojarni je bio složen postupak koji je negdje išao lakše i bez žrtava a negdje su vođene borbe u kojima je bilo ljudskih žrtava i razaranja grada. U tim borbama je poginulo više branitelja. Sve to pokazuje koliko je predsjednik Tuđman bio u pravu kada je odbio plan zauzimanja vojarni u lipnju 1991. godine. Ovome treba dodati da je trebalo voditi računa o djelovanju Kontraobavještajne službe JNA u Hrvatskoj i pete kolone koje su sve poduzimale da sruše legalno izabranu vlast Hrvatske.
Marko Jukić/hu-benedikt.hr
