DON MARINKO MLAKIĆ: Tko je Isus?
(24. nkg-b)
Pitanje tko je Isus središnje je u cijelom Svetom pismu. Sam prizor u kojem ga Isus postavlja učenicima zbio se na svojevrsnoj prekretnici njegova javnog djelovanja, pri završetku galilejskog razdoblja nakon kojeg slijedi put u Jeruzalem, gdje će se dogoditi njegova muka i smrt.
U tom smislu njegov poziv učenicima, ukoliko hoće za njim, da se odreknu samoga sebe, da uzmu svoj križ i da ga slijede, nije nikakav neodređen govor već ima sasvim određeno značenje, vrlo izvjesnu i skoru budućnost. Učenici će se vrlo brzo naći pred takvim izborom.
Svi koji su slušali Isusa i gledali njegova čudesna djela, pitali su se tko je on.
Koliko je to bilo ozbiljno i nimalo jednostavno pitanje možda nam najbolje otkriva zgoda u kojoj Ivan Krstitelj iz tamnice šalje svoje učenika k Isusu da ga pitaju je li on onaj koji ima doći ili drugog da čekaju. On koji ga je iščekivao, najavljivao njegov dolazak i prepoznao ga kao Jaganjca Božjeg, u jednom trenutku se pokolebao. Slično su se i sami apostoli više puta zapitivali tko je ovaj za kim su krenuli. Sada im Isus, pitajući ih o sebi, zapravo želi pomoći. Njemu je stalo do toga da njegovi učenici otkriju njegov pravi identitet i pravu narav njegova kraljevstva. U konačnici kod njih je sasvim jasan odgovor sazreo tek nakon uskrsnuća. A iskrivljen odgovor, nerazumijevanje ili neprihvaćanje Isusa kao Mesije mnoge je dovelo do toga da su se pretvorili u njegove progonitelje i ubojice.
Isus apostole najprije pita što drugi govore o njemu. Različiti odgovori, koje oni navode, otkrivaju da je bilo različitih pogleda na Isusa, ali i da nijedan nije sasvim točan. Jedni su govorili da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, a drugi da je neki od proroka. Iako svi odgovori otkrivaju da ljudi o Isusu imaju dobro mišljenje – u njemu prepoznaju Božjeg čovjeka – ni jedan ne dotiče pravu Isusovu narav.
Samim time ni jedan ne otkriva do kraja niti pravu svrhu njegova dolaska među ljude. Svi ti odgovori ostaju na svojevrsnoj distanci. Nedostaje im izravno poznavanje Isusa, iskustvo susreta s njim. Ljudi su vidjeli djela, čuli riječi, čuli razna svjedočanstva o njemu, ali njega nisu upoznali. Zato ne otkrivaju novost koja s Isusom dolazi. Nikoga ne možemo dobro upoznati, ako s njime ne uđemo u zajedništvo života.
Isus zatim pita učenike sasvim izravno, što oni kažu tko je on. U ime svih odgovara Petar: „Ti si Pomazanik – Krist!“ On u Isusu prepoznaje Mesiju, Spasitelja koji nam od Boga dolazi. Petrov odgovor je odgovor Crkve. Crkva je Kristova zajednica. Njezin identitet čini njezino poznavanje Isusa kao Krista.
Mišljenje o Isusu može imati svatko, ali poznavati ga može samo onaj tko živi u zajedništvu s njime. Crkva nam posreduje susret s Isusom. Bez nje Isus će nam biti možda zanimljiv i inspirativan, kao kakav prorok, ali ćemo teško u njemu otkriti svoga Spasitelja. Samo u crkvenom zajedništvu može se dogoditi taj prijelaz od mišljenja o Isusu do susreta s njime.
Isus brani apostolima da nikom kazuju o njemu. Ova zabrana ima opravdanje u tome što se Isusovo mesijanstvo lako može krivo shvatiti. To se vrlo često i događa. Osim toga, ono se ne može svesti samo na vijest. Govor o Isusovu mesijanstvu treba biti živo svjedočanstvo koje dolazi iz autentičnog zajedništva s njime. A to uključuje nasljedovanje sve do križa, do muke i smrti, koji vode k uskrsnuću. Uskrsnuće je smisao njegova mesijanskog poslanja. Ono se ostvaruje po križu. Tko ne uzme svoj križ i ne pođe za Isusom neće imati udjela u njegovoj proslavi u nebu. To je zakon križa. Isus učenicima o tome sasvim otvoreno govori.
Tek kada budu dionici njegova križa i dožive njegovu spasiteljsku snagu, mogu drugima kazivati o njemu.
Kako je to teško prihvatiti Isusa, otkrivamo vrlo brzo. Opet je Petar u središtu. Na najavu muke i smrti, bez obzira na govor o uskrsnuću, on uzima Isusa u stranu i hoće ga odvratiti od toga. Petar ne samo da ne prihvaća Isusov put, nego sebi umišlja da on Isusa treba ispravljati i voditi. Naše slike i mišljenja, koliko god bila rezultat iskrenog traženja, jako često su ozbiljna zapreka da prepoznamo istinu.
Velika je opasnost, često je nismo pravo ni svjesni, da mi sami namećemo Isusu (Bogu) svoje viđenje kako nas treba voditi i spašavati. Time se postavljamo ispred Boga, pametniji od njega. On bi trebao poput kakvog svemoćnog duha iz boce biti naš sluga. Koliko je onih koji, zato što im se život nije odvijao onako kako su to oni zamišljali, prigovaraju Bogu i odbacuju svaku misao na njega? Koliko je onih koji pred životnim križevima ostaju zatvoreni u svoja razočaranja, ljutnje, prkose, samosažaljenja…?
Isus Petra naizgled sasvim grubo odbija. Naziva ga sotonom?! Sotona je, kako ga naziva Sv. pismo, neprijatelj čovjeka, čovjekoubojica od početka, otac laži… On na sve moguće načine nastoji zavesti kako Isusa od otkupiteljske žrtve na križu tako i čovjeka da se za Isusa opredijeli. Lukav je i ne čini to nikad sasvim otvoreno.
Svoje zavodničke ponude zna nam podmetati kroz naizgled sasvim dobronamjerne i razborite riječi nama najbližih. Isus, koji Petru daje do znanja da iz njega govori sam sotona, neprijatelj križa, ovdje pokazuje onu istu odlučnost s kojom je odbio sve podmukle ponude sotone kada ga je ovaj u pustinji kušao.
Od sotone nas spašava nasljedovanje Isusa. U tome je pravi život. Opredjeljenje za Isusa mora biti slobodno. Isus nam ga ne nameće na silu. Poštuje našu slobodu. Svatko od nas sam za sebe mora se opredijeliti da nasljeduje Isusa.
Uvjet je prihvatiti križ, odreći se sebe, svojih polovičnih i iskrivljenih vizija života, Boga, spasenja… Mi niti znamo a još manje možemo sami postići spasenje. Isus je radi toga došao. On nam nudi spasenje. Traži da ga slušamo i slijedimo.
Potreban je našeg beskrajnog povjerenja. U temelju ovoga vidimo poziv na poslušnost. To nije slijepa poslušnost, nego razborita i slobodna, ona izrečena u dubokom uvjerenju da je Isus Krist – Spasitelj i da nas vodi putem spasenja. Pa i onda kada taj put znači nošenje križa…
Don Marinko Mlakić
