DON MARINKO MLAKIĆ: Tko je za, a tko protiv Isusa
(26. nkg-b, 2018)
Tko je za Isusa a tko protiv? Kada netko izgoni zloduhe u njegovo ime i radi na širenju njegova kraljevstva, a kada to ime uzurpira i zloupotrebljava?
Povijest pamti pretužna razdoblja kada su se u ime Isusovo vodili ratovi, čak i među samim kršćanima. Netrpeljivosti u ime kršćanstva nisu ni danas potpuno iščezle. Ima ih između kršćanskih zajednica, a unutar njih između različitih skupina i pojedinaca. I svi se pri tome pozivaju na Isusa. Očito je da se s imenom Isusovim manipulira. Stoga je sudbonosno važno usvojiti kriterije autentične pripadnosti Isusu.
U današnjem evanđelju Isus daje vrlo otvorene kriterije za djelovanje u njegovo ime. Svi koji čine dobro u toj mjeri su Isusovi bez obzira pozivali se na njega ili ne. Dobro samo sebi ne može proturječiti.
S druge strane, da bismo bili Isusovi, nije dovoljno samo se zvati njegovim imenom i formalno pripadati njegovoj zajednici. Potrebno je ući u zajedništvo života s njim, usvojiti njegovu riječ kao svjetlo po kojem se orijentiramo u našem životnom hodu. Ukoliko se to ne učini, lako se dogodi da njegovo ime ponovno postane izlika za naše prizemne i sebeljubne obračune. Treba se čuvati taštine i zavisti. U njima je korijen grijeha. Sveto pismo nas uči da je đavlovom zavišću ušla smrt u svijet. Zavist je zapreka koja nas zasljepljuje da u drugima vidimo dobro. S njom započinju razdvajanja i podjele.
Taština i zavist nas onesposobljavaju da prepoznamo i cijenimo dobro kod drugih. A dobro je ono što nam je svima zajedničko. Zlo nas razdvaja. Samo nas dobro može povezati. U svakom narodu Bogu je mio onaj koji čini pravdu. Zato smo pozvani izvještiti svoje oko da uvijek i svugdje prepoznaje dobro, a zlo da prepoznaje s ciljem kako bi ga se umanjilo i kako bi opet dobro izišlo na vidjelo.
Osobito trebaju na to biti osjetljivi upravitelji i učitelji naroda. Oni moraju imati otvorene poglede, široke, pronicljive… Osobito se ne bi smjeli dati zarobiti nikakvim sebičnim i uskogrudnim ide(ologi)jama i nametati ih silom drugima. Nitko ne može niti smije Boga i njegovu milost privatizirati te tako samome Bogu priječiti put do ljudskih srca.
Koliko god je Isus dobrohotan prema svima koji čine dobro, toliko je oštar u osudi zloupotrebe njegova imena. S razlogom. Nazivati se njegovim imenom a činiti ono što je protivno njegovu nauku, to ne samo da obezvrjeđuje Isusovo ime, nego predstavlja tešku sablazan prema drugima, osobito prema malenima.
Zašto je Isus tako oštar u ovoj stvari? Maleni još nisu sasvim sposobni sami raspoznavati dobro i zlo. Ovisni su o onima s kojima žive. Njihove živote treba čuvati i odgajati za dobro i plemenitost. Odrasli, posebno učitelji i odgojitelji, dužni su pružiti pozitivno ozračje za mlade, kako bi mogli izrasti u zdrave i potpune ljude. Život djece i mladih posebno je osjetljiv na sablazan. U tom pogledu, oni koji licemjerno i sablažnjivo žive pripadnost Kristu, ustvari se okreću protiv njega i njegova spasenjskog djela. Isusove riječi su zastrašujuća prijetnja svima koji to čine. Tko sablazni jedan maleni život bolje bi mu bilo da s mlinskim kamenom bude bačen u more!?
U očima Isusovih slušatelja ovo je zvučalo još strašnije nego li nama. More je u onodobnom shvaćanju bilo mjesto gdje zle sile i nemani vladaju. Smrt u moru smatrala se najgorim mogućim usudom. Teško je bilo zamisliti gori prizor. Posljedica grješnog života je propast. Zato sve treba učiniti da se sablazan ukloni. Bolje je ostati bez ruke ili noge ili oka nego li čitav završiti u ognju neugasivom. Pomalo me je i strah primijeniti ovaj tekst na nas, na Crkvu, kao zajednicu.
Osobito u ovo vrijeme kada na vidjeli izlaze monstruozna zla spolnog zlostavljanja koja su se događaja u crkvenim zajednicama i ustanovama. Na žalost, ima jako puno sablazni u životu kršćana, svećenika i redovnika. Valja nam priznati da je upravo ponašanje kršćana jako često sablažnjivo i da mnoge obeshrabruje na putu vjere. I da nismo uvijek dovoljno odlučni sve učiniti kako bi se tom zlu oduprli.
Žalosno je vidjeti koliko smo skloni izbjegavati govor o vlastitim grijesima i sablaznima među nama samima.
Danas živimo u mentalnom ozračju koje, nažalost, ni malo ne vodi brige o lošim primjerima. Što se sve ne nudi mladima i s čime se sve susreću? Kakva su sve zla prisiljeni gledati već u svojim obiteljima, u školama, na ulici, u medijima…
Zapljusnuti su zlom, nebrigom i licemjerjem društva, i jako teško im je u takvom ozračju prepoznati istinske vrijednosti te se za njih opredijeliti.
Primjeri u životu mladih imaju ogromno značenje. Oni su puno snažniji od svih teorija, tumačenja i uvjeravanja. Riječi potiču a primjeri privlače, kaže stara mudrost. Manjka nam svetih primjera, istinskih primjera ljudi koji će dosljedno živjeti životne vrijednosti, za njih biti spremni odricati se i žrtvovati. Bolje ti je biti bez ruke, noge ili oka, a mirne savjesti, nego s rukom, nogom ili očima koji te navode na grijeh i sablažnjavaju malene oko tebe.
Na koncu, iako su Isusove riječi o sablazni zastrašujuće oštre, ipak vjerujem da njemu nije bio cilj strašiti nas i prijetiti nam, već nas ohrabriti da se snagom njegova Duha najodlučnije obračunavamo se sa svim što na bilo koji način priječi rast u vjeri ljudi, posebno malenih. Drugim riječima, on nas uči da najozbiljnije uzmemo k srcu poziv da svoju vjeru životom svjedočimo. Svaka drugačija pripadnost Kristu najobičnije je licemjerje koje lako može sablazniti sve one koji Boga traže.
Don Marinko Mlakić
