Marijan Križić: Božji poziv da ustanemo i krenemo dalje
Osvajanje srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji u hrvatskom je narodu izazvalo nevjerojatnu i do sada neviđenu erupciju oduševljenja, koje nadilazali sam događaj. Stoga razloge ovom oduševljenju ne treba tražiti samo u uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije. Riječ je o golemoj energiji i potencijalu hrvatskoga naroda koji je dva desetljeća potisnut i ponižen u svim segmentima svojega nacionalnog bića i duhovnog identiteta. Narod već 18 godina luta poput ovaca bez pastira. Poput one zgode iz evanđelja u kojoj se i Isus sažalio nad narodom: “Vidjevši mnoštvo, sažali se Isusu nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira.“ (Mt 9,36).
Petsto pedeset tisuća ljudi koji su se u Zagrebu okupili da dočekaju i pozdrave Dalićeve momke, ujedno je i krik naroda koji traži svoje nacionalno i ljudsko dostojanstvo.
Sveto pismo nas uči da Bog ne odabire moćne i ugledne, pogotovo ne nadute, nego samozatajne i ponizne. Bog nije odabrao ponosne Jišajeve sinove, nego najmlađega pastira Davida. Bog je odabrao poniznu „službenicu Gospodnju“ i poniznoga mladića Josipa da preko njih ostvari veličanstveno djelo spasenja. To je slika i paradigma po kojoj Bog ostvaruje svoje planove. Jednako tako slavu svojega naroda, ali i svjedočanstvo svoje kršćanske vjere, posvjedočili su mladići koji su kao djeca bježali od srpskoga noža, a čiji su očevi i djedovi nerijetko tako okončavali svoje živote. Oni znaju što je patnja, što je progonstvo, oni su prošli svoj križni put. Njihovu žrtvu, njihovu ustrajnost i vjeru, Bog je najgradio velikim uspjehom koji je hrvatskom narodu vratio vjeru i nadu da nismo ostavljeni i prepušteni onima koji i dalje pletu mreže đavolskih spletki i laži!
Zlatko Dalić, skroman, dostojanstven, ponizan, s krunicom u ruci, čovjek osporavan, kojemu su „ugledni“ sociolozi, i vječni „analitičari“ svega i svačega, prognozirali brz i siguran neuspjeh, ostvario je najveći uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije. Njegov uspjeh nije proizlazio iz željezne stege, a još manje iz straha. On je bio poput dobroga pastira, koji je volio svoje ovce i koje su voljele njega. On je nosio njih, a kada je on posustajao, oni su nosili njega.
Netko će možda prigovoriti da preveliku važnost dajem „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“, ali kao što rekoh, ovo je više od nogometa, ovo je Božji znak. Ako, naime, u svakom, pa i najmanjem događaju možemo iščitati Božju poruku, onda u ovome možemo iščitati iznimno veliku i snažnu poruku!
Na putu od zračne luke „Franjo Tuđman“ do pozornice na Trgu bana Josipa Jelačića, mladići i djevojke, ali i ljudi svih uzrasta, satima su pjevali i iščekivali srebrne Dalićeve momke. Njihova žrtva bilo je malo uzdarje na veliku žrtvu i ljubav naših reprezentativaca.
Događaj je izmakao nadzoru onih koji su se očigledno uplašili naroda. Isključili su struju pjevaču kojega su pozvali hrvatski viceprvaci i s čijom su pjesmom pobjeđivali najjače protivnike. Učinili su ono što se čak ni jugoslavenske milicija nije usudila učiniti u listopadu 1989., kada je na prepunom Trgu pokušala prekinuti koncert Prljavog kazališta. Kao što jugoslavenska milicija u Zagrebu nije mogla zaustaviti događaje, niti ovo veličanstveno buđenje hrvatskoga naroda, njegova zapretenog i poniženog nacionalnog i duhovnog bića nije moguće zaustaviti.
Svi oni koji ne osluškuju i ne prepoznaju znakove vremena, a posebice oni koji ih oholo odbacuju, sami će biti odbačeni. Jer Bog ne trpi oholice, a uzvisuje ponizne. Baš onako kako Marija u svojemu Veliča nadahnuto slavi Gospodina: „Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.“
Ovaj Božji zahvat koji nam je vratio vjeru i nadu, veliki je Božji dar, ali velika odgovornost, s kojim se ne smijemo poigravati, a pogotvo ga ne smijemo proigrati. To je ujedno Božji poziv da ustanemo i krenemo dalje. Jer Bog s nama ima planove. Znamo sredstva, imamo smjernice, a to su: skromnost, poniznost, ljubav i povjerenje u Onoga koji nas nikada neće iznevjeriti.
I na kraju, a zapravo na početku svega: to je poziv da prihvatimo i uzljubimo život, jer zadah smrti i dalje nezaustavljivo metastazira našom Domovinom. U mnogim hrvatskim županijama broj rođenih upola je manji od broja umrlih. To samo znači da smo daleko od punine vjere koju bismo trebali imati narod koji vjeruje u Spasitelja, koji nam se i sâm darovao kao Dijete!
Izvor: Marijan Križić/Veritas
