Nino Raspudić: Hoće li s Uljanikom konačno potonuti i IDS? Kako to da u Istri i Rijeci već 30 godina ljudi ne mijenjaju vlast?
Država ima četvrtinu vlasništva Uljanika, a iz nekog razloga je, jednako kao i radnici, bila nezainteresirana kako se njime upravlja. Radnici su, navodno, mislili su da će umjesto njih o svemu misliti sindikati. Po istoj inerciji dio radnika vjerojatno je i zaokruživao IDS da o svemu misli umjesto njih, piše Nino Raspudić za Večernji čiju kolumnu djelomice prenosimo.
No, s druge strane, što znači biti na njihovoj strani? Znači li to podržati ih da i dalje ostanu u ulozi talaca, kojima se ucjenjuje država za uvijek nova jamstva, kredite, subvencije, pri čemu korist od tako ulupanih javnih sredstava izvlače neki drugi, a oni i dalje ostaju visjeti na tankom koncu do sljedeće krize i sljedeće doze? Brodogradilišta su čerupali članovi uprave, konzultanti, kooperanti, cijeli parazitski svijet koji je jahao na tim gubitašima, čije se umjetno održavanje na životu javnim novcem pravdalo “očuvanjem radnih mjesta”, “tradicije stare 160 godina” i sličnom maglom kojom se zatvarao začarani krug, a koji se na kraju svodio na jednosmjeran transfer novca poreznih obveza određenim interesnim skupinama pod krinkom brodogradnje. Privatizacija brodogradilišta izgleda nije značila i konačno prepuštanje tržištu da odreže suhe grane, iščupa korov, očisti nametnike, već je sve ostalo po starom, a na kraju, kad nema za plaće, očajni radnici privatne tvrtke nose govno pred Vladu. Začarani krug počeo se prekidati zbog stroge europske regulative.
Europska komisija prihvatila je zadnje državno jamstvo 22. siječnja 2018., zahvaljujući kojem je Uljanik isplaćivao plaće sljedećih šest mjeseci, a Uprava se obvezala da će u roku od pola godine izraditi plan restrukturiranja i financijske sanacije, piše Raspudić u Večernjem.
Sedam mjeseci nakon tog zadnjeg jamstva, brodogradilište je u još gorem stanju, nema novca za isplatu plaća za srpanj i kolovoz, plan restrukturiranja kojeg je uprava sklepala predviđa dodatno golemo opterećenje za državni proračun, a vrlo malo za strateškog partnera kojeg su pronašli u Danku Končaru. Stoga je teško očekivati da će ga Europska komisija odobriti. Što je najgore, u današnjem odnosu političkih snaga, da nije ograničenja EU, Vlada bi vjerojatno glatko pristala na takav plan uprave, jer IDS ima tri ruke u Saboru koje bi u klimanju, koje je već počelo, mogle još neko vrijeme održavati Plenkovića na vlasti. Zašto Upravi i Nadzornom odboru Uljanika koje kontrolira IDS, dakle, zašto IDS-u u planu restrukturiranja i financijske sanacije Uljanika kao strateški partner nije odgovarao vlasnik kninskog DIV-a i Brodosplita Tomislav Debeljak koji je nudio opipljiv novac nego su se odlučili za Danka Končara koji u Uljanik do danas nije uložio ni kunu?
Mogući odgovor smo dobili jučer kada je u javnost procurio podatak kako je IDS-ov počasni predsjednik Ivan Jakovčić, bivši istarski župan, a danas zastupnik u Europskom parlamentu, u posljednjih pet godina primio više od 2,2 milijuna kuna od tvrtke u vlasništvu istog tog Danka Končara. Jakovčić je, naime, bio član Nadzornog odbora Afarak Groupe sa sjedištem u Helsinkiju, u kojoj je najveći dioničar s većinskim utjecajem Danko Končar. No, ono što dosad nije bilo poznato jest da je Jakovčić bio angažiran u Afarak Grupi još od veljače 2013., a u to je vrijeme još bio predsjednik IDS-a, stranke koja vuče sve konce u Istri i Puli, pa tako i u nadzornom odboru i upravi Uljanika. I onda se 2018., vidi čuda, kao strateški partner za Uljanik odabire upravo taj Končar!
Bizarna činjenica u cijeloj toj priči jest da je Uljanik privatiziran i da su bivši i sadašnji radnici vlasnici 47% dionica, zbog čega im se zamjera da su sami krivi za propast brodogradilišta i da danas štrajkaju protiv samih sebe. Propada, dakle, privatna firma, a njeni suvlasnici prosvjedom traže javni novac. No stvar nije tako banalna. Treba uzeti u obzir da bi nekontroliran stečaj Uljanika imao katastrofalne demografske posljedice po čitav jedan grad. Država, kroz razne institucije, ima četvrtinu vlasništva Uljanika, a iz nekog razloga je, jednako kao i radnici, bila nezainteresirana kako se njime upravlja. Osim toga, čuju se i prigovori kako je ista ta država lani s Agrokorom napravila presedan pa zašto onda ne bi i Uljanik ili sutra bilo koja privatna tvrtka tražila sličnu intervenciju?
Postavlja se i pitanje zašto se radnici svih ovih godina nisu okupili u udrugu dioničara preko koje bi mogli imati odlučujuću ulogu u upravljanju brodogradilištem. Tek su se nedavno počeli organizirati kroz Stožer za obranu Uljanika, čiji suosnivač Franko Belas pojašnjava kako se “radnici nikad nisu krenuli okupljati jer nisu bili informirani, a mislili su da će umjesto njih o svemu misliti sindikati”. Po istoj inerciji dio radnika vjerojatno je i zaokruživao IDS da o svemu misli umjesto njih. Belas ističe kako im je cilj da netko od radnika bude u Nadzornom odboru kako bi barem imali informacije o tome što se događa. Problemi Uljanika prelili su se i na riječko brodogradilište 3. maj, koje je u sastavu Uljanik Grupe. Tamo je, za razliku od Pule, gdje je pukla ljubav s IDS-om, jedinstvo naroda i partije i dalje monolitno, pa uz radnike prosvjeduju i gradonačelnik Obersnel i župan Komadina, koji samo što nisu obukli škverska radna odijela. Oni bi se sada otkačili od Uljanika, ali čini se kako je za to prekasno.
Malo političkog lešinarenja slijeva pokušano je i u Zagrebu. Živi zid i Radnička fronta, po onoj Lenjinovoj – što gore to bolje, pokušali su se ubaciti u prosvjed radnika Uljanika pred Vladom, ali su škverani pokazali kako je za njih vrijeme političke naivnosti prošlo i ekspresno su ih otkantali.
Pojavile su se i neslužbene informacija kako se slučajem Uljanika napokon počela baviti i lokalna policija i DORH, što je nužan preduvjet za bilo kakav kvalitetan rasplet cijele priče. Posebno je zanimljivo to što je Uljanik pretrpio gubitak na svim brodovima koje je radio za, iz njega ranije izdvojenu Uljanik plovidbu, koja jako uspješno posluje i isplaćuje dividende suvlasnicima. Dakle, gubitak radnicima, gradu i državi, a profit nekima drugima. Potrebno je samo slijediti tok novca, vidjeti tko je iz svega profitirao, a tko je potpisivao ugovore o gradnji brodova ispod realne cijene očekujući da će se manjak opet pokrpati iz državnog proračuna. Jedina dobra vijest u cijeloj priči jest da agonija Uljanika označava početak kraja IDS-ove totalne vlasti u Istri.
Kako je moguće da ti tipovi koji od početka, od 1990., nisu posebno plijenili ni pameću, ni obrazovanjem, ni karijerama, drmaju Istrom već skoro trideset godina? Da su bili sveci, nakon toliko vremena neprekidne vlasti atrofirali bi i korumpirali se. Kako to da u Istri i Rijeci već trideset godina ljudi ne mijenjaju vlast? Je li moguće da su tako dobri? I u nekad najtvrđim HDZ-ovim utvrdama, poput Like ili Zagore, dobili smo neovisne gradonačelnike. Samo u Istri i Rijeci povremena promjena vlasti slobodnim izborima ostaje nepoznanica. Taj fenomen zaslužuje dublje istraživanje.
No zašto se čuditi radnicima Uljanika koji, iako imaju gotovo pola poduzeća u vlasništvu, nisu imali nikakvu kontrolu nad njim već su dopustili čerupanje, a sebe sveli na ulogu talaca za ucjenjivanje države i isisavanje javnog novca, kad po istom modelu na makrorazini djeluju i svi građani Hrvatske? Sve ankete godinama pokazuju kako većina građana smatra da zemlja ide u krivom smjeru, a ipak na vlasti održavaju one o čijim upravljačkim sposobnostima imaju takvo mišljenje. Kako to? Odgovor leži u neorganiziranosti medijski manipulirane i sluđene većine i beskrupuloznosti uvezane, iskusne, vješte klike koja uvijek nanovo zgrabi poluge vlasti zahvaljujući trulom sistemu posredovanja.
U Uljaniku se to manifestiralo kroz djelovanje sindikata koji su služili samo za anesteziranje radnika, način izbora nadzornog odbora i uprave, a na razini države kroz nakaradan izborni sustav zahvaljujući kojem financijski i medijski naoružana oligarhija i dalje drži konce vlasti. “Strateška važnost” za cijeli jedan grad i sudbine radnika mogla bi biti dovoljno opravdanje da država zadnji put pomogne Uljaniku. Ali apsolutni preduvjet za to je čelična metla, prije svega policije i DORH-a, jer je ključno pitanje hoće li državom posredovana kuna, uzeta porezom iz nečijeg džepa, pomoći da se održi proizvodnja i da radnik ostane u Puli na realnim ekonomskim osnovama ili će ta kuna opet iscuriti u dividendu sumnjivim kooperantima i naručiteljima, preliti se u astronomski honorar menadžera gubitaša i provući kroz želudac i nos lokalnog političara. Ukratko, prvo čelična metla, a tek onda, eventualno, zadnji put državna sisa.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
