Pokret za hrvatsku budućnost: Ministrica znanosti pripremila udar i na visoko obrazovanje i znanost
Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) Hrvatske narodne stranke – kojoj je ovo važno ministarstvo velikodušno prepušteno na milost i nemilost kao cijena opstanka vladajuće koalicije i sredstvo podizanja njezina mizernog stranačkog rejtinga – ozbiljno je zasukalo rukave kako bi tijekom svoga mandata nanijelo što je veću moguću štetu sustavu hrvatskog osnovnog i srednjeg obrazovanja, a i sustavu znanosti i visokog obrazovanja.
Unatoč navijačkoj potpori koju su najutjecajniji mediji osigurali HNS-ovu ministarstvu, isključivši u velikoj mjeri iz medijskog prostora glasove kritike, fijasko što ga je u samom začetku doživjela provedba eksperimentalnog programa „Škola za život“ nije se mogao sakriti. Činjenica da učenike u klupama nisu dočekali (svi) udžbenici i tableti pritom je samo vanjski, javnosti vidljiv pokazatelj sposobnosti, odnosno nesposobnosti onih koji vode MZO. Ono što je javnosti manje poznato i vidljivo, zaslugom „objektivnog“ pristupa i izvješćivanja medija, jest činjenica da je sama kurikulna reforma – kako se to najbolje moglo vidjeti na primjerima predmetnih kurikula povijesti i hrvatskog jezika – vođena uskogrudno, brzopleto, netransparentno i, osim toga, i na način određenog kršenja postojećih zakonskih propisa. Povrh svega, ministrica je i prije početka školske godine najavila uspjeh eksperimentalnog programa i njegovu primjenu u redovnu nastavu već od iduće školske godine pa se postavlja i pitanje ne bi li rezultate eksperimentalnog programa i njegov „uspjeh“ trebala analizirati i vrjednovati kompetentna stručna komisija?
U sjeni početka provedbe eksperimentalnog programa u osnovnim i srednjim školama medijski sasvim neprimijećeno, pak, prolazi nacrt prijedloga Zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti, čiji brojni nedostatci, nedorečenosti i (blago rečeno) etatistička rješenja u isto vrijeme otkrivaju zabrinjavajuću nestručnost onih koji su radili na njegovoj izradi te izazivaju opravdanu zabrinutost u pogledu budućnosti sustava znanosti i visokog obrazovanja. Iako temeljita analiza nacrta ovog zakona zaslužuje znatno detaljniju raščlambu, Poticajna skupina PHB-a ovim putem iznosi svega nekoliko, i to načelnih primjedaba, koje jasno ukazuju kako se radi o izrazito lošem i štetnom nacrtu zakona, koji će, u slučaju da bude prihvaćen, neminovno imati dalekosežne učinke na sustav znanosti i visokog obrazovanja.
Riječ je o sljedećim primjedbama:
predloženi nacrt zakona često djelomično objašnjava ili uopće ne objašnjava čitav niz pojmova poput pojma „bezuvjetne dopusnice“, koja se izdaje novoosnovanom visokom učilištu, „znanstvene organizacije u osnivanju“ (Članak 3. stavak 1. točka 23.) ili pak „uredne akreditacije preporuka“ (Članak 17. stavak 2.);
nacrtom se MZO-u daju diskrecijske ovlasti koje otvaraju neograničene mogućnost (svojevoljnog) pogodovanja – kao što se to vidi iz odredaba koje Ministarstvu daju ovlast određivanja „primjerenog“ (ali vremenski neodređenog) roka unutar kojeg „visoka učilišta u osnivanju“ moraju dopuniti zahtjev za inicijalnu institucijsku akreditaciju (Članak 8. stavak 4.), zatim ovlast izdavanja „uvjetne dopusnice“ u slučaju da Akreditacijski savjet utvrdi kako određeno visoko učilište u osnivanju ne zadovoljava potrebne kadrovske uvjete (Članak 9. stavak 4.), a i ovlast izdavanja „uvjetne dopusnice“ visokom učilištu kojem su u programskoj reakreditaciji ukinute dopusnice za izvođenje studijskih programa (Članak 26. stavak 2.);
osim toga, nacrtom se otvara mogućnost odnosno prostor „izvođenju studijskih programa s inozemnim obilježjima“ koji nisu usklađeni s odredbama nacrta – čime se, na primjer, omogućuje dovođenje Soroseva Srednjoeuropskoga sveučilišta (CEU), i to bez ikakve kontrole izvršne vlasti i regulatornih tijela Republike Hrvatske (Članak 6. stavak 2);
nacrtom se istodobno snizuje razina kvalitete nastavnika s obzirom na to
• da za polovinu kolegija predloženoga studijskog programa nositelji kolegija mogu biti nastavnici koji su izvan sustava znanstvene djelatnosti i visokoga obrazovanja (Članak 14., stavak 1., podstavak d/),
• da se omogućuje angažiranje nastavnika koji su zaposlenici drugih visokih učilišta, bez sklapanja ugovora o radu (Članak 13. stavak 4. podstavak e),
• te da se otvara mogućnost izvođenja studijskih programa izvan sjedišta visokog učilišta bez navođenja jasnih i preciznih uvjeta za izvođenje studijskog programa izvan sjedišta visokog učilišta, dok se istodobno javnim znanstvenim institutima onemogućuje da u izvođenju zajedničkog studijskog programa sudjeluju kao nositelji (Članak 16. stavak 1.);
ionako maćehinski odnos države prema društveno-humanističkim znanostima ovim se nacrtom, koji uopće ne vodi računa o njihovoj specifičnoj naravi, dodatno pogoršava postavljanjem strožih i rigoroznijih uvjeta.
Ovu posljednju primjedbu treba napose obrazložiti. U članku Uvjeti za izdavanje dopusnice za obavljanje znanstvene djelatnosti – samo kao primjer – među ostalim se navodi kako je „nužno da su zaposlenici, na razini čitave znanstvene organizacije, u posljednjih šest godina ili sudjelovali u provedbi najmanje četiri međunarodno recenzirana kompetitivna znanstvena projekta u odgovarajućem znanstvenom području ili područjima, ili objavili najmanje šest radova u časopisima indeksiranima u međunarodnim časopisnim bazama relevantnima za pojedino područje znanosti“ (Članak 35., stavak 1., podstavak c/).
U čemu je problematičnost te formulacije? U sljedećemu: U kojim će to „časopisima indeksiranima u međunarodnim časopisnim bazama“ objavljivati svoje radove netko tko se, na primjer, bavi tematikom Domovinskog rata!?
Osim toga, primjena ovog zakona trebala bi otpočeti u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu, a da pritom javni znanstveni instituti i visokoobrazovne ustanove uopće nisu bile upoznate s time da su u proteklom razdoblju od šest godina bile obvezne ispunjavati nove pooštrene uvjete!? (Retroaktivna primjena!)
Kao sliku koja zorno svjedoči o odnosu aktualne ministrice prema hrvatskoj znanosti navedimo činjenicu da u više od jedne godine otkako je preuzela svoju sadašnju funkciju nije našla razloga ni svrhe sastati se s ravnateljima javnih znanstvenih instituta, koji već pet godina djeluju bez dopusnice, da bi se tako lakše, kompetentnije i korektnije riješio taj gorući problem!
Prihvaćanjem nacrta prijedloga Zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti, i aktualna Vlada i svi oni sabornici koji za njega eventualno (dakle: očekivano) dignu ruku pokazat će (još jednom) kako nema cijene koju nisu spremni platiti za održanje na vlasti bez diranja i u što supstancijalno, te kako su za očuvanje svojih saborskih fotelja spremni na oba oka žmiriti, pa bilo to i pod cijenu nanošenja teškog udarca hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju.
Dr. sc. Ante Birin, član Poticajne skupine za osnivanje Pokreta za hrvatsku budućnost
