Da Hrvati Srbima ili Bošnjacima u RH izabiru predstavnike, nastao bi međunarodni skandal – rješenje nije u slizivanju s Dodikom
Sarajevski agent Željko Komšić, očekivano ili ne, po treći je put izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Po treći put brojniji Bošnjaci (a bilo bi nesumnjivo i četvrti put da se Komšić mogao kandidirati tri puta za redom), od kojih su stotine tisuća zbrinuti u Hrvatskoj u vrijeme velikosrpske agresije na BiH, Hrvatima su izabrali člana Predsjedništva.
U prva dva mandata Željko “Sejdo” Komšić nije napravio baš ništa za boljitak hrvatskog naroda i za bolje odnose u Federaciji BiH. Rezultat prva dva mandata, u kojima je djelovao kao transmisija Sarajeva i drugi bošnjački član Predsjedništva, bila je politička radikalizacija odnosa Hrvata i Bošnjaka i stvaranje stanja permanentne političke krize. Bosna i Hercegovina (a slično imamo i, primjerice, u Beligiji i Švicarskoj) država je u kojoj, sviđalo se to anacionalnim salonskim utopistima ili ne, nacionalna pripadnost predstavlja najvažniju političku legitimaciju.
Miloševićevska politika
Građanska odnosno integralistička opcija nema potporu ni među Hrvatima ni među Srbima ni među Bošnjacima u BiH. Oni Bošnjaci koji se formalno zalažu za građansku opciju zapravo su najveći nacionalisti, tj. šovinisti koji žele svoju brojnost iskoristiti kako bi se drugome narodu nametnula politička rješenja i politički predstavnici. I pritom to nije samo projekt bošnjačkih elita, kako bi to htjeli prikazati neki domaći “politički korektni” analitičari, nego vidimo da uživa i potporu među bošnjačkim biračima. Cilj bošnjačke politike je Federaciju BiH pretvoriti u bošnjačku državu, a Hrvate, koji stoje na putu ostvarenja toga cilja, treba eliminirati na ovaj ili onaj način. Za sada to se čini miloševićevskom politikom preglasavanja i nametanja dominacije.
Nakon što su objavljeni rezultati izbora Komšić je Hrvatima poslao nedvosmislenu poruku: Ja sam vaš predsjednik, glasovali vi za mene ili ne. Narativ je to političkog siledžije vrlo sličan onome Slobodana Miloševića. Svi znamo da je Miloševićeva politika skončala u morima krvi i nasilja. I zato, ako se vodimo mišlju Ortege y Gasseta da nam povijest ne daje gotova rješenja za budućnost, ali nam govori “što trebamo izbjegavati”, nije teško predvidjeti kuda nas mogu odvesti bošnjački pokušaji minorizacije hrvatskog korpusa u BiH.
Početak kraja hrvatske konstitutivnosti u BiH?
Što možemo očekivati nakon što Komšić treći put uskoči u Predsjedništvo BiH kao drugi bošnjački član? Za početak Komšić je osim tužbe protiv Hrvatske zbog Pelješkog mosta najavio ukidanje ureda hrvatskog člana državnog vrha u Mostaru i ukidanje hrvatskog jezika u školama. S obzirom na to da je jezik jedna od najvažnijih sastavnica identiteta (“po njemu si sve što jesi”), a u nekim je razdobljima bio sinonim za narod, sljedeći je korak potpuno dekonstituiranje Hrvata u BiH. Komšić svoje ciljeve ne krije i u predizbornoj je kampanji otvoreno rekao da bi Hrvatima ukinuo konstitutivnost, ali je problem u tome što Bošnjaci ne mogu sami mijenjati ustav.
Ako do sada nismo bili svjesni ozbiljnosti situacije u BiH onda je sada zadnji trenutak da postanemo. Nakon što je Komšić treći put nametnut Hrvatima kao politički predstavnik u Predsjedništvu BiH, a službeni Zagreb nije napravio baš ništa da oko tog skandala alarmira tzv. međunarodnu zajednicu (da Hrvati Srbima ili Bošnjacima u RH izabiru predstavnike, nastao bi međunarodni skandal) – zaključak je jasan i nedvosmislen: ovo je početak kraja hrvatske konstitutivnosti u BiH.
Naime, Hrvati – koji zbog politike sarajeva BiH ne mogu doživljavati kao svoju državu – najmalobrojniji su narod u susjednoj državi i posljednih se godina ponovno iseljavaju. Dugoročno, kristalno je jasno kuda vodi takvo stanje na terenu. Vodi u potpunu desubjektivizaciju Hrvata u BiH i u njihovo pretvaranje u nacionalnu manjinu. Ili, drugim riječima, Bošnjaci, čiji politički predstavnici izborne pobjede slave uz džihadističke povike, Federaciju BiH pretvorit će u svoju državu.
Nestankom Hrvata iz BiH granice današnje Hrvatske postat će dugoročno neobranjive
Ako Hrvati u Republici Hrvatskoj, tj. političke elite koje biraju, nemaju nimalo empatije prema sunarodnjacima u BiH, a i ne zanimaju ih obveze koje proizlaze iz Ustava RH i Daytonskog sporazuma, onda bi barem iz sebičnih razloga trebali pomoći bosanskoheregovačke Hrvate. Naime, desubjektivizacijom odnosno nestankom Hrvata iz BiH Republika Hrvatska, s obzirom na zemljopisnu međuovisnost, gubi “stratešku dubinu”, posebno u južnim dijelovima Hrvatske.
Nestankom Hrvata iz BiH granice današnje Hrvatske postat će dugoročno neobranjive i to je jasno svakome tko išta znade o geopolitici, geostrategiji i nacionalnoj sigurnosti. Oni pak utopisti koji maštaju o “kraju povijesti” i nestanku ratova zaboravljaju da je Balkan uvijek kroz povijest bio “bure baruta”, a da konfliktna područja danas zauzimaju pretežiti dio svijeta. Nalazimo se u vrlo turbulentnom razdoblju obilježenom tektonskim lomovima svjetske geopolitičke scene. Država koja u takvim vremenima ne bude vodila pametnu politiku – mogla bi lako nestati s mapa svijeta kao iole relevantan međunarodni subjekt.
Rješenje nije u slizavanju s Dodikom, nego u dogovoru s Bošnjacima
Je li, kada je u pitanju položaj Hrvata u BiH, sve izgubljeno?! Naravno da nije. Bilo je razdoblja u povijesti kad je naš broj u tim, povijesno hrvatskim, pokrajinama bio i znatno manji.
Što nam je činiti, osim što treba zaustaviti iseljavanje i prirodni pad stanovništa, jer je demografija u konačnici ključ za kontrolu svakog prostora?
Za početak, Hrvati u BiH (naravno izbor je na njima, a ja iznosim tek osobno mišljenje), trebali bi izabrati novog lidera koji neće svoju političku poziciju shvaćati kao mjesto feudalnog gospodara. Potreban je novi i nekompromitirani lider koji će znati “igrati igru” s druga dva naroda u BiH, ali koji se ne će do mjere do koje je to činio Dragan Čović slizavati s Miloradom Dodikom. Miloradu Dodiku odgovara radikalizacija odnosa Hrvata i Bošnjaka i Komšićev izbor u Predsjedništvo BiH jer u takvoj situciji on svoju poziciju može dobro i debelo naplatiti. Naime, ako će Dodik blokirati neke poteze u Predsjedništvu BiH koji će ići na štetu Hrvata, on to ne će činiti zato što je hrvatski prijatelj, nego će za uzvrat, dakako, nešto tražiti, a to nešto ići će na konto jačanja tzv. Republike srpske, tvorevine nastale, podsjetimo se, na genocidu i nad hrvatskim narodom.
Hrvati u Federaciji BiH žive s Bošnjacima i rješenje za položaj hrvatskog naroda u BiH nije u približavanju Dodiku (što ne znači da u ad hoc situacijama ne treba i s njime “igrati igru”) koji otvoreno izražava otvorene separatističke želje, nego u dogovoru s Bošnjacima. Približavanje Dodiku može samo dodatno hraniti politiku Sarajeva koja ide za pretvaranjem FBiH u bošnjačku državu.
Lobiranje na međunarodnoj razini jedini je put kako riješiti hrvatsko pitanje u BiH
Gore je izneseno mišljenje da je put za rješenje hrvatskog pitanja u BiH u dogovoru s Bošnjacima, budući da s njima živimo u FBiH. No, kako postići dogovor ako Sarajevo ne zanima dogovor, nego politika potčinjavanja?
Samo je jedan način: posredstvom onoga što se kolokvijalno naziva međunarodnom zajednicom. Budimo posve otvoreni: Bosna i Hercegovina je de facto protektorat i sve što se u njoj događa ima blagoslov međunarodne zajednice. Visoki predstavnik je taj koji ima zadnju riječ u svim političkim odlukama jer može promijeniti odluke koje donose nacionalna tijela. Da su dosadašnji visoki predstavnici željeli legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda, onda bi već do sada bila formirana treća izborna jedinica, pa bi Hrvati unutar svoje, a Bošnjaci unutar svoje birali političke predstavnike. Da je međunarodnoj zajednici bilo do ravnopravnosti triju naroda onda bi odluke Ustavnog suda BiH nesumnjivo bile implementirane prije općih izbora čime bi se spriječio novi “slučaj Komšić”.
Ustavno rješenje da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni narodi, ali da izabrani članovi Predsjedništva iz redova triju naroda nisu njihovi predstavnici, već trebaju brinuti za interese svih građana svoje države, u teoriji možda zvuči lijepo, no ono u praksi dovodi do šovinističke politike preglasavanja kakvu vodi Sarajevo.
Lobiranje na međunarodnoj razini, koje bi rezultiralo federalizacijom BiH, tj. formiranjem trećega hrvatskog entiteta (ako se taj entitet ne formira, sutra ćemo lamentirati ne samo o tome da smo izgubili Bosansku Posavinu, nego i cijelu BiH), jedini je put kako riješiti hrvatsko pitanje u BiH, ne u idealnom obliku, ali u skladu s političkim realitetom. Hrvatska politika i diplomacija jednostavno moraju uvjeriti Washington, tj. Sjedinjene Američke Države kao najmoćniju državu svijeta da dosadašnja politika u BiH (Sjedinjene su Države u BiH do sada “prale” svoju bliskoistočnu politiku) vodi do raspada te države, tj. do formiranja bošnjačke države s jedne strane i zapadne srpske države Republike Srpske s druge strane. A što će značiti formiranje muslimanske državice u Europi, u situaciji dok turski, arapski i iranski kapital i službe premrežavaju FBiH – nije teško zamisliti.
Nestanak Hrvata (jedinog narod koji iskreno podupire euroatlantske integracije) iz BiH i posljedični raspad susjedne države tu će zemlju prevoriti u trajan izvor nestabilnosti u srcu Europe. Pojedina vehabijska sela koja su glasovala za Komšića danas su izolirane enklave, no tko zna: ako dični Zapad nastavi podupirati dosadašnju politiku, možda će kroz dvadeset-trideset godina postati dominantan politički krajolik susjedne države?
Kome će to koristiti?
Cui bono?
