DA SE NE ZABORAVI Operacija „Vlaštica“ (22. – 26. listopada 1992. godine)
Vlaštica je 915 metara visoka i dominantna kota u dubrovačkom zaleđu koju su zauzeli četnici i s koje su navodili topničku vatru po odabranim ciljevima u Dubrovniku i okolici. Osvajanjem kota i odbacivanje neprijatelja što dalje od Dubrovnika je bila vrlo važna operacija na Južnom bojištu. Zbog konfiguracije terena pristup kotama je bio jako težak. Položaji četnika su bili dobro utvrđeni pa je to bio veliki izazov za pripadnike Četvrte gardijske brigade i 163. brigade HV.
Osvajanje kote je bilo jako zahtjevno zbog teško prohodnog terena i grubog kamenjara . Izvidnici Četvrte gardijske brigade i 163 dubrovačke brigade su tri mjeseca izviđali teren i tražili najbolje pravce djelovanja. Napad na kotu iz tri pravca su izvršile tri postrojbe: treća bojna Četvrte gardijske brigade i 2 pješačke bojne 163 brigade (dubrovačke). Topništvo Hrvatske vojske je pružilo potporu pješaštvu. Akcija je počela 22. listopada 1992. rano ujutro a završila 26. listopada 1992. u poslijepodnevnim satima. Hrvatske postrojbe su ovladale Vlašticom, Ilijinim vrhom i Buvavcem. Zbog snažnog otpora hrvatska strana imala je mnogo ranjenih, a četvorica pripadnika splitske brigade su poginula.
Daljnji tijek operacije Vlaštica je bio izbijanje na potez Srnjak – Orah – Bobovište – kota Gradina,
Operacijom Vlaštica je završeno oslobađanje hrvatskoga juga. U oslobađanju hrvatskoga juga tijekom više mjeseci su sudjelovale gardijske brigade (prva i četvrta), postrojbe Hrvatske ratne mornarice, postrojbe Hrvatske policije, pričuvne postrojbe i postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske. Najveći teret pri oslobađanju podnijele su Prva i Četvrta gardijska brigada. ,
Cavtate su oslobodili pripadnici Prve gardijske brigade – Tigrovi, koji su izvršili pomorski desant 21. listopada 1992. godine. Bila je to vrlo rizična operacija koja je uspješno završila.
Nakon završnih oslobodilačkih operacija na jugu Hrvatske 20.000 prognanih je moglo doći vidjeti svoje opljačkane, razorene i zapaljene domove.
29. listopada 1992. godine cijeli državni vrh na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom je došao u Dubrovnik i u gruškoj luci odao počast braniteljima. Održana je veličanstvena smotra postrojbi koje su oslobađale Južno bojište. DULIST piše 20. 9. 2012. “Kad zazvone dubrovačka zvona (II)”:
“Po dolasku u Gruž bojnik Eduard Butijer je Vrhovnom zapovjedniku dr. Tuđmanu podnio prijavak o spremnosti postrojbi Južnog bojišta za smotru. Nakon izvršenog obilaska postrojbi, uz zvuke „Lijepe naše“ hrvatsku zastavu je na stijeg podigao bojnik Ivan Korade, zapovjednik 5. bojne 1. brigade ZNG koji je u borbama na Južnom bojištu bio teško ranjen.
Zapovjednik Južnog bojišta, general Janko Bobetko, podnio je prijavak Predsjedniku Republike Hrvatske o izvršenju povjerene mu zadaće, kojom su „jedinice Južnog bojišta očistile od okupatora južni dio hrvatskog teritorija, a time osigurale i granice suverene Republike Hrvatske.“Opisujući tijek borbenih operacija general Bobetko je naglasio: “Na ostvarivanju ovih zadataka borila se i pobijedila cijela Hrvatska. Borili su se sinovi Hrvatskog Zagorja, Zagreba i Siska, sinovi Imotske i Cetinske krajine, Vrgorca, Makarske i Omiša, Metkovića i Ploča, te dosta dragovoljaca iz drugih krajeva naše domovine.
Pobjeda pripada svima, a nju su svojim rodoljubljem, hrabrošću, svjesni da brane budućnost svoje domovine, ostvarili i doveli do kraja vojnici i časnici Južnog vojišta. Ta pobjeda nije izmišljena, ona je stvarna, i s njom se mogu ponositi vojnici i časnici ovog vojišta, a uvjeren sam i naš hrvatski narod. Zaključno s 26. listopadom oslobodili smo i očistili 1.210 km² površine, te 1.080 km² morske površine što ukupno iznosi 2.300 km².
U još nedovoljno analiziranim podacima uništili smo do polovine srpnja: 17 aviona, 2 helikoptera, 24 tenka, 8 oklopnih transportera, a iz stroja je izbačeno oko 1.700 neprijateljskih vojnika. Krajnji rezultat naših operacija završio je čišćenjem konavoskih prostora, što vremenski znači da su jedinice Južnog vojišta od 27. travnja bile neprekidno u napadnim djelovanjima. U svim tim borbama osjećao sam podršku cijele Hrvatske, Predsjednika Republike i Ministra obrane, što je značilo još veće samopouzdanje i veću odlučnost u poduzimanju novih operacija.
Hrvatski narod dao je svoje sinove. Ništa nam više nije mogao dati… Piše se gospodo, nova povijest Hrvatske, pišu je novi heroji, ljudi čistih ruku, ljudi na koje će biti ponosan hrvatski narod u budućnosti, koji su ugled slavu i poštovanje zaslužili za vječita vremena. Ovo što smo učinili smatramo svojim dugom prema narodu iz kojeg potječemo, a ono što ćemo učiniti i na što smo spremni, jest ono što će se od nas tražiti za budućnost suverene i nezavisne Republike Hrvatske.“ (29. listopada 1992. godine u gruškoj luci)
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: wikipedija
